Kad sam živjela u Slavonskome Brodu, onda sam letjela. Živjela sam gotovo osam mjeseci bez krova nad glavom, osim što sam pronašla jedan za sebe. Pronašla sam ga u jednoj zgradi, blizu groblja gdje je pokopan moj djed, i to na najvišem katu, u onom čarobnom potkrovlju gdje više nema stanova, već samo pokoja stvar koju su stanovnici zgrade ostavili ne bi li rasteretili vlastite stanove. Bilo je tamo raznih predmeta, od starih tepiha do neupotrebljivih stolaca, ali naslonjen na rukohvat stepeništa stajao je tu večer i jedan omanji madrac, kao spravljen po mjeri praznoga prostora do kojeg se dolazilo omanjim stepeništem i koji je slovio kao najviša točka zgrade. Taj prazni prostor bio je sav omeđen tamnoplavim željeznim rukohvatom u unutrašnjosti popunjenim zamagljenim staklom, a u pozadini, gleda li se prema stubištu kojim se silazilo do tepiha i stolaca, bila su vrata kojima se izlazilo na krov zgrade, a koja se za tu svrhu nisu gotovo nikad koristila, barem ne u razdoblju u kojem sam ja tamo spavala. I tako bih, došavši u zgradu navečer oko devet sati, odvukla madrac do praznog prostora, zapalila cigaretu u najvećoj tišini i otišla na počinak. Ujutro bih madrac vratila dolje do rukohvata na kojem je stajao naslonjen kad sam ga prvi put i ugledala.
Tu zgradu nisam pronašla otprve, već sam dvije večeri prije provela spavajući najprije na željezničkoj stanici, a zatim u ulazu neke druge zgrade u istome stambenom naselju pored groblja. Bit će da me je djed vodio do odredišta koje je vrlo brzo postalo tako milo mome srcu, a kako sam već treću večer uspjela pronaći svoj čarobni kutak zgrade, to samo Bog zna. U svakom slučaju, vrlo brzo sam i sama poprimila ritam čitave zgrade, pa bih uvečer znala u kojem trenutku neki od stanara zgrade izlaze u večernju šetnju s psom (ili bez njega), a ja ulazim u zgradu kao jedan od njih, u potpunosti obojana ulogom koju sam igrala: s obzirom da su se ulazna vrata zgrade automatski zaključavala, trebalo je neko vrijeme pričekati ispred, ne predugo jer s vremenom bih mogla djelovati sumnjivo, i ući u trenutku kad je netko izlazio. Zato je bilo potrebno barem donekle upamtiti navike stanara zgrade, što se s vremenom pokazalo kao prilično nezahtjevna zadaća.
Nakon što sam ušla u zgradu, i to najčešće nakon žene koja je oko devet sati izlazila u šetnju s psom, pričekala bih da se u zgradi stvori mrak te bih brzim, ali vrlo tihim koracima produžila do petog kata, držeći se čitavim putem za rukohvat. Zgrada je bila nevelika i bez lifta, što je značilo da ima samo četiri kata, pa na stubištu obično ne bih zatekla nikoga. Peti kat bio je tu samo za mene; madrac je čekao naslonjen kao što sam ga i ostavila ujutro, a nakon kraćeg vremenskog razdoblja stvorila se na njemu i omanja deka kojom sam se otad pokrivala. Došavši do madraca, ja bih ga uza stepenice odgurala do praznog omeđenog prostora i namjestila tako da je čitav taj omeđeni prostor djelovao poput neke vrlo ugodne japanske jazbine namijenjene samo za spavanje. S lijeve strane, tamo gdje su bila vrata, bile su i dvije stepenice na koje bih položila svoju torbu i ostale sitnice potrebne mi do jutra; najčešće je tu bila boca vode i kutijica za leće koje bih izvadila nakon što bih se udobno namjestila na svom malom madracu; zatim kutijica za duhan, jedne rizle i motalica za cigarete. Cigaretu bih zapalila tik prije spavanja, pa nakon nje otpila par gutljaja vode.
