Okus cementa u zgradi Ex Ivexa – drugi pogled na druge

Na krovu se zgrade Ex Ivexa u večernje sate petka, 12. srpnja, u organizaciji Urbanog separea i Liburnia Film Festivala, održala projekcija filmova Žal riječke redateljice Mare Prpić i Okus cementa sirijskog redatelja i scenarista Ziada Kalthouma. Ovim je događanjem Liburnia Film Festival započeo ovogodišnji ciklus programa Slučajnog kina, site-specific projekcija dokumentarnih filmova kuriranih u skladu s lokacijom projekcije. Projekcije su ujedno bile i dijelom programa festivala Pozdrav s Riječke rivijere u organizaciji Urbanog separea, održane kao finale festivalskog dana posvećenog zgradi Ex Ivexa. Posjetitelji su tako imali priliku od 18 sati nadalje prisustvovati vođenom obilasku te razgovoru o budućnosti zgrade, na što je upućivao i naziv programa – Ivex 2030.

Kako je sunce zalazilo, na krovu se zgrade Ex Ivexa okupio povelik broj zainteresiranih građana i građanki. Ležeran razgovor uz pogled na obrise grada što ga pruža ova lokacija, prekinula je Nika Petković ispred LFF-a najavivši odgodu programa u trajanju od 15 minuta:

„Odgađanjem početka programa i vizualom pridružujemo se Štrajku za Gazu koji su pokrenule inicijativa Za K.R.U.H. i Inicijativa za slobodnu Palestinu jer svakom normalizacijom svakodnevice šaljemo poruku da je genocid na ulicama Gaze i Zapadne obale u redu. Odbijamo biti sudionici genocida nad palestinskim narodom.”

Nakon odgode programa, Nika Petković održala je i službenu uvodnu riječ u kojoj je pojasnila odabir filmova u kontekstu lokacije prikazivanja:

„Godine kontinuiranog intenzivnog korištenja zgrade Ivexa u svrhu umjetničke edukacije, produkcije i prezentacije s vremenom su čitavu Deltu 5 učinile mjesto osvojenim za kulturu i mjestom velikog potencijala za osmišljavanje Delte sutrašnjice, koliko god ona iz današnje perspektive djelovala neizvjesno. Ta neizvjesnost budućnosti prožima se i kroz film koji smo odabrali za večerašnju projekciju.”

Petković je ukratko i predstavila filmove:

„Okus cementa vizualno je impresivni filmski esej koji nas vodi u svijet sirijskih izbjeglica, građevinskih radnika koji sudjeluju u izgradnji Beiruta, stradalog u Libanonskom građanskom ratu, dok u isto vrijeme njihovi vlastiti domovi nestaju u sirijskom ratnom vihoru. Odsječeni od Sirije i pod restrikcijama libanonske vlade, radnici žive u neizvjesnosti, od danas do sutra, radeći na izgradnji nebodera bez mogućnosti povratka svojim domovima. Iako na prvi pogled ovaj film može djelovati kao puki prikaz svakodnevice u izbjeglištvu, on je jedan impresivan esej koji nudi mnogo više od toga- otkriva nam snagu radnika kojima, iako su uskraćena najosnovnija ljudska i radnička prava, još uvijek nisu izgubili nadu za drugačiji život. Dok se pred nama nižu impresivni kadrovi, kroz film nas vode misli jednog radnika koji promišlja svoju prognaničku sudbinu, sanjajući povratak kući i sudjelovanje u ponovnoj izgradnji vlastite države. Misao iz filma da kad počne rat, građevinari moraju otići u drugu zemlju, čekati dok rat ne prohuja njihovom zemljom, a zatim se vratiti da je ponovno izgrade, navodi nas na razmišljanje o još jednoj važnoj temi, a to je tema odlaska. Upravo se odlazak prožima i kroz film Žal mlade riječke autorice Mare Prpić, koja nas u alegorijskoj formi vodi na putovanje o odlasku iz matične zemlje na primjeru stanovništva jednog otoka lišenog vegetacije.”

Kako je Petković napomenula, oba filma tematiziraju odlazak iz domovine, no oni se odvijaju u sasvim drugačijim kontekstima. Posljednji iseljenički trendovi iz Hrvatske tako se ponajviše odnose na visokoobrazovane osobe u potrazi za boljim prilikama u inozemstvu, no ratno izbjeglištvo koje prikazuje film Okus cementa nije stran ovom kraju- ratne su migracije obilježile mnoge živote pred samo par desetljeća. Isto tako, jedna od tema koju gledanje filmova u kontekstu lokacije prikazivanja otvara jest propast lokalnih industrija. Svakako, za čitanje i kontekstualizaciju od primarne je važnosti u obzir uzeti povijesne društveno ekonomske procese koji su utjecali na prostore poput zgrade Ex Ivexa, inače projektirane od strane čuvenog arhitekta Lavoslava Horvata početkom 1960-ih kao pogon za doradu i preradu vina poduzeća Istravinoexport, ali i uzeti u obzir pitanje statusa quo, odnosno (ne)sređenosti vlasničkih odnosa mjesta poput ovih. Vrlo bi nespretno kontekstualiziranje bilo prvoloptaško krivljenje iseljenika za propast industrija, jer oba procesa- i iseljeništvo i propast industrija, svoje uzroke imaju u sustavnim politikama upravljanja, kao i širim političko ekonomskim dinamikama. Baš kao što je o tome nedavno Jelena Androić pisala za Kulturpunkt.hr:

“(…)čini mi se da zgrada Ivexa, kako ju se kolokvijalno zove (jer Ivexa odnosno Istravinoeksporta tamo više nema) reprezentira mnogošto toga što u ovom gradu ne valja – neriješeni vlasnički odnosi, izostanak planova, izostanak investitora za planove, uslijed svega navedenog propadanje i/ili čudni status quo.”

