Biti ispred vremena znači, čini mi se, biti iza prostora. Barem tako doživljavam svoj (splitski) slučaj. Dok sam pisao kao filmski kritičar „Slobodne Dalmacije“ znao sam imati intuitivne uvide u buduća događanja, koji su mi dolazili u bljesku kad su oni htjeli, bez moga prizivanja. Ponekad su se odnosili na bliski futur, a češće na daljnji. U prvu kategoriju spada najava jakog potresa u Splitu i okolici zaprepaštenim kolegama u redakciji: usred pisanja nekog teksta, na trenutak sam zastao i rekao im: „Uskoro očekujte jaki potres“ te nastavio dalje pisati, kao da tu rečenicu uopće nisam izgovorio. Oni su me samo pogledali kao da me prvi put vide i čuju, a onda spustili poglede na svoje pisaće strojeve i nastavili tipkati. Dva dana poslije jak potres, s epicentrom ispod Dinare, izbacio je Splićane iz kreveta rano ujutro i poslao ih ispred kuća na sigurno, na par sati. Dan poslije sam napisao članak „Budilica ispod Dinare“ i „Slobodna“ ga je objavila.
Par mjeseci ili godina poslije, napisao sam tekst u kojem sam predvidio budućnost u kojoj će se i za dokumentarne filmove tražiti karta više. U to vrijeme moja je prognoza djelovala potpuno sumanuto, u najboljem slučaju kao fantazija jednog filmskog fantaste, a neke moje čitatelje je navela na pitanje na čemu sam bio kada sam to napisao. Ja sam im odgovarao točnom informacijom: „Na stolici. Radnoj“. Nitko od njih mi, naravno, nije povjerovao, a oni – inteligentniji – koji bi se nasmijali mome odgovoru, imali bi još jedno pitanje za mene: „Tko ti je diler? Nije u pitanju lova, samo reci ime“. Nakon nekoliko godina dokumentarci su se počeli sve više snimati i prikazivati, neki su dolazili u splitsku kinoteku kao dobrodošli gosti, a kasnije je – da skratim – došlo i do pojave potrebe za kartom više za njihove projekcije (kao npr. U slučaju „Gazde“ Daria Juričana). U međuvremenu su neki dokumentarci postali osvajači glavnih nagrada na glavnim međunarodnim festivalima, a lani je Zlatnu arenu osvojio dox „Veće od traume“ Vedrane Pribačić.
FOKUS I LOKUS
Do te pojave dokumentaraca i u komercijalnoj mreži, gdje postaju tražena roba, dolazi kada neka društva sazriju do zrelosti da se mogu suočiti sa stvarnom slikom o samima sebi. Neka do tog stanja dođu prije, neka poslije. Do tada im je fikcija milija od stvarnosti, a eskapizam od realizma. Na ovogodišnjoj Puli jedan je dokumentarac privukao posebnu pažnju, riječ je o filmu „Naša djeca“ Silivestra Kolbase („Sve o Evi“, „Sretno dijete“, „Ratni reporter“, „Lora – svjedočanstva“). Riječ je o autobiografskoj priči u kojoj je fokus na autorovoj obitelji (supruga i troje djece) i njihovim međusobnim odnosima, kroz duži vremenski period.
Autor je ipak pater familias, iako ne klasičnog tipa, urban je, sofisticiran, ne podiže glas, a kamoli stas, o udaranju šakom o stol da ne govorimo. U njega je lokus kontrole, u vidu kamere u njegovoj ruci, kojom snima članove obitelji u raznim situacijama i stanjima, pa i onim osjetljivim koje svi žele zadržati pod velom privatnosti. On je i narator, čiji glas nas vodi kroz sve dionice ovog putovanja obiteljskim unutarnjim pejzažima. Pri tomu se događaju problemi i iskrenja među njima, otpori tom dubinskom snimanju, predbacivanja djece ocu i supruge mužu. Ima tu i djetinjeg smijeha, ali i odraslog plača, odlazaka i dolazaka, tiše i glasnije pobune. Ukratko, ima tu svega kao i u svakoj obitelji, neželjenih i nepredvidljivih događaja ali Kolbas, staloženo i ustrajno drži kameru u svojoj ruci i ne odustaje.