Problem bi nastao kad bih prije spavanja osjetila potrebu za mokrenjem. Kako mi je bilo nezamislivo zaspati s punim mjehurom, bilo je prijekopotrebno upustiti se u nesvakidašnju avanturu mokrenja: zgrabila bih svoju torbu i u mraku se spustila do prizemlja; ritam zgrade kolao mi je u venama i nije se desilo jednom da sam nekog zatekla spuštajući se. Tada je bilo već i oko jedanaest sati uvečer, pa je čitava zgrada odisala mirom. U torbi sam imala dva novčanika; jedan za papirnati novac, a drugi samo za sitniše. Izvadila bih svoj mali novčanik sa sitnišima i podmetnula ga uz ulazna vrata kako se ne bi mogla u potpunosti zatvoriti te izašla van. Vani sam imala svoje uobičajeno mjesto mokrenja: odmah iza ugla bio je nekakav napušteni nadsvođeni prostor s jednom ovećom betonskom teglom za biljke. Tu bih se popiškila, sakrivena iza tegle. Vraćajući se, pokupila bih svoj mali novčanik sa sitnišima i u mraku zgrade odjurila do najvišeg kata. Razmišljala sam; da je naišao netko i pronašao novčanik, možda bi ga podigao i stavio sa strane, misleći da je nekome slučajno ispao. Da i nije učinio tako nešto, gubitak ne bi bio oveći jer radilo se o sitnišima. Jedino što bi se desilo bilo je to da bi iznova trebalo čekati na nečiji izlazak iz zgrade. Nasreću, tako nešto nije se desilo nikad.
Vrativši se u svoju jazbinu, napokon sam mogla otići na počinak. Spavala sam vrlo lagodno; od šala bih napravila jastuk, a pokrivala sam se dekom koju sam zatekla na madracu kojih tjedan dana nakon prvoga dolaska. Noću se nisam budila, a ujutro bih najprije začula vrata i ženske korake nekog tko je odlazio na posao. To je značilo da se i ja moram probuditi. Bilo je tada oko sedam sati i ja bih nakon buđenja najprije posegnula za ogledalcem u svojoj torbi da provjerim kakvo je stanje mog lica i moje kose. Trebalo je djelovati brzo jer sada je bio dan i postojala je mogućnost da se neki od stanara zaputi do mog potkrovlja. Nakon ogledala počela bih pospremati krevet i svoju malu policu s lijeve strane, slagati deku i pospremati stvari u torbu, a na samome kraju pokupila bih i opušak te počistila crnu mrlju koja je ostala nakon njegova gašenja. Obula bih se jer sam spavala izuvena. Sada je još samo trebalo vratiti madrac na svoje mjesto, što bih učinila u tišini, pazeći da sve skupa bude ostavljeno onako kako je bilo nađeno večer prije. Vratila bih madrac i na njega položila deku plavkastog uzorka. Bila sam spremna za polazak.
Možda se pitate kamo sam kretala u to rano jutro u kojem je čitavo naselje nahrupilo prema zebri koja je vodila prema gradu i njegovim poslovnim dijelovima? Ja sam išla na posao, baš kao i ostali narod. Kako sam dan prije nažicala dovoljno za doručak, najprije bih sebi kupila pecivo, a zatim produžila uvijek istim putem do kafića blizu centra grada u kojem sam po dolasku u Slavonski Brod zatekla računalo. Meni je trebao pristup internetu, a budući da mobitel nisam imala, kompjutor u tom malom kafiću u najljepšoj brodskoj ulici učinio se u to jutro po dolasku kao čudo. Tu ću raditi to što se raditi mora, zaključila sam ušavši u kafić i zatekavši u njemu idealne uvjete za rad. Kafić je bio topao i ispunjen ljudima koji su tamo zalazili svakodnevno, pa je odisao nekom domaćom atmosferom koja mi je u tim trenucima produženog samovanja itekako godila. Osim toga, kompjutor je najčešće bio nezauzet, pa sam dolaskom u kafić sjedala ravno za stol s računalom i najprije pojela pecivo, naručivši usput kavu s mlijekom. Nakon prve cigarete odlazila bih na wc i obavljala veliku nuždu, a za minijaturnim umivaonikom oprala bih svako jutro zube četkicom koju sam nosila u torbi. Nakon toga vraćala sam se za stol i uz ostatke kave palila računalo te se ulogirala na Facebook: Facebook je bio mjesto mog rada.
