Riječki augustinci su u XV. stoljeću izgradili malu crkvu sv. Augustina na brežuljku blizu mora, zapadno od gradskih zidina. Taj crkveni red je stoljećima bio najbogatiji lokalni posjednik. Tijekom 1606. godine, Gradsko vijeće Rijeke zatražilo je od pape Pavla V. odobrenje za osnivanje kapucinskog samostana. Tirolski nadvojvoda Ferdinand, kasniji car Ferdinand II., izrazio je spremnost kupiti zemljište za samostan na području koje je pripadalo augustinskom samostanu. Kao veliki zagovornik katoličke crkve, Ferdinand je aktivno podržavao protureformatorske inicijative.

Kapucinski samostan planiran je za šest redovnika, a 1609. godine, nadvojvoda Ferdinand darovao je zemljište kapucinima koji su dobili dozvolu da izgrade svoj samostan uz isključivu pomoć vjerničkih priloga. Prvi darovatelji za izgradnju samostana bili su ugledni Riječani.

Temeljni kamen skromnog kapucinskog samostana postavljen je u kolovozu 1610., a ubrzo je samostan sagrađen. Nakon obnove, na današnji dan 1613., samostansku crkvu sv. Augustina posvetio je pulski biskup Cornelije Sozomeno.

Godine 1702., tijekom napada francuske eskadre pod zapovjedništvom admirala Claudea du Forbina, podignuta je mala utvrda ispred kapucinskog samostana. Kao uspomena na taj događaj, jedna metalna topovska kugla uzidana je u zid samostanske blagovaonice.

Niz jakih potresa krajem 1750. godine srušio je riječki Gradski toranj i oštetio mnoge zgrade, uključujući crkvu sv. Roka uz samostan benediktinki. Kapucinski samostan, međutim, nije pretrpio nikakva oštećenja. T

Izgradnja željezničke pruge Budimpešta-Zagreb-Karlovac-Rijeka 1870. godine zahtijevala je rušenje dijela zida samostanskog vrta, čime je kapucinski posjed podijeljen. Nakon protesta vjernika, željeznica je platila naknadu. Godine 1872. srušena je stara utvrda ispred samostana kako bi se uredio novi trg, a nestali su i tragovi brodogradilišta.

Gradsko vijeće je 1902. odlučilo preseliti kapucine na periferiju zbog lošeg stanja crkve i samostana. Na inicijativu Bernadina Škrivanića, arhitekt Giovanni Maria Curet izradio je 1903. projekt nove kapucinske crkve. Gradnja je započela 1904. kopanjem temelja kripte, a krčki biskup dr. Antun Mahnič posvetio je glavni oltar u kripti 1908. godine. Oltar je izradio kipar Urbano Bottaso, uključujući skulpturalnu grupu i reljefe s prizorima iz Kristovog života. Na posvetu kripte, 11. veljače 1908., procesija 12.000 vjernika pratila je kip Majke Božje Lurdske u kriptu, gdje je održana misa. Taj događaj obilježen je pedesetom godišnjicom lurdskih ukazanja.

*Izgradnja velebne crkve na Žabici koja je današnji izgled dobila 1935. godine.*

25. lipnja 1910. Blagoslovljen je Tiskarski umjetnički zavod Miriam kao ključni dio Kuće dobre štampe. Djelovao je u jednostavnoj zgradi staklenog krova koju je projektirao G. M. Curet, između kripte i željezničke pruge

Kuća dobre štampe izdavala je Il Quarnero na hrvatskom i talijanskom jeziku (tjednik, tiraža 3.000 primjeraka), mjesečnik Naša Gospa Lurdska i list Obitelj (kasnije Hrvatska obitelj). Kuća dobre štampe bila je po broju izdanja i po tiražama (i po 100.000 primjeraka!) daleko najjači riječki izdavač uoči Prvog svjetskog rata.

1911. Krčki biskup Mahnič prebacuje tiskanje svoje Hrvatske straže u tiskaru Miriam. Studeni 1911. Po projektu G. M. Cureta podignuta je stambeno-poslovna zgrada zapadno od kripte (ispred tiskare Miriam), te trgovački lokali istočno, čime je kompleks logično dovršen. 1927. Povremeno se u tisku spominje kapucinsko kazalište u prostoru nekadašnje tiskare Miriam. Najčešće u njemu gostuju članovi dramske grupe Giousue Borsi salezijanskog oratorija, izvodeći predstave religioznog sadržaja ili komedije. 1928. Kapucinsko kazalište, nakon pregradnje, postaje kino San Giorgio. 2. listopada 1937. Kino-kazalište San Giorgio otvoreno je, poslije temeljite pregradnje u stilu novecenta, talijanskim filmom Braća Castiglioni. Upravu nad kinom preuzelo je Kinematografsko poduzeće San Giorgio, kojem je na čelu bio Ivan Hrast, dok je zgrada i dalje bila u vlasništvu kapucinskog samostana. 1947. Kinu San Giorgio promijenjeno je ime u Beograd i ušlo je u sastav Gradskog kinematografskog poduzeća.

