U petak, 20. prosinca 2024., u Galeriji O.K. u Rijeci otvorena je izložba i predstavljena knjiga “Crno-bijeli dnevnik” autora Danijela Jaške. Ova knjiga sadrži više od tisuću crteža nastalih od 2013. godine, koji reflektiraju osobne i društvene teme. Izložbu je otvorio urednik Tevž Logar, koji je istaknuo povijesni značaj knjige kao umjetničkog medija te intimnost dnevničkog formata. Sam autor, Danijel Jaška, naglasio je da crteži prikazuju razne motive i teme, uključujući prostor, sociologiju, angažirane teme, narodnu umjetnost, erotiku i pornografiju, bez autocenzure. Više o samom procesu pretvaranja dnevnika u eksponat kao i brojnim drugim temama rekli su umjetnik i urednik.
Kako je uopće došlo do Vaše suradnje?
Tevž Logar: Pa, u stvari, kad mi je Danijel pokazao te crteže, koji su godinama bili zaključani u četiri zida, odmah sam počeo razmišljati kakve mogućnosti taj projekt ima u smislu distribucije i prezentacije. Naravno bio sam potpuno oduševljen s njima jer mi je blizu kako Danijel razmišlja o svemu što se dešava oko nas i jer se osjeti da to radi iz neke potrebe. Kada sam gledao te crteže sjetio sam se rečenice umjetnika i prijatelja Ulaya koji mi je u nekom našem razgovoru rekao: If you must, you must (ako moraš, moraš). Ovi crteži su jako intimni. Forma knjige je isto jako intimna. Tako da sam dosta brzo predložio Danijelu da pokušamo napraviti knjigu, ali ne u smislu klasične knjige koju ćemo ubaciti u distribuciju, nego kao knjigu umjetnika, gdje knjiga više djeluje kao umjetnički objekt ali naravno ima u sebi tu ideju „mobilnosti“, što je kod ovog projekta jako bitno. Također sam razmišljao o kontekstu Rijeke, gdje Danijel nije izlagačko prisutan i dnevnik mi se činio idealan moment da se precizno predstavi i lokalnoj publici.
Koji su to pojmovi koje najviše želite izraziti?
Danijel Jaška: Ne mogu razabrati nešto posebno; pojmova, motiva, interesa ima mnogo. Točka, prostor, vrijeme, pornografija, nasilje, sociologija, antropologija, anatomija, ljubav, odnosi, komunikacija, medicina, politika; crtež, mogućnosti i njegove granice, percepcija, semiotika, arhitektura i urbanizam, čovjek: ontološki, biološki, psihološki, unutar društva i struktura, kulturnih okvira; ljudska prava i slobode, aktualna društveno-politička, ekonomska i ekološka pitanja, povijest umjetnosti, minimalizam… nemam određenih preferencija, nabacujem ih u mapu slično kao što sam i ovdje naveo.
Tevž: Ako mogu nadodati samo jednu misao nekoga tko na to gleda izvana. Ono što je mene najviše dirnulo u kontekstu Danijelovog rada jest taj nevjerojatan spoj njegove potrebe i „naših“ svjedočanstava svakodnevice koja je neprestano u nekoj tenziji. Zbog toga ovaj dnevnik, crno-bijeli dnevnik, nije samo forma. Poigravali smo se i riječima, crteži su uglavnom crno-bijeli, ali to je i ta bitna tenzija dnevnika; dva suprotna pola. Imamo intimu, društvo, ljubav, mržnju, seksualnost, politiku, prošlost, sadašnjost, prirodu, kulturu i brojne druge teme… Zapravo, to su Danijelove misli, ali ja mislim da su to misli svih nas. A riječ je o najiskrenijoj formi koja je zapravo ogledalo našeg društva.
S obzirom da je dnevnik nastajao dugo, osjećate li neke radove kao misli nekog dalekog vremena?