Radnja, u smislu da se tu uvijek o nekomu i nečemu radi, ne može teći linearno pa vijuga i vraća se po neki snimak i uspomenu, odlazi u kratku ili dužu digresiju pa se onda opet fokusira na prezent i tako dolazi do 95. minute, kada film završava. Odiseja u mikro-kozmosu postmoderne obitelji! U kojoj se ne plovi k Itaci nego se s Itake isplovljava, a na njoj ostaju Odisej i njegova Penelopa, kao neobičan roditeljski par koji je, uz sve peripetije, ipak uspio odgojiti troje djece za samostalan život izvan roditeljskog doma. Najstariji sin je iz prvog braka, kćerka je došla na svijet potpomognutom oplodnjom, a drugi sin je – usvojen! To saznajemo negdje na polovici filma i to je jedini obrat u njemu, ali posve dovoljan da dinamizira, unatrag i unaprijed, čitavo to dokumentarno tkanje. Da, za Kolbasa život ne piše romane već scenarije i treba ga samo snimati, a potom snimljeni materijal montirati. Montaža je tu krucijalna, u njoj film ili nastaje ili nestaje. U ovom slučaju je nastao i, sudeći po ocjenama publike (po kojima dijeli, za sada, prvo mjesto s Grlićevim filmom), nastanio se u srcima gledatelja.
Čime ih je dirnuo i osvojio? Prikazom ljudskih slabosti, ranjivosti i traumatiziranosti, raznih neuspjeha i poluuspjeha, a to nam je svima zajedničko. Publika je zato honorirala Kolbasovu iskrenost i hrabrost da okrene kameru prema sebi i svojim najbližima i da nam servira neretuširanu sliku njihovog obiteljskoga života. On je, dakle, u kontekstu današnje kulture selfija i imperativnog uspjeha, postupio inverzivno: iznio je na vidjelo ono što svi skrivaju. U tom je smislu njegov film i subverzivan za tu kulturu lažne moći, ljepote i uspješnosti. Nema ni savršenih roditelja kao ni savršene djece, sve su ljudske jedinke kao i obitelji krhke, ugrožene iznutra i izvanka: samo ih iznošenje istine može osloboditi od tog pritiska – pa kud puklo da puklo.
Filmska kamera se tu pokazala kao katalizator i atrakter obiteljskih zbivanja i previranja, vjerojatno ubrzavši procese sazrijevanja i prihvaćanja jedni drugih onakvima kakvi jesu (Kolbas u jednom trenutku i kaže „Eto, ja sam takav muž i otac“): ili će biti tako ili će se obitelj raspasti. Ova nije. Ne moraju ni druge, a ni neće ako među njima ima jednog/jedne koji/a će biti fokus pažnje i lokus kontrole. U tom pravcu ide i Kolbasov završni ispis na samome kraju filma. „Volio bih da ovaj film moja obitelj shvati kao izjavu ljubavi“. Statement of love!
FRENCH CAN-CAN I BALKAN-KAN
Još dva filma se eksplicitno bave obiteljima kao jezgrom života u i oko koje se kreću svi likovi kao atomi i okreću se putanje svih zbivanja. Prvi film prikazuje obitelj u nastajanju, a drugi u nestajanju. I jednom i drugom je zajednička odlučujuća uloga tradicije u njenom nastajanju ili nestajanju. Naravno, radi se o balkanskoj patrijarhalnoj tradiciji, koja puca po šavovima ali nikako da pukne. Zato se i događa toliko pucnjave (puškama, pištoljima, šipkama dinamita) u oba filma. I zato netko tu mora stradati: kao ranjen ili kao mrtav. Balkan je to: skoro svaka obitelj ima neko oružje, razgovarati i dogovarati se ne zna pa onda nisu mogući mirni razlazi, kao ni mirni ulazi (u obitelj). Kao na primjer u francuskom društvu i kinematografiji, french can-can.Kod nas, Balkan-kan nije (još) moguć. Dokle god bude vladao mentalitet Balklan-klana.
Film „Živi i zdravi“ Ivana Marinovića (manjinska koprodukcija) sebe određuje – lucidno i točno – kao „dramediju“! Tradicijom prisiljeno vjenčanje u crnogorskom primorju ni danas se ne može uprizoriti kao komedija, a da se prikaže kao drama završilo bi kao tragedija. Dakle, po Njegošu, smješane – drama i komedija – najlakše se piju. Ovaj film i jest pitak, ali nije plitak, dapače. Garniran je duhovitim i sočnim dijalozima, odigran uvjerljivo s muške i ženske strane glumačke ekipe, dobro je tempiran i adekvatno povišene je emocionalne temperature, kako i spada kad se radi o jugu Crne gore, o otkazanom vjenčanju i o stresu koje je izazvalo to otkazivanje od strane nevjeste Dragane, dva dana prije vjenčanja. Sama ta stvar je već dovoljna da se kladimo na (najmanje) četiri sprovoda do kraja filma.