Nakon alegorijskog crno-bijelog eksperimentalnog filma kratkog metra Žal Mare Prpić, uslijedila je projekcija dugometražnog filmskog eseja Okus cementa. Za specifičnost forme i potresnost sadržaja drugog filma dio publike potencijalno i nije bio najpripremljeniji, ako broj preuranjenih odlazaka s projekcije možemo smatrati indikativnima u tom smislu.

Okus cementa vizualno je impresivno ostvarenje koje jukstapozicijom grada u obnovi sa zemljom usred ratnog razaranja, snimkama nehumanih uvjeta života sirijskih izbjeglih radnika u Libanonu te  potresnim kadrovima razrušenih gradova u Siriji izaziva snažnu impresiju kod gledatelja. Ta vrsta impresije govori u prilog društveno-političkoj mogućnosti dokumentarnog filma koji u Khaltoumovoj režiji dobiva svoj specifičan oblik. Naime, film se gotovo u potpunosti oslanja na moć vizualnog, tekstualnost se djela očituje samo kroz pripovijedanje jednog od radnika u izbjeglištvu- on nas uvodi u radnju i vodi završnu riječ, uz samo poneku rečenicu kroz film.

Film otvaraju impozantni kadrovi gradilišta u Beirutu s pogledom na more, uz boje koje dominiraju filmom – narančastu i plavu. Potresnost se sadržaja u ovom dijelu nagovještava samo tekstualno, uz pripovjedačev glas koji opisuje težinu posla kojim se bave te težinu odvojenosti od ratom pogođenog doma. Ubrzo ulazimo i u podzemlje radnje, zajedno s radnicima nakon njihovog radnog dana kada se spuštaju u nehumane uvjete života, pod zemljom i uz konzervu sardina prateći na vijestima snimke ratnog razaranja svog doma u Siriji.

U filmu se ističe sekvenca jukstapozicije snimke dizalice kako se centralno smještena u kadru pruža prema otvorenom horizontu Beiruta, sa snimkom tenka u Siriji, topovske cijevi smještene također centralno u kadar, a rušeći grad pred sobom. Uz jedan grad u obnovi nakon građanskog rata te drugi u procesu intenzivnog i agresivnog uništenja, a prateći misao koja otvara film- kako se radnici sele ovisno o tome gdje treba obnoviti ratom netom pogođenu zemlju, kao jedan od problemskih motiva dokumentarca otvara se i banalnost ratnog razaranja. Gdje stanuje sjećanje na bol rata jednom kada fasade ulica kojima prolazimo svaki dan više nemaju oštećenja i otiske krhotina granata? Politike sjećanja čine svoje, no ona temeljna misao- rata kao općeg mjesta boli i stradanja, kao da nerijetko iščezne iz fokusa. Kada bi dominantni društveni diskurs postulirao rat kao takav, pitanje je na koji bi način militarizacijske tendencije bile prihvaćene u društvu. Čini se, pak, da upravo specifične artikulacije politika sjećanja doprinose pozitivnoj recepciji spomenutih tendencija.

Film Okus cementa zatvara posveta: „Posvećeno svim radnicima u izgnanstvu“. Prikazani uvjeti života sirijskih radnika u Libanonu krajnje su dehumanizirajući- uz teške uvjete rada i smještaj ispod svake razine dostojanstvenosti, oni su u Libanonu izloženi i rasizmu te policijskom satu- kazneni im zakon onemogućuje izlazak na ulicu nakon 19 sati. Njihov se život svodi na težak rad, silazak pod zemlju i praćenje vijesti o ratnom razaranju kod kuće- i tako u krug iz dana u dan, snagu crpeći iz nade da će se jednog dana moći vratiti kući i ponovno graditi vlastitu zemlju.

Jukstapoziciji Beiruta u obnovi i Sirije u uništenju, za vrijeme se projekcije pridružila i treća vizura, vizura grada Rijeke. Time se pokazao pun potencijal ideje Slučajnog kina, koje spretno poziva na refleksiju o ovdje i sada u odnosu na prikazan film. Naravno, problematiku svakog filma možemo smještati u lokalni kontekst, no u odnosu na zaštićen i zatvoren prostor kina koje odiše dojmom odvojenosti od „stvarnog“ svijeta, gledati film na ovaj način pruža nove vidike i uvide u prostor oko nas. U tom se smislu ističe upravo dokumentarni film, a napose oni od čijih smo se problematika skloni distancirati, smatrajući ih nečim dalekim, nečim što se nas ne tiče. S obrisima Rijeke kao neodvojivim dijelom mizanscene, doimalo se da cijeli grad titra od bolne prošlosti, ali da je i poprište jednako bolnih sadašnjosti, pritom i dovoljno blizu da ne može zatvoriti oči.

Za kraj, s obzirom na posvetu filma, ne bi bilo loše otvoriti i pitanje radničkih i ljudskih prava stranaca u lokalnom i državnom kontekstu. Kao natuknice za razmišljanje predlažem da se prisjetimo stana kojem je živjelo 32 radnika iz Nepala, Čavjanskog pusta ili medijski najnovijeg slučaja- 6 zaposlenika Autotroleja koji su se, sve do medijske te naknadne građanske intervencije, našli u situaciji bez hrane, vode i novca.

Istaknuta i ostale fotografije: Dan Sertić