Petak navečer u Pogonu kulture jedan će riječki glazbenik ostvariti svoj „come back“. Nakon višegodišnjeg izbivanja sa scene pod svijetla pozornice vratit će se Orhan Sali, nekadašnji frontmen grupe „Pehlin Kings“, koji će sada nastupiti u pratnji vesele ekipe iz Makedonije objedinjene imenom „Gypsy Night“. Orhan Sali i „Gypsy Night“ u Pogonu kulture servirat će večer romske glazbe.
– Na nagovor ljudi koji me poznaju, koji prate moj rad, slušaju moju glazbu, koji znaju moju kvalitetu i kakvu atmosferu mogu napraviti na koncertu, odlučio sam se vratiti na scenu i napraviti prvi samostalni koncert. Već neko vrijeme gledam tko se sve bavi glazbom danas, kako se bavi glazbom i kakva se glazba vrti u Rijeci i okolici, pa sam si sve nešto mislio da bi i za mene moglo biti mjesta na djeliću tog stagea. Na žalost, Pehlin Kingsi su se raspali, ekipa je otišla u Njemačku prije ponešto godina, u Njemačkoj rade i zarađuju, a ja sam uvjeren da u glazbi još uvijek nešto mogu napraviti. Ako i ne mogu napraviti bolje, onda sigurno mogu napraviti drugačije od svega ovoga što se danas sluša. Nije to ni trap, nisu to ni cajke, ni pop. Glazba koju ćemo mi svirati je svevremenska, to su stari romski i ostali hitovi u jednom novom ruhu. Vjerujem da će uživati i mlađe i starije generacije, a uvjeren sam da će se zabaviti svi koji dođu na koncert. Već sama pojava Roma na stageu znači zabavu, mi volimo pozornicu, volimo biti nasuprot publici, mi smo rođeni zabavljači, započet će Orhan Sali, pa se prebaciti na predstavljanje glazbenika s kojima će nastupiti i s kojima je minulih dana naporno uvježbavao povratnički nastup.
– Dečki su iz Makedonije, želio sam raditi s njima jer oni su već svirali u Rijeci, znaju kako riječka publika funkcionira, što voli, uz njih nisam morao previše razbijati glavu o repertoaru. Naš spoj je pun pogodak, mislim da je i ime benda pun pogodak. Mogli smo se mi za ovu prigodu nazvati i „Balkan Night“, ali danas je sve Balkan, sve se gura pod Balkan i kada spomeneš Balkan to je odmah asocijacija na nekakve cajke. A kada kažeš „Gypsy Night“ sve ti je odmah jasno, ne treba ništa dodatno pojašnjavati. Odmah znaš što možeš očekivati i što ljude očekuje. Bit će to prava romska glazba i ambijent, nastavlja Orhan Sali.
Iako se okušao kao autor, i to prilično uspješno, na koncertu u Pogonu kulture neće biti njegovih autorskih pjesama.
– Imam autorskih pjesama dosta, ali ne forsiram ih na nastupima. Moj stil su balade, a nisam baš neki Balešević (ha, ha, ha). Da me netko krivo ne bi shvatio, nemam straha od toga da ljudi moje pjesme ne bi prihvatili, ali naprosto smatram da na ovakvim koncertima publika očekuje jednu vrstu glazbe i jednu vrstu zabave, pa onda nije pošteno varati ih. Pjevam „Đelem, đelem“, pa „Nesanicu“, pa „Đurđevdan“ i onda tu ubacim neku moju pjesmu, za koju nitko nije čuo. Mislim da to nije u redu. Ako radiš autorski koncert, onda neka to budu autorske pjesme, ako radiš cover koncert, onda neka to budu obrade. Znam da je formula za uspjeh neke pjesme upravo taj da se između nekoliko obrada ugura poneka autorska pjesma, ali ja to ne želim raditi. Ljudi plate ulaznicu da čuju onu glazbu koju si najavio, žele osjetiti atmosferu, zabaviti se i nema ih smisla varati. Kada budem radio autorski koncert, onda će to biti samo moje pjesme. Radim na svojim pjesmama, moj stil pjevanja ljudi znaju, možda ne toliko u Rijeci, koliko u Crnoj Gori, Bosni, čak i u Njemačkoj.
To, naravno, ne znači da ljudi u Rijeci ne znaju Orhana Salija kao glazbenika.
– Znaju me po Pehlin Kingsima, po Lampadinama, ali ne znaju pravog glazbenog mene. Kažem, moj stil su balade, imam ih dvadesetak, prvu sam pjesmu napisao sa 15 godina. Moje pjesme su turska melodija i hrvatski jezik. Oni koji su čuli, obožavaju te pjesme, nisam niti znao koliko me ljudi vani vole zbog mojih pjesama. Saša Kovačević, Ado Maksutović, Ivan Kurtić su pjevači koji njeguju taj stil pjevanja, ali u Srbiji se to sluša, u Hrvatskoj i Rijeci baš i ne. Sad će netko reći odi u Srbiju i napravi tamo karijeru, možda sam stvarno na pogrešnom mjestu, možda bih da sam bio u Bosni napravio glazbenu karijeru, ali tu sam gdje sam. Nisam na društvenim mrežama, ali kada se ponekad pojavim, onda mi se javljaju glazbenici koji su danas popularni i svi me pitaju gdje sam, zašto ne nastupam. Nekad se romska glazba koristila da bi se malo podigla neka pjesma, danas na čitavom Balkanu apsolutno svi koriste romsku glazbu, ako želiš hit mora biti romski ritam, romska muzika. Mnogi su iskoristili romsku glazbu, poput Gorana Bregovića koji to radi da bi sebe promovirao, mislim da je on od romske glazbe imao više koristi, nego sami Romi. No, postoje i drugačiji primjeri. Poput recimo Džamba Aguševa, koji ima svoj orkestar i u tom svijetu ima snagu Gorana Bregovića, onda je tu i Marko Marković, zlatna truba festivala u Guči sa svojim ocem Bobanom. Mislim da Romi danas glazbu rade puno pametnije, jer sami rade svoje projekte. I rade to jako dobro. Zašto rade jako dobro? Zato što je nama glazba urođena, glazba nam je u genima. Ne znam objasniti kako pjevam – pjevam. Glazba nam