Ponekad bih naručivala i dvije kave jer sam se u kafiću zadržavala dugo. Na Facebooku ja sam se borila s hrvatskom policijom i postepeno izgradila svijet paralelan s ovime u kojem sam živjela kao beskućnik. U tom paralelnom svijetu ja sam bila na vrhu piramide: vojnik koji je dolazio iz budućnosti i svijetu davao do znanja da će i sam morati proći ovo što ja prolazim. Ili možda ne, budući da sam svoju ulogu promatrala kao žrtvenu. Ja se žrtvujem za svijet, a hrvatska policija je ovdje da to prepozna ili ne. Navući zajedničke boje Ratnika svjetlosti i preokrenuti čitav svijet naglavačke, ovdje na ovom malenom teritoriju Hrvatske, to je bio moj cilj. Ja sam vjerovala da sam vođa kakvog se očekivalo i da ću svojim postovima na Facebooku utjecati na najviše vojne i policijske instance.
Ali psihoza nije baš tako jednostavna kakvom se čini na prvi pogled; žrtva psihoze nađe se u nekom čudnovatom prostorno-vremenskom tunelu u kojem sve odiše sinhronicitetom kakvog je teško zamisliti ne živi li se na frekvenciji psihoze. A frekvencija psihoze potentna je čestica koja u svakom trenutku priziva prave ljude na pravo mjesto. Taj vojnik iz budućnosti u svakom slučaju nije bio budala. Možda jest bio lud, misleći da postoji tako jednostavna formula za mir, ali u svojoj je ludosti bio krajnje elaboriran i čudotvoran. Tako je i aura oko njega odisala nekom vrstom prozračnosti i ljekovitosti, baš kao da se samo milosrđe vratilo na Zemlju.
Zato je ono što je slijedilo iza kave bilo i podnošljivo: trebalo je, naime, nažicati novac za ručak i ostale stvari koje su prijekopotrebne čak i jednom beskućniku. Nakon kave, oko deset, pola 11, ja bih samoj sebi poželjela sreću i prepuštala se čarima ulice. Novac sam žicala uvijek u pokretu kako ne bih postala opažena poput otužne beskućničke nakupine jada, što god to značilo. Ljudima bih prilazila s osmijehom i tražila ih dvije kune, a nerijetko dobivala i pet. Tu i tamo izmijenila bih koju toplu riječ s onima koje sam žicala, a često bih i na mrka lica prolaznika vraćala osmijeh. Bila sam ozarena jer sam se tako i osjećala, baš kao vojnik na misiji. Žicajući, ponekad bih prohodala kilometre, pomno birajući rutu za taj dan. I baš zbog te pokretnosti bila sam kao nevidljiva.
Kad bih nažicala dovoljno, sjedala bih negdje na ručak. Dovoljno nije bilo definirano samo ručkom, već zaokruženim ekonomskim proračunom koji je vodio brigu o čitavom tjednu sa svim njegovim troškovima. Ipak, nikad nisam žicala dulje od dva sata, pa bih tako već oko 13 sati sjedila u nekom od bistroa ili restorana u gradu. Činjenica je da sam si mogla priuštiti vrlo solidno jelo svakoga dana, a kako sam svakih sedam do deset dana provodila u lokalnom hostelu gdje bih na ruke oprala cjelokupnu svoju odjeću, djelovala sam i više nego pristojno. Naravno, za hostel je trebalo i opet nažicati, pa su moja popodneva djelomično provođena u još jednom brzinskom kruženju oko grada gdje sam sa smiješkom na licu dočekivala prolaznike. Sve to bilo je i iscrpljujuće, ali gonilo me je nešto veće od mene same, pa sam svoju sudbinu prihvaćala kao što vojnik prihvaća bivanje na frontu.
