Gjuro Ružić stariji rođen u Ružić selu na Hreljinu, 8. travnja 1834., a umro na Sušaku 29. siječnja 1922., bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih ljudi svojeg vremena. Bio je kožarski obrtnik, veleposjednik, tvorničar i kućevlasnik, kulturni djelatnik i politički radnik i gradonačelnik
Ovaj primorski self-made man isticao se i kao kulturni djelatnik te politički radnik, a za svog života postao je najbogatiji Hrvat Austro-ugarske monarhije. Rodio se u hreljinskom Ružić selu, potekavši iz obitelji Ružić-Cirjak. Njegovi roditelji, Ivan Ivusov i Ursula rođena Vidas, bavili su se zemljoradnjom i drugim poslovima.
Gjuro se kao najstarije od sedmero djece morao boriti kroz život od najranije dobi. Nije imao prilike redovito pohađati školu, ali je stekao osnovno znanje pismenosti i računanja kod tadašnjeg nadcestara Webera, oca znamenitog hrvatskog jezikoslovca Adolfa Webera – Tkalčevića. Već u djetinjstvu počeo je zarađivati tukući kamen na cestama. S četrnaest godina napustio je roditeljski dom te marljivo radio, zarađujući novac paleći ugljen u šumama Gorskog kotara i radeći na gradnji željeznice od Graza preko Semmeringa do Beča.
Nakon što je stekao dovoljno znanja, sredstava i iskustva, odlučio je proširiti svoje poslove. Radio je u vapnenici u Hreljinu, vodio gostionicu na Plasama, prodavao duhan i opanke, te živio u Senju, baveći se kožarskim zanatom koji je izučio tijekom boravka u Njemačkoj. U Hamburgu je naučio zanat štavljenja kože, a po povratku u rodni kraj počeo se baviti kožarskom trgovinom, otvorivši malu opančarnicu. Kasnije je usavršavao zanat u Genovi, Rimu i Napulju.
U dvadeset drugoj godini oženio se Barbarom Burić, učiteljicom iz Šmrike, s kojom je imao sedmero djece. Preselio se u Rijeku 1871. godine, gdje je započeo s velikim poslovnim pothvatima. U Rijeci se upoznao s veletrgovcem Francescom Seemanom, s kojim je osnovao kožarsku tvrtku Seeman e Ruzich.
Nakon Seemanove smrti preuzeo je tvornicu i otvorio veletrgovinu žitom i kožama na Fiumari.
Ružić je postao ugledan posjednik i veletrgovac te je aktivno sudjelovao u politici, podržavajući domoljubne inicijative i udruge. Bio je član Starčevićeve Stranke prava i poticao razvoj lokalne zajednice. Uz poslovne uspjehe, aktivno se angažirao u dobrotvornim djelatnostima, pomažući siromašnima i potrebitima.
Umro je 1922. godine u Sušaku, ostavivši iza sebe bogato naslijeđe u poslovanju, kulturi i politici. Ružićeva tvornica kože bila je priznata na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama, a njegova velikodušnost i djelatna podrška različitim inicijativama ostavili su trajni trag u povijesti Rijeke i Sušaka.