Danijel: Da, to bih mogao reći za neke radove, ali ne bih rekao nekog „dalekog” vremena, nemam dobar osjećaj za vrijeme, tu se teško snalazim, no uglavnom mogu reći da većina izraženih misli stoji i u ovom vremenu. Usudio bih se tvrditi da rijetko što, ako išta, može ostati zarobljeno u onom vremenu kada je nastalo. Računao sam na to da će jednog dana, moja intima, izaći vani, sve je rađeno u načinu pripreme za tisak. Jer, u protivnom bi to bila masturbacija jer nema kontakta s nekim drugim već isključivo sa sobom. Ovo je jedna točka u vremenu koja je objavljena, ali to je work in progress.
Može li si umjetnik dozvoliti da danas bude larpurlartist ? Da bude odvojen od svijeta i društva?
Danijel: Mislim da je larpurlartizam mrtav. Dobro, riječ „mrtav“ je prejaka, ali da, mislim da je teško moguć u vremenu u kojemu se nalazimo, iako pokatkad u galeriji nailazim na nešto što bih mogao tako etiketirati. Što se tiče pitanja angažirane umjetnosti skačem sam sebi u usta (u pogledu izjave o svom radu); naravno, radim angažirane stvari, međutim to mi nije početni impuls, glavna preokupacija, te izostavljam, barem u velikoj većini slučajeva, bavljenje konkretnim primjerima iako i njih naravno ima, npr. „Da se čedno oblače, molimo Te”.
Tevž: Theodor Adorno rekao je da je napisati pjesmu poslije Auschwitza barbarski čin. Ono što Adorno tvrdi jest da je nakon holokausta određeni oblik umjetničkog izražavanja postao neadekvatan za povezivanje ili opisivanje stvarnosti svijeta. I kada se dogodi nešto što je nama nezamislivo počnemo to preispitivati. Čisti dokaz za te naše mentalne procese je to što se u petak dogodilo u zagrebačkom naselju Prečko. Ili brojne druge slične situacije kojima svjedočimo svaki dan. Ako uz to dodamo i činjenicu da je umjetnost često hermetički „upakirana“ unutar društva i da se ponekada čini da je i sasvim nepovezana s njim, to nas dovodi do legitimnog preispitivanja odnosa između umjetnosti I društva. Ali ipak, umjetnost je od uvijek bila dio društva i mislim da je najbitnija stvar u kontekstu tog pitanja, svijest što su njezine mogućnosti. I na kakav način o tome pričamo. Ne trebamo se vraćati u prošlost da možemo pričati o tome. Pogledajmo što se dešava u Siriji, vidimo što se događa u Gazi, Ukrajini, Africi i naravno nije stvar samo o ratu, nego i drugim problemima kojim svjedočimo. Opća mržnja protiv migranata ili općenito pojedinaca koji se ne uklapaju u društvene kalupe; nasilje i pritisak kojeg naprimjer države trenutačno izvode protiv akademika, novinara, umjetnika, aktivista i drugih pojedinaca koji su podigli pro-palestinski kritični glas (najeklatantniji primjer je trenutačno Njemačka); nasilje nad ženama, koje je očito i sistematizirano što smo vidjeli u nedavnom primjeru Gisèle Pelicot; deforestacija u Brazilu, Kongu i Indoneziji zbog ekonomskih interesa; rast ljudske potrošnje, stanovništva, globalne trgovine i urbanizacije, što je rezultiralo time da čovječanstvo koristi više Zemljinih resursa nego što ih može prirodno obnoviti. Sve su to na neki način novi oblici fašizma koji se dešavaju, često vezani i uz uspon radikalne desnice i populizma in to je nešto čime se trebamo baviti svakodnevno. To je naša odgovornost. Da ne šutimo jer sve to stvara uvjete za neravnopravnost, definira nasilje kao društvenu vrijednost, utječe na slobodu govora i tome se je potrebno suprotstavljati. Prošlost oblikuje sadašnjost i budućnost svojim utjecajem na naša sjećanja, znanja i djela. Ali također može poslužiti kao podsjetnik da retorika, potaknuta ljutnjom, strahom i mržnjom, može izazvati svijest unutar pojedinca da zapali „nemir“. I to je točka gdje umjetnost ulazi u društvo. Ne u smislu nekog realnog efekta jer u trenutku kada ovo razgovaramo, negdje se ruši politički sistem, pada ekonomija, mijenjaju se granice i da bi mogli na to utjecati potrebni su neki kompleksniji društveni mehanizmi. Ali vjerujem da umjetnost, ako je iskrena i bez skrivenih agendi, ima potencijal da stvori taj nemir i nešto pomakne u pojedincu. A pojedinac je osnovna ćelija društva. I baš o tome jako direktno pričaju i ovi Danijelovi crteži.