Ali se ne događa niti jedan, unatoč pucnjavi u svatovima, eksplozijama nekoliko šipki dinamita i toliko popijenog alkohola. Jer ovo je, kao što rekosmo, dramedija i to se u njoj ne smije dogoditi. Ali ipak nešto ozbiljno mora, a ono najozbiljnije dogodilo se davno, puno prije nego što je radnja filma započela. To je smrt majke starog patrijarha obitelji, oca mladoženje, koju njegov brat – hedonist i bonvivan – nije dočekao na stanici u Ljubljani, gdje je došla na liječenje, pa je svu noć sama provela na kolodvoru, po zimi i snijegu. I to je ta tamna podloga iz prošlosti koja braću drži razdvojene ponorom nepraštanja i prijeti tragedijom tj. bratoubistvom. To je taj kostur u obiteljskom ormaru, kojeg izgleda ima svaka obitelj na Balkanu. I koji, kada izađe iz ormara, prijeti ostvarenju sretne budućnosti. Nje nema bez osnivanja nove obitelji, a nove obitelji nema bez vjenčanja. To je prirodan red stvari, kojega tradicija svojim običajima podupire i na svoj način čuva.
Dragana je bila neko vrijeme u Londonu, upoznala je slobodu i vidi da je njen vjerenik puki izdanak tradicije, podložan ocu kao biljka zemlji iz koje raste i njeno otkazivanje vjenčanja je razložno, s vrtložnim posljedicama na sve u tom zatvorenom mikrokozmosu na crnogorskoj obali. Mladoženjin otac će sklopiti s njom deal da se vjenčanje održi (kako bi forma tradicije bila sačuvana) pa da ona sutradan slobodno ode gdje joj drago. Sve što se potom događa je posljedica unutarnje i vanjske borbe novog životnog sadržaja i stare tradicijske forme, a kada sadržaj pobijedi – jer mora – uspostavit će se i novi formalni odnosi među članovima obitelji. I zato oni i ostaju na životnoj sceni živi i zdravi, kako naslov i kazuje, nakon što su se bolesni odnosi katarzično pročistili.
Cijena za to u ovoj dramediji nije bila visoka: jedan je iz svatova dobio metak u guzicu, a stari patrijarh infarkt. I na Balkanu je, dakle, moguć happy end.
DVIJE SMRTI I JEDNO VJENČANJE
Drugi film, „Sveta obitelj“ Vlatke Vorkapić, teška je obiteljska drama iz slavonske ravnice 60-ih godina prošlog stoljeća. Tu se iza formalne ljepote eksterijera i interijera, lijepe odjeće i lijepih ljudi, krije jedna strašna obiteljska tajna, koju vam nećemo sada otkriti. Glavni gazda u selu, virilan je muškarac pa je među seoskim djevojkama i ženama kao pijevac među kokoškama. Njegova je supruga pak katolički pobožna. Između njih je sin jedinac, a među njima se našla lijepa i prostodušna djevojka iz Bosne, bez ikog svog (nevinost bez zaštite?). Glavi kuće je životni moto: „Život je lijep. Šteta je kroz njega projuriti“. Njegov glavić se s tim motom potpuno slaže. Pa gazda i tuđe žene mota oko plota. A na koncu će i svoju snahu zajahati i oploditi. Pogađate, sina će oženiti za to djevojačko siroče iz Bosne. Dakle, bitne postavke radnje upućuju na neizbježnu smrt barem jednog od glavnih (muških) likova. A smrtno će stradati oba, najprije otac pa sin. I s tom materijalno dobrostojećom obitelji je gotovo. The End.
Redateljka je imala potrebu da nakon tog i takvog kraja ipak nastavi malo priču, kratkim epilogom (može ga se protumačiti i u feminističkome ključu) u kojemu ima svjetla nade na licu trudne djevojke iz Bosne: ona će roditi, obitelj će dobiti izdanak, život će se nastaviti itd. Itsl. No, to je više suvišni dodatak nego realistični svršetak. Posebno suvišnom se čini onako lepršavo koncipirana odjavna špica, impregnirana neadekvatnim muzičkim brojem. Bilo kako bilo, htjelo se ovo ili ono, ima jedna narativna ponornica ispod tla priče, a koja tiho teče prema religioznom ušću. Može se sažeti u jednu rečenicu: „Zbog grijeha otaca, unucima će trnuti zubi“. Jer u podlozi svog tog zbivanja leži grijeh bludnosti, zbog kojeg je otac iz ove priče indirektno, ali trajno osakatio svoga sina pa u tom narativnom hodu njihovi putovi neumitno vode u grob.
U tom tonu završiti film, u kinematografiji u kojoj su najpopularnije komedije i dječji filmovi, značilo bi izvršiti njegovu distributersku kastraciju, a to si naši autori ipak ne mogu dozvoliti. Ovako „Sveta obitelj“ ostaje poželjna za gledanje, oku ugodna, i dovoljno dubinski sondirana da bude i predmetom dubljih kritičkih analiza. U svakom slučaju, servirala nam je Slavoniju na velikom tanjuru, kao novi filmski predio te nam je stavila pred oči u što bismo najviše i trebali gledati – obitelj. A to nije malo.
Istaknuta fotografija: Iz filma Sveta obitelj redateljice Vlatke Vorkapić
#71. Pulski filmski festival #Naša djeca #Pula film festival #Sveta obitelj #Živi i zdravi