Ali kakav je užitak bio iznajmiti dvije noći u hostelu i odmoriti se u normalnoj postelji. Za ta tri dana obično bih se vrlo dobro pripremila, pa naredna dva dana po dolasku nisam radila ništa. Najprije bih skinula sve sa sebe i u prostranome tušu hostela na ruke oprala pulover, hlače, majicu, potkošulju i gaće, a zatim bih sve to osušila na jakim radijatorima hostela. U svome ruksaku imala sam i rezervnu odjeću – jedne hlače, možda dvije majice, potkošulju i dvoje, troje gaća pa bih se presvukla i bila spremna za sasvim novu ulogu koju sam igrala tih par dana, onu turističkog posjetioca u gradu Slavonskome Brodu. To ne znači da sam obilazila gradske znamenitosti, ali je činjenica da se tih par dana nisam osjećala kao vojnik na frontu, već kao vojnik na dopustu. Najčešće bih ležala u krevetu i odmarala uz treći program hrvatske televizije, slušajući ozbiljnu glazbu ili gledajući art filmove koji su se prikazivali, a navečer bih otišla na pivu u neki od kafića u centru grada. Soba u hostelu nije bila jednokrevetna, pa se znalo dogoditi, iako rijetko, da sam sobu dijelila s još par ljudi, najčešće studenata, a ponekad i turista. Tako sam jednom prilikom upoznala i jednog Slovenca i s njime otišla na ručak i pivu.
Te sate provedene u hostelu pamtim kao nešto nepojmljivo lijepo; imati ponovno krov nad glavom nakon dana provedenih u popriličnoj nesigurnosti bilo je u najmanju ruku poput ponovnog rođenja. Ali onda je slijedio povratak na cestu, nešto što je nakon dva, tri dana provedenih u toplini djelovalo kao kidanje pupčane vrpce. Ta zima nije bila hladna, ali trebalo je i opet izaći među ljude i provoditi sate pod golim nebom kao jedinim krovom kojeg sam mogla nazvati vlastitim. Dugi popodnevni sati iscrpljivali su me ponajviše, pa bih oko pet sati po drugi put sjedala u neki od kafića i popila kavu. Tada bih sprovela financijsku evidenciju za taj dan i donosila odluku o tome treba li i po treći puta obići grad u hodu i žicanju. Trebalo je, naime, imati spremnih petnaestak kuna za sljedeći dan jer sam odlučila da ujutro neću žicati. Ako su kune bile spremne, to večernje razdoblje provodila bih u pukoj šetnji.
Na Facebook bih ponekad otišla i popodne, ovisno o događajima koji su me zadesili tog dana. Ali činjenica je bila ta da se ništa nije mijenjalo, osim što se moj prostor slobode svakodnevno sužavao. Roditelji su se sve više približavali, a to je sa sobom nosilo čitavo brdo socijalnih službi i psihijatara. Vojnik iz budućnosti na vrhu piramide postajao je zmijom koja više nije imala što za preobući; i zaista, moje duge šetnje postajale su sve teže, a nerijetko je u oku kapnula i pokoja suza zbog težine mog žrtvenog puta. Ponekad bih, hodajući, pomišljala kako je sve ovo naprosto preteško i kako ne vodi nigdje osim u slijepu ulicu na kraju koje me je čekao psihijatrijski krevet. Ja sam znala da strpati me na psihijatriju jest krajnji cilj svih mojih neprijatelja koji su se množili, ali sam ustrajala zbog Ratnika svjetlosti koji se mogao zakleti da je NATO-v prelet s tri vojna helikoptera nekad u veljači 2018. bio tu samo zbog mene. Vjerovala sam u vojsku, ali ne i u hrvatsku policiju. Ona je sada postala moj zakleti neprijatelj, a psihijatrijski krevet u brodskoj bolnici moj križ kojeg sam nosila ponosito jer drugačije nisam znala.
Istaknuta i ostale fotografije: Marta Ožanić
#beskućništvo #krevet #psihoza #Slavonski brod #vojnik