Je li crtež jedina forma u kojoj se izražavate?
Danijel: Trenutačno je jedina forma zbog nekakvih egzistencijalnih momenata; djeca, posao, prostor, vrijeme. Nemam prostora, nemam vremena. Vodim nekakve bilješke, skice za nešto šire, za neko transponiranje u druge medije, ali to se ne događa. S druge strane, ova forma funkcionira i dnevnik nastavlja dalje. Neke druge forme izraza, čekaju neko bolje vrijeme, kad djeca porastu, kad će biti više vremena i tako dalje. Nekad sam zavidio svojim kolegama koji slikaju po cijele dane, ali sam se pomirio sa svojom situacijom. Da stvar bude perverznija, što se tiče izraza i mogućnosti egzistencijalnih momenta, u posljednje vrijeme, a događalo se i ranije, umjesto računalnih crteža; stvar se svodi u bilježenju ideja u maleni notes, gdje također sve datiram. Nakon nekog vremena kada sjednem za računalo kako bih realizirao, u većini slučajeva nemam pojma što sam sâm sebi htio time zabilježiti, ali i to funkcionira. Uz to vodim i „Bilješke o nebitnom”, i to bi zapravo bio još intimniji dnevnik. Da, uz to imam i kratke video eksperimente, na njih sam skroz zaboravio.
Tevž: Ja mislim da je unutar tog projekta potrebno istaknuti nešto što je skriveno i događa se u pozadini. Ta prekarna pozicija umjetnika je jedna jako aktualna tema. Znamo iz prošlosti, recimo, iz devedesetih godina kada je bio rat u bivšoj Jugoslaviji, gdje su u stvari produkcijski uvjeti i svijest o društvu utjecali na to kakva umjetnost se stvarala. Danijel crteže radi za stolom na stolici u skučenom prostoru, u svoje slobodno vrijeme, između svog dnevnog posla i brige za djecu i familiju.
Vječni kompromis ideje i ekonomije.
Danijel: Nemam nekakve financijske potpore od države, nekakvih struktura, pa mogu reći da sam dosta slobodan.
Tevž: Mislim da je to generalno pitanje koje se naravno može aplicirati na, recimo, Danijela kao pojedinca, može se aplicirati na neku nevladinu organizaciju kao je galerija ili kao institucionalno pitanje. Sve je to pitanje kulturne politike na lokalnoj i nacionalnoj razini, znači na kakav način se stvaraju uvjeti za sve koji djeluju unutar sistema umjetnosti. To je odvojena tema i ne bih sada to problematizirao, ali jasno je da Hrvatska nema dugoročne strategije kulturne politike jer se sve još uvijek rješava iz jedne godine u drugu. Na taj način se sistemski neće ništa promijeniti, a to naravno direktno utječe na uvjete rada i sporo I limitirano pozicioniranje hrvatske produkcije u međunarodnom prostoru.
Koji su umjetnici ili pokreti najviše utjecali na vaš rad i stil prikazan u “Crno-bijelom dnevniku”?
Danijel: Sve što percipiramo utječe na nas, nesvjesno, ne mogu reći što je najviše utjecalo, uglavnom još uvijek se palim na umjetnost prošlog stoljeća od Duchampa do Fluxusovaca, u mladosti sam ludovao za Bečkim akcionistima, prije toga Dadaistima; DaDa nikad neće biti mrtva; NSK, Punk, Nova umjetnička praksa… Goran Petercol… i kod mladih suvremenih autora znam naći rodbinu po interesu; svakako se ne bih usudio reći da imam neki vlastiti stil.
