„Laibach“ je grupa koja ne diže publiku na noge, ona je, u pravilu, od početka koncerta drži na nogama. Reče li Platon ono da duša kada sjedi, odmara se i „dolazi sebi“ (ovo sam ja dodao)?! Kada bi duše sjedile dok slušaju/gledaju „Laibach“, neke od njih bi se uprisebile i postavile sebi retoričko pitanje: koji kurac mi ovo uopće slušamo? Budimo još malo filozofski idealisti: duša voli tišinu i harmoniju (da ne kažem „muziku sfera“), a „Laibach“ uspješno funkcionira na teško-industrijskoj proizvodnji ritmizirano strukturirane buke, koja se nameće ušima silom decibela i hipnotičkim ponavljanjem strojnog/vojnog koraka. Što je posve normalno, obzirom da grupa potiče iz Trbovlja koji je industrijsko-rudarsko jako mjesto. Što bi se reklo na latinskom: Omnia mea mecum porto.
„Laibach“ je 1980. otamo potekao, iste godine je umro Tito u Ljubljani, a smrt je od početka (još od najavljenog samoubojstva Tomaža Hostnika u 21. godini njegova života) bliska tom radikalnom umjetničkom kolektivu (od smrti Jugoslavije pa do smrti demokracije?!). Umjetnike iz malih sredina stvara veliki pritisak, a pokreće ih velika ambicija (na sportski primjer: da „Hajduk“ postane i trajno ostane prvi tj. vječan). Ali tu nastaje odlučujuća razlika između sjevernjačke ambicije (visine Triglava) i južnjačke (visine Marjana). Prvu trajno prati volja (za moć), samo/disciplina, organiziranost, intelektualnost, znanje (including know how), velika radišnost, fokusiranost na cilj i kontinuirani napor u provedbi koncepta. A to, prije ili poslije, dovodi do upečatljivih rezultata, šire prepoznatljivosti i vidljivosti te, na koncu konca, i komercijalnog uspjeha (kojeg ovdje treba shvatiti cum grano salis). Sve to je „Laibach uspio postići, za razliku od raznih splitskih grupa i timova.
A nije da Split nije imao konje za trku, još tamo od Tome Bebića (kojemu su talijanski menadžeri ponudili ugovor na pet milijardi lira da pjeva naslovnu rolu u mjuziklu o sv. Marku), preko potpuno anonimne grupe „Sunce” pa do grupe „Metak“ (čiji osnivač i kompozitor Mirko Krstičević je neuvijeno nedavno rekao novinaru „Slobodne Dalmacije“ da su, po muzičkoj kvaliteti, oni bili u rangu „Rolling Stoesa“ i „Deep Purplea“). Ali je diferentia specifica (dalmatica) učinila svoje pa su podneblje, mentalitet & easy living oslabile ambiciju, omekšale volju i razvodnile samodisciplinu na razinu bevande. Dobro, tomu je kumovao i „Hajduk“, nedostatak teške industrije, a ponajviše Sol invictus tj. nepobjedivo Sunce (koje zove na ulicu, na Pjacu, na plažu). I tako je prejako Sunce pobijedilo najtalentiranije Splićane, a Slovenci su odnijeli „Pobjedu pod Suncem“. Skupo su je platili, ali drugačije se do nje ne dolazi.
Pankeri i avanretrogardisti
Prvi put sam bio u bliskom fizičkom kontaktu s njima u jednom vagonu na splitskom željezničkom kolodvoru. Bilo je to 80-ih, na jednoj predstavi („Rdeči pilot“?), u sklopu Splitskog ljeta. Kako smo svi bili stiješnjeni u tom ograničenom prostoru, ja sam u najbližem fizičkom kontaktu bio sa svojom tadašnjom curom, čije su obline i miris najintenzivnije djelovale na moja čula pa to pamtim vrlo dobro, a samu izvedbu i scensku glazbu vrlo slabo. Negdje između se smjestilo sjećanje na grupicu od desetak splitskih pankera koji su u vagon ušli skroz sašiveni pa su se gibanja njihovih glasnih komentara miješala s uzvicima izvođača i pratećim soundtrackom, a slabo kontrolirana gibanja njihovih tijela su unosila nemirnu dinamiku u statičnu (da ne kažem pristojnu) publiku. To pankersko remećenje vojničke discipline je izazvalo negodovanje gostujuće grupe, što je njihov port-parole, čini mi se, i službeno izrazio post festum u medijima. Kasnije sam upoznao jednog iz tog pankerskog „kolektiva“ i s njime uspješno surađivao na filmu, a on mi je, par dana prije mog puta u Jajce, evocirao taj događaj. Njegov završni komentar je glasio: „Htjeli su izričito interakciju s publikom pa su je i dobili“!
