Split Connection
John Malkovich je dobio hrvatsko državljanstvo (ja nisam dobio ništa na „Sve ili ništa“), hrvatski turizam zvjezdanog promotora svjetske klase (zbog čega ga je hrvatski premijer pozvao u Banske dvore, na čašicu razgovora i uslikavanje), a hrvatski mainstream novinari medijsku poslasticu. Reklo bi se win-win-win situacija, svi dobitnici, uključujući i anonimce koji su imali sreće susresti slavnog glumca na ulicama Splita i Dubrovnika, gdje je došao sudjelovati u snimanju promotivnog turističkog spota. Ja, kao painstream novinar, mogu samo patiti što tada nisam bio na splitskoj Rivi, nego sam pio kavu unutar zidina Dioklecijanove palače, as usual, ali sam zato bio pred televizijom kada je emitiran prigodni intervju s Malkovichem. A i to je nešto.
Na novinarski upit „Jeste li ponosni što imate hrvatske korijene?“, slavni je glumac odgovorio: „Ne. To je jednostavno činjenica, kao i da imam dijelom i škotske krvi.“ Odgovor mu je bio koliko škotski škrt toliko i logičan, pa je novinar ostao bez teksta za sljedeće pitanje u tom nelogičnom smjeru. Biti ponosan što si Hrvat jednako drži logičku vodu koliko i moja fikcionalna izjava da sam ponosan što sam kratkovidan. Ili tvoja da si ponosan što imaš plave oči. Ili njezina da je ponosna što ima duge noge. Ili njegova da je ponosan što mu je baba iz Imotskog. No, hrvatsko domoljublje po svojoj je naravi u zavadi s logikom, kao što sam ja u zavadi sa zaradom kad očekujem da bi se mogla naći dva kupca za moje dvije majice dugih rukava sa sloganima „Proud to be stupid“ i „Proud to be ugly“. Mada bi, po navedenim konstatacijama, trebale biti hit na masovnom tržištu, ne samo kod nas nego i u svijetu (ako je vjerovati nekim uvaženim znanstvenicima koji tvrde da čovječanstvo nikada nije bilo gluplje, a i, po mome uvidu, nikada ružnije).
Iz zatvora u zatvor
Čvrsti identiteti grade zidove oko sebe, a na druge identitete gledaju kroz puškarnice. Stari boljševik u filmu „Dva tužitelja“ Sergeja Loznice (2025., koprodukcija Francuske, Njemačke, Nizozemske, Rumunjske i Ukrajine) plaća svoj tvrdi identitet i integritet smrću u nekom od kazamata sovjetskog gulaga i do kraja ostaje zaključan u vlastitom identitetskom zatvoru, kao ortodoksni vjernik-komunist: njegov bog je Staljin (čiji ga je NKVD uhapsio, mučio i osudio na robiju). Unatoč okrutnim mučenjima i boravku u samici, on odbija potpisati priznanje zločina koji nije počinio, što pripisuje svojoj tvrdoglavosti posebnoga kova, što ga – paradoksalno – održava na životu jer Staljinova tajna policija inzistirala je da sve bude „po zakonu“: priznanje grijeha izdaje, a onda strijeljanje ili vješanje. Dakle, bila je to vladavina ultrahipokrizije: farizeji sovjetske crvene crkve formalno su se držali slova zakona, a na djelima su ga svesrdno negirali. U takvome poretku najviše su stradavali pošteni „vjernici“ Revolucije koja je proždirala svoju djecu s neutaživim apetitom.
Radnja filma događa se 1937., kada su Staljinove čistke na vrhuncu. Žalbu koju je stari boljševik napisao vlastitom krvlju (jer o olovci i papiru, na koje je imao zakonsko pravo, mogao je samo sanjati) jedan je zatvorenik sačuvao od vatre (u koju je, po radnom zadatku, morao baciti sva ostala pisma i žalbe) i ona je dospjela u ruke mladog oblasnog tužitelja (koji je diplomirao pravo tek tri mjeseca prije toga). On je dobro dijete svoga doba pa je komunist iz uvjerenja i član partije, ali, za razliku od vladajuće većine, čestit i hrabar, što je kombinacija koja mu garantira zatvor u koji ga NKVD-ovci i odvode na samom kraju filma. Dakle, film počinje njegovom posjetom zatvoru po službenoj dužnosti (da ispita slučaj starog boljševika), nastavlja se posjetom državnom tužitelju Višinskom (u kojega naivno vjeruje kao u Staljinova apostola) i završava zatvaranjem zatvorskih vrata u koji dospijeva kao predestinirana i idealna žrtva Sistema u kojemu su zapravo svi u jednom velikom Zatvoru (od Višinskoga u njegovu komfornom pozlaćenom zatvoru-kancelariji, preko agenata tajne službe koji su u zatvoru svojih funkcija i povlastica, do običnih poštenjačina i idealista koji okončavaju u kazamatima Bogu iza nogu).