Desetljeće kasnije, 2. listopada 1937. godine, u dijelu kapucinskog poslovno-stambenog niza u Viale Camicie Nere 2 (Corsia Deák, Krešimirova) otvoreno je kino-teatar San Giorgio, kao novi stalni kinematograf u Rijeci pod upravom Kinematografskog poduzeća San Giorgio (Azienda Cinematografica San Giorgio). Dnevnik La Vedetta d’Italia tom je prigodom izvijestio o ugodnoj, potpuno obnovljenoj, sali kina u “stilu 900“ u kojoj će se promovirati vrijednosti nacionalne (podrazumijeva se talijanske) kinematografije. Otvorenje je uslijedilo nakon značajne rekonstrukcije – proširenja, dogradnji i modernizacije, od kojih su najvažnije izgradnja balkona nad stražnjim dijelom partera i pokrajnjih prostorija s glavnim hodnikom, sanitarijama te stubištem za balkon s čekaonicom. Ostvaren je znatno veći kapacitet dvorane sa 698 sjedala (576 u parteru i 122 na balkonu) pa je uz Teatro Fenice, San Giorgio postao najveći gradski kinematograf.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata 1947. godine konfiscirana je imovina Kinematografskog poduzeća San Giorgio, a kino je ušlo u sastav novoosnovanog gradskog Kinematografskog poduzeća i promijenilo ime u Beograd. Prema kategorizaciji riječkih kinematografa 1951. godine, kino Beograd, tada u novoimenovanoj ulici Borisa Kidriča, svrstano je s kinima Partizan i Jadran u prvu kategoriju kina, dok su Viševica, Garibaldi i Tuhobić pripali drugoj. Od 1951. godine na kinu su se konstantno izvodile preinake i poboljšanja te je modernizirana kinooprema. Prvo veće poslijeratno preuređenje dvorane izvršeno je 1957. godine prema projektu ing. Milana Švalbe, kada je oblaganjem zidova usko kaneliranim jasenovim letvicama vizualno produbljena perspektivnost dvorane. Rekonstruirano je krovište, pogon centralnog grijanja, adaptirana kancelarija i projekcijska kabina, a u sljedećih nekoliko godina redovito su vršeni zahvati tekućeg i investicijskog održavanja.
Nakon što su stvoreni prostorni uvjeti, od godine 1965. do 1967. prošireni ulazni prostor dobio je današnji izgled s novom blagajnom, prema projektu ing. Ante Scarpe i ing. Milana Švalbe (iz GP-a Primorje). Istodobno je uz istočni zid dvorane izgrađena i nova kotlovnica u dvorištu samostana.

Početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kinu je uskraćeno pravo služnosti samostanskoga dvorišta za izlaz publike, ustupljeno 1949. godine. Novo rješenje pronađeno je na zapadnoj strani, uz željezničku prugu, gdje je rušenjem stražarnice omogućena izvedba izlaznog stubišta 1977. godine, a prijašnji je izlaz dozvoljen u slučaju evakuacije.

Potpuna rekonstrukcija unutrašnjosti kina provedena je od 1975. do 1980. godine, istodobno s kompletnom obnovom instalacija centralnog grijanja, klimatizacije i elektroinstalacija (projekt Tehničkog fakulteta). Projekt je povjeren Tehničkom birou za projektiranje i inženjering Stambenog poduzeća Rijeka, a njegov voditelj i glavni projektant bio je tehn. Borislav Horozović. Iscrpna projektna dokumentacija u detaljima se očitovala u realizaciji do zatvaranja kina 2007. godine. Adaptacija se građevinski oslanjala na postojeću konstrukciju, a novina je bila pozornica simboličnih dimenzija (dubine svega 1,20 metara i dužine filmskog platna), predviđena za najave, informacije prije predstava i predavanja. Ispravljen je pad zbog linije gledanja, postavljen okvir za novo cinemascop platno, a zidovi, stropovi i vrata dosljedno su obloženi različitim materijalima prema akustičkim zahtjevima (drvo, gips, vuneni tepih, platno). Zbog propisanih je odnosa dimenzija platna i dubine gledališta broj sjedala smanjen na 454 (343 u parteru i 111 na balkonu), što je rezultiralo većom udobnošću gledališta.
1991. godine Kinematografsko poduzeće preimenovano je u Rijekakino i kino mijenja ime u Croatia. Ispred starog, uskoro je postavljena montažna konstrukcija novog platna, većih dimenzija i bez pozornice te je posljedično smanjen broj mjesta u dvorani na 323 (228 u parteru i 95 na balkonu). Drugih znatnijih preinaka kasnije nije bilo, sve do zatvaranja kina u prosincu 2007. godine.

Jedinstvenost koncepta obnove interijera kina s kraja 1970-ih, gotovo u maniri total-dizajna, ali i promišljanje projekta ne samo na funkcionalno-izvedbenoj već i na simboličkoj razini, uz uvažavanje nasljeđa, razlozi su zbog kojih ovaj prostor danas visoko valoriziramo. Primjerice, kanelirane gipsane ploče stropa postavljene zbog akustičkih razloga, ujedno izrazito doprinose dekorativnoj frazi. Akustička su obloga i konkavno napeta fotoplatna lateralnih zidova s prikazima jahača i konja – paradigme istraživanja kinetizma u vizualnim umjetnostima i začetka razvoja pokretnih slika – filma. (dio teksta preuzet s Art-kino Rijeka; autor: Sabrina Žigo)