“37 stupnjeva je pravilna tjelesna temperatura čovjeka. No, riječki toplomjer za ljetnih, pasjih dana pokazuje 47 i do 57 stupnjeva. Sve žudi za osvježenjem i rashladom. Tisuće ‘sifonskih’ boca i bezbrojni kilogrami sladoleda ulijevaju se ovih dana u tjelesa koja gore od žeđi. Već sam pogled na tolike staklenke i požudne sladokusce vabi nam vodu na usta… Koji su sasvim stari, drže se više starinskih sredstava hlađenja. Oni se pokrivaju šeširima i bijelim rubcima, te se mašu bilo kakvim lepezama… životinjski svijet tiska se naravno u hlad i hladnu vodu…. Najveće je pak ‘rashladno sredstvo’ za svakoga, koje se može naći svugdje i za kojim svak žudi, more sa svojim kupalištima. Osobito mladež ima samo jednu čežnju ovih dana: Vode, vode i leda.” Ovim je riječima reporter ilustriranog magazina “Adria Illustrierte” u ljeto 1944. opisao ljetnu žegu s kojom su se Nijemci toga ljeta susreli na Jadranu. Prisjetimo se, oni su u rujnu 1943., po kapitulaciji Italije, zauzeli cijelu obalu Jadrana. To njihovo jedno jedino ljeto na Kvarneru bilo je osobito “vruće”; strah od moguće invazije Engleza u Istri, hitna izgradnja i utvrđivanje obrambene prve crte obrane Trećeg Reicha, deportacije u Njemačku, prisilni radovi TODT-a, neprestani napadi partizana u okolici Rijeke, borbene akcije po Rijeci i Sušaku… Altroché vode, vode i leda.
Laka odijela, lepeze i limunade
Premda će neki klimatolozi i klimatoterapeuti tvrditi da klima našega grada nije prava morska, maritimna klima (vele oni poradi poznate primorske bure), te da su meteorološki podaci za srednje dnevne temperature od nekoć bili niži no danas i da velike vrućine nisu u pravilu trajale puno dana zasebno, našim je pređima, kako bilo, uvijek bilo prevruće.
Zagrebački profesor i hrvatski prirodopisac, geograf i planinar Dragutin Hirc (Zagreb, 6.travnja 1853. – 1.svibnja 1921.) proputovao je sve hrvatske krajeve i objavio je mnoga velika djela među kojima nam je najzanimljivije “Hrvatsko primorje” iz 1891. godine u kojem nam je ostavio mnoštvo podataka o običajima stare Rijeke i navikama starih Riječana:
“…Za ljetne žege Corso opusti, jer samo onaj izlazi, kojega na to posao tjera, nu s toga oživi pod večer, kad svietom zavrvi. Sad izadju krasotice, spustiv preko glave lahku koprenu, dočim mužkarci lahkim odielima i hladilnicima u ruci ublažuju nesnosnu vrućinu. “Che caldo, che caldo”, zamietit ćeš uz put mnogo puta. Najtoplije je na Rieci mjeseca srpnja i kolovoza, a maximum topline 30-31 C. Nu, na Rijeci je uviek ljudi, koji nastoje tu vrućinu da ublaže, nudeć ti hladnu limunadu, koju raznašaju u zemljanim posudama…” , vjerodostojno i poučno piše Hirc, te prošavši podno Gradskog tornja zašavši u Stari grad bilježi: “ …Ulice su u Starom gradu tako uzke, da mjestimice kola ne mogu proći. Radi žege to je dobro, jer kako su ulice uzke, a kuće visoke, to su one hladovite, nu s druge je strane neshodno, jer ima dućana tako mračnih, da u njima i po danu svjetiljke gore…”
Žedni riječki svijet
U srpnju 1878. godine, u Rijeci je boravio Mijat Stojanović (Babina Greda 26. rujna 1818. – Zagreb 18. rujna 1881.) , “čovjek čelik -značaja, velik prijatelj hrvatskog naroda, učiteljskog staleža i prosvjete”, a njegovom učiteljskom oku nije promakla “riječka” limunada: “… Gradskim ulicami i po trgovih nose muškarci u ručnih posudah, u bocah limunadu i nude je glasno kričeć žednom svietu. To je po ljetnoj sparini jako dobar običaj…” Naime, bilo je to za pasje vrućine, na dan Svetog Ilije i osobito mu se svidjela briga Riječana za pse: “…I to mi se dopalo, što pred svakom kućom na ulici stoje uz vrata ili uz zid prikopčane posudice s čistom vodom za pse, koji prolazeć ulicom svagdje mogu vode loknuti.”
Ovo je Mijat Stojanović objavio u knjizi “Putopisnici” (Senj, 1879.) To nije sociološka studija ali je štivo prepuno neposrednih opažanja, koja nas svojom oštrinom upoznaju s vrlinama i manama Rijeke i Riječana. U toj skici fizionomije grada Stojanović navodi da :”…Svaki kraj ima svoj običaj! Tako ima i Rieka svoje osebujnosti, svoje posebnosti, vrline i mane, mušice i komarce, cvieće i dračje, bonacu i buru, fige i ostrige, svoje fakine i gizdeline, svoje gospodjice i radenice, babe i puce. Da, malo što nisam zaboravio spomenuti, da riečke babe s’bielimi vlasi idu gologlave i u crkvu i po ulici, nepazeć na rieči apoštolske: ‘Djevice gologlave, a žene pokrite glave dolazit imadu u hram Božji.’ Na Rieci sve staro i mlado ide gologlavo, bila djevojka, žena il’ baba. Nu tu mi se dopalo, što riečke babe niesu tašte i gizdave, te necrne vlasi, kano što drugdje čine izprazne gospodje babe. Mislim ovaj običaj, što idu i stare žene s’bielimi vlasi ljeti gologlave poteko je iz klimatičnih odnošenjah. Kako bi inače i mogle žene s drugimi vlasi podnieti na ljetnoj sparini pokritom glavom.“
Ilustracije: Antikvarijat Mali Neboder
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