A Boga, jelte, nema – i točka. Kako ga ipak mora biti jer čovjek bez Njega ne može živjeti, onda je bog Lenjin, sin Staljin, a duh je dijalektičko-materijalistički u teoriji i totalitarno-komunistički u praksi. Lažni bogovi i idoli traže prinošenje krvnih žrtava jer se njima hrane pa milijuni bivaju pogubljeni bez milosti. U naopakom i pervertiranom kršćanstvu (što je sovjetski komunizam bio) ne vlada milosrdni Abrahamov bog koji je poštedio njegova sina Izaka, već nemilosrdni brkati bog kozičava lica, Josip Visarionovič (bivši pravoslavni sjemeništarac), koji vlastitoga sina ostavlja u njemačkom zarobljeništvu, odbijajući ponudu Wehrmachta za razmjenu zarobljenika. Kada je to saznao Hitler (koji nije imao djece), prošla ga je jeza: kad je Staljin spreman žrtvovati svoga sina, kakav će tek biti prema drugima. A bilo je kako je moralo biti: neuspjeli pop pobijedio je (skupa sa saveznicima) neuspjelog umjetnika.
Mladi je tužitelj (kojega vrlo uvjerljivo igra Alexander Kuznetsov) ne samo mlad i zelen, čestit i naivan, nego je i nevin – nikada nije upoznao ženu! Dakle, idealna je žrtva. Na jednom mjestu, u razgovoru u vlaku s dvojicom suputnika (tajnih agenata), poziva se na rimsko pravo (kao temelj svakog prava) i presumpciju nevinosti, što kod ovih izaziva podsmješljiv pogled s trunčicom sažaljenja u pogledu na to janje za robijanje. Rimsko pravo! Europa!! Zapad!!! Free world… Ovaj film od početka do kraja suzdržava se od velikih riječi i stilskih gesta, kadrovi mu se polako i pažljivo listaju kao listovi kaznenog zakonika i baš zato tako uvjerljivo prenosi ledenu atmosferu staljinističkog terora. Meni je trebao dec crnoga poslije projekcije da bi mi odagnao tu sibirsku zimu iz žila: fala ti, Bože, na vinovoj lozi! I Titu na njegovom „NE“ Staljinu.
Od zemlje do neba
Američki film „Projekt Spasitelj“, u režiji Phila Lorda i Christophera Millera, SF je blockbuster dugog trajanja (156 min.) koji za glavnog junaka ima mladoga molekularnog biologa, dr. Gracea (sjajno ga igra Ryan Gosling), a radnja mu se događa u relativno bliskoj budućnosti (možda već 2037.?). On je soul mate ruskom tužitelju: također je samac (nema curu, čak ni psa, samo bicikl), ali je Amerikanac pa vjeru polaže u znanost, a ne u ideologiju. Zbog svoje radikalne ideje da je život na drugim planetima moguć bez vode biva izopćen iz znanstvene zajednice i „prognan“ u neki provincijski grad da srednjoškolcima predaje biologiju (američka, slobodarska varijanta Gulaga). Sa sobom je pomiren, dobar je učitelj, djeca ga vole, a on ima smisla za humor pa ga i filmski gledatelji brzo zavole. Zlaćanim zrncima humora posut je sav film, za razliku od prije spomenutoga, u kojemu ga nema ni trunke.
Kao i njegov ruski pandan, i on je predodređen da se žrtvuje za višu stvar, mada o tomu nema pojma, a kada sazna, odbija svoju ulogu spasitelja čovječanstva i pokušava pobjeći iz vojnog kampa u kojemu su okupljeni najveći znanstveni umovi svijeta kako bi spasili Sunce od brzog umiranja i ljude od izumiranja. U sebi ne vidi nimalo hrabrosti da se ukrca u svemirski brod i krene na put bez povratka, za razliku od dvoje suputnika: jednog Kineza i jedne Ruskinje, koji su spremni žrtvovati svoje živote. Kada se probudi iz inducirane kome, ustanovljava da su to dvoje već mrtvi i da je sam u čitavom jebenom svemiru, 11 svjetlosnih godina udaljen od Zemlje. Tko je barem 11 dana bio sam, zna o čemu ovaj film u stvari govori: da nije dobro da je čovjek sam. Što je Bog ustanovio kada je bacio pogled na Adama u Edenu. Pa mu je od rebra stvorio pomoćnicu i družicu Evu. Kao što se zove i šefica spasilačkog znanstvenog tima. No, oni su samo logistika, a Spasitelj je jedan.
Ali i On je trebao društvo prije čina Otkupljenja pa je pozvao Dvanaestoricu. Znači, i Grace treba nekoga, inače od spasenja ništa. Druga pronalazi u posve drugačijem Drugom, tj. Rockyju/Kamenku (kako ga zove zbog njegova izgleda krumpira od kamena s par udova). Rocky je, naravno, vanzemaljac, ali to nije važno: bitno je da je i on sam, kao jedini preživjeli od posade njegova broda, poslanog po istom zadatku – da se pronađe protuotrov za astrofage (čestice koje jedu Sunca). Postaju prijatelji i suradnici te zajedno nalaze rješenje. A Grace nalazi nekog zbog kojeg će naći hrabrosti u sebi. I da vam dalje ne otkrivam karte ovog dobrog filma, idemo nominološki na njegovu simboličku bit, koja se da iščitati već iz naslova te imena njegovih redatelja i imena glavnog junaka.
Dakle: Lord + Christopher + Grace = kršćanstvo. Priča za sva vremena, ovaj put u SF ruhu. Da, ali identitet? Božja djeca!
#Ante Kuštre #John Malkovich #Split Connection