Kako ste pristupili uređivanju ovako opsežnog materijala? Koji su bili najveći izazovi u procesu selekcije i organizacije crteža za knjigu?
Danijel: Ne znam kako, bile su to neprospavane noći, nakon selekcije opet je materijala bilo previše i sad je. Bilo je važno ostaviti dovoljno široki raspon, postići koliko-toliko vizualnu i tematsku šarolikost unutar tog Crno-bijelog dnevnika, da se ne izbaci crno a ostane bijelo i obrnuto, jin-jang. Opet mora biti vidljiva ta hiperprodukcija.
Tevž: Meni je u cijelom procesu bilo bitno da se Danijel dobro osjeća s obzirom je to njegov rad, a ja obično kao kustos ili urednik ne želim intervenirati u narativ umjetničkog djela. Više nego pojedinačnim crtežima sam se više bavio time da nađemo formu koja korespondira s Danijelovim načinom rada. To mi se čini jako bitno jer smo na taj način vjerni radu u svim aspektima. Ne samo sadržajno nego ili formalno nego i u smislu procesualnosti. Bitno mi je bilo da publika ne samo da reflektira crteže, nego i da razumije Danijelovu opsesivnost i potrebu za stvaranjem. I mislim da forma knjige umjetnika ima potencijal da to sve uhvati. Tako da mi je drago da Danijel spominje dadaiste, fluxusovce, Novu umjetničku praksu, jer su oni svojim djelovanjem bili iznimno bitni da se knjiga afirmirala kako legitimni umjetnički medij, a Danijel precizno nastavlja tu tradiciju. Naravno, na sasvim suvremeni način.
Planirate li slične projekte u budućnosti? Postoji li mogućnost daljnje suradnje na novim izdanjima ili izložbama?
Danijel: Iskreno, nisam čovjek koji planira, tu sam slab; naravno, otvoren sam za razne mogućnosti, nova izdanja i svakako daljnju suradnju.
Tevž: Ja mislim da taj projekt ima velik potencijal u smislu prezentacije i nadam se da će kolegice i kolege, galerije i institucije prepoznati kvalitetu Danijelovog rada i omogućiti da se njegov rad još negdje prikaže. Ovaj događaj (otvorenje izložbe) je bio zamišljen kao prezentacija knjige, ali smatram da je to početna točka, nadam se da će projekt živjeti dalje. Svakako ću se i sam angažirati da informacije o Crno-bijelom dnevniku stignu na prave adrese.
Kako vidite ulogu digitalnih medija u prezentaciji i distribuciji umjetničkih djela poput “Crno-bijelog dnevnika”? Razmišljate li o digitalnim verzijama ili online platformama za širu publiku?
Danijel: Razmišljam kako to izbjeći, ali mislim da to nije moguće; takvi su postupci neophodni u ovom vremenu, općenito digitalni mediji i online platforme su preuzeli primat u distribuciji informacija već neko dulje vrijeme i to je lijepo, treba objavljivati, volim kada imam priliku vidjeti digitalno izdanje nečega što nisam mogao vidjeti u drukčijem obliku. Ali, kada su u pitanju moji projekti, tu sam licemjeran. Ilustrativna digresija; radije kupujem knjigu u antikvarijatu nego digitalna izdanja; uživam kada se svjetlost noćne svjetiljke odbija od požutjelih listova knjige. No, dnevnik je već u startu rađen digitalno, tako da će i to digitalno vrlo vjerojatno biti digitalizirano i digitalno distribuirano.
Tevž: Ja mislim da su to možda više pitanja za Danijela jer danas distribucija umjetničkog djela sve više i više postaje integralni dio umjetničke prakse. Ali, mislim da smo s ovim događajem u galeriji pokazali mogućnosti kako se dnevnik legitimno prezentira u tiskanoj i u digitalnoj verziji. Bez ikakvog problema. Što mislim da daje i velike mogućnosti kada razmišljamo o mogućim budućim intervencijama u izložbene prostore.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