Na njihovom koncertu u splitskom HNK 2014. nisam bio pa ne znam ništa o tome (osim da je publika morala sjediti), a i ovaj nedavni, u klubu „Porat“, sam propustio jer sam na njega malo kasnio, a onda se puno izgubio u tom post-industrijskom predgrađu Splita (toliko o mojoj podsvjesnoj averziji prema industrijskim pogonima i industrial muzici). Poznanica koja je na koncertu bila komentirala ga je samo jednom riječju napisanom velikim slovima: „TOTALKA“! U mom asocijativnom sklopu ta riječ me podsjeća na totalnu štetu ili tešku prometnu nesreću, ali ona ju je mislila euforično (kada mislim ja nisam u euforiji, a kada sam euforičan ne mislim). Ista me kasnije, kad sam joj poručio da idem u Jajce, ozbiljno pitala: „Da li ono stvarno postoji? Ili je neki NOB hot-spot“? Odgovorio sam joj jednorječno: „Postoji“, ali nisam dodao „ postojano kano klisurine“, budući da ta poredba ne odgovara mekoći njegova imena. Valja napomenuti, radi dubljeg razumijevanja našeg sociološko-kulturnog konteksta, da gospođica ima oko 45 godina i da je diplomirala na jednoj umjetničkoj akademiji. Što je tek s ostalima, mlađim i manje obrazovanim, pitanje čiji je odgovor: zna se.
Lijeve i desne optužbe i etikete
S takvom mladeži, mladinom i omladinom ne možemo naprijed pa uspješno idemo U-natrag, kao balkanisce retrogarda. „Laibach“ pak i dalje maršira kao retroavangarda, a na početku karijere su bili optuživani da su avanretrogardisti tj. formacija koja prednjači u retrogradnim kretanjima (a ona su potom postala masovna na ovim prostorima). To su bile tadašnje službene, političko-medijske optužnice kontra njih, a dolazile su s crveno/lijeve strane. Lavina optužbi koja se sručila na „Laibach“ povodom koncerta u Jajcu, genijalno provokativnoga naslova „ 4. zasjedanje AVNOJ-a“ (povijesno su bila tri!) dolazi s raznih visina (od Triglava pa do Prokletija), a zajednički im je nazivnik crno/desna agenda.
Kako se onda dogodila inverzija zajedničkih vrijednosti tako su sada događa inverzija optužbi (s elementima travestije), danas taj umjetnički kolektiv optužuju da su komunisti i da bi ponovo gradili Jugoslaviju koju su započeli dekonstruirati na umjetničkom polju, e da bi ona kasnije bila demolirana i rastavljena na bojnim poljima. S najmanje štete i žrtava na slovenskom bojnom polju Što je rezultanta slovenačke alpske inteligencije (da ne kažem inteligencije višeg stupnja od one, južno-balkanske).
Bez vrijeđanja, molim! Ne shvaćajte ovo osobno pa ni kolektivno nego edukativno: Bismarck je držao da Balkan počinje od južno Beča. To je možda tužno za neke ili čak mnoge ljude kod nas, naročito one koji se trude svim silama, individualno i kolektivno distancirati se što više od Balkana, naročito retoričkim figurama i prenaglašenim gestama, potvrđujući time upravo proporcionalno koliko su europske vrijednosti (u koje se zaklinju) plitko prisutne u njima: onoliko koliko su balkanske duboko. Ponavljam, možda je to tužno, ali je svakako za povijesno znanje i spoznaju sebe nužno. Pa se mora iz/reći i napisati, a što se mora nije teško. Teško je (barem meni) duže slušati što i kako „Laibach“ svira, osim ako niste skloni tvrdoj moći tehno-industrijskog zvučanja u ritmu muzike za stres. Oni kojima je bliža soft power, kako u životu tako i u umjetnosti, ne mogu ni u ludilu spadati u njihove fanove. No, možda baš takvi imaju pogled koji vidi što sljedba „Laibacha“ ne može i kad bi htjela. Ja, koji vidim ušima (ono unutarnje) i očima (ono vanjsko), nakon koncerta u Jajcu (gdje je osnovana SFRJ), kažem da kažem da se na njemu imalo što čuti i vidjeti. Konkretno se to odnosi prvenstveno na čitanje Ivana Janija Novaka izbor iz najboljih tj. najgorih hejterskih komentara s društvenih mreža. Iz čega vrca, poput iskre, zaključak da naše društvo nije umreženo nego je u mreži! A takvi komentari su sindrom koprcanja u njoj. I tako se oni koprcaju dok ih Neki (njima nevidljivi) prcaju u mozak i džep…
Budale, idioti i umjetnička inteligencija
Budala ne bi uopće čitao javno negativne komentare o sebi i svojima, a idiot bi pročitao samo pozitivne komentare. No, kao što rekoh, fantji su inteligentni, smart artists, pa su nam servirali the best of this shit, što je naišlo na pljesak, odobravanje i glasne komentare drugačijeg tipa iz stajaće publike. U jednom pasusu Jani se posuo pepelom (u ime cijele grupe) zbog nepodopština i subverzija sistema socijalističkog samoupravljanja, kao i Tita osobno, referirajući se na koncert u Zagrebu, za vrijeme kojeg su puštali porno snimke preko filmskih materijala o državnim manifestacija i prizorima iz sretnog života radničke klase. „Bili smo mladi, glupi i …“, treći atribut sam zaboravio. Bilo je to, u redovima i između njih, ono: staro i moćno „Kajem/o se“. Po narodski: tko prizna, pola mu se prašta (drugu polovicu iskupljuje društveno korisnim radom).
A „Laibach“ to i čini: ovaj koncert je bio društveno koristan, politički sumnjiv, medijski prostran, a komercijalno drugarski skroman (u dvorani može stati circa 550 ljudi, po mojoj intuitivnoj procjeni). Kao atrakter i umjetnički katalizator „Laibach“ je i prije efikasno stimulirao neuralgične točke društvenog organizma, koristeći se pri tom državnom i ideološkom ikonografijom crnoga i crvenoga totalitarizma i uniformnim stilom sa silom neumoljivog mehanizma Države (koju Nietzsche vidi kao „najhladniju od sviju nemani„). Time su uspješno poticali određene upalne procese u društvu i ubrzavali brizganje gnoja iz njegovih zagađenih rana i trauma. I to je jedna od zadaćia Umjetnoti, a „Laibach“ i dalje obavlja svoj domaći rad (s internacionalnim odjecima i dosezima). U tom je smislu on više brand nego band, u svakom slučaju jedan od najpoznatijih i najcjenjenijih slovenskih brandova. Po toj bi logici i pristaše liberalnog tržišta po svaku cijenu trebale skinuti „Laibachu“ kapu, iako ih vide kao ideološke neprijatelje par excellence.
Na drugom mjestu po vrijednosti onoga što „Laibach“ proizvodi su tekstovi, bilo kao intervjui koje daju medijima bilo kao zasebni tiskani materijali. U oba slučaja riječ je o svojevrsnim manifestima, promišljenim i dobro smišljenim izjavama koje daju vrlo dobre i ozbiljne odgovore na bitna i važna društveno-političko-umjetnička pitanja i kad im se postavljaju i plitko pitka pitanja. Njih valja svakako pročitati i to ne samo jednom. No, tako je i prije bilo što se tiče slovenačke britkosti i jasnoće mišljenja, još od Borisa Kidriča preko Edvarda Kocbeka i Edvarda Kardelja do Janeza Drnovšeka. Danas pak to kolo umova vodi Slavoj Žižek. Što možemo kad je Triglav na većoj nadmorskoj visini od Velebita i od Dinare, o Medvednici i Sljemenu da ne govorimo.
Slike koje šuteći govore
A na trećem mjestu se nalaze vizualije; filmski i video materijali, vrlo vješto i atraktivno montirani, kao da im je Leni von Riefenstahl bila učiteljica, a Eiesenstein učitelj. Na koncu konca, rođeni su i stasali u nesvrstanoj Jugoslaviji pa su morali gledati i na Istok i na Zapad te učiti oba znanja, a danas je primarna vertikala Sjever- Jug koja nas uči nadrastanju opozicije gornjeg i donjeg rakursa tj. kompleksa superiornosti (nadčovjek) i inferiornosti (podčovjek). U svim vremenima je najbolja zlatna sredina; biti čovjek! Simply human, not transhuman. U mračnim vremenima je to najteže, ali istovremeno i najpotrebnije. Gledajući svojim nesavršenim očima (s visokom minus dioptrijom) vidio sam uočljiv plus u arhivskom filmskom materijalu „made in Yu“, koji se emitirao preko cijeloga zida velike dvorane. Njime je sažeto ispričana gotovo cijela priča o jugoslavenskom putu u socijalizam na bazi samoupravljanja. Pitam se kako bi to djelovalo na gledatelje da se prikaže bez zvuka i ikakve muzike (naročito ne „Laibachove“), kao dugometražni nijemi dokumentarac, koje bi emocije, misli i uvide donijelo…
Bude li do toga došlo i bilo kako bilo, „Laibach“ već gotovo pola stoljeća dobro upravlja sobom i svojom karijerom, što ih legitimira kao vrhunske umjetničke samoupravljače, bez premca i pandana u regiji, a vjerojatno i šire. Što se pak tiče moga odnosa s muzikom „made in Laibach“, ja sam se večer poslije izbalansirao slušajući, pa gledajući, dokumentarac o Jimmy Hendrixu, na HRT 3. Znate već i sami: klin se klinom izbija, a na ljutu ranu ide ljuta trava. Samo ne plava trava zaborava!
Istaknuta fotografija: Gildo Bavčević
#4. zasjedanje AVNOJA #Ante Kuštre #dnevna doza umjetnosti #koncert #Laibach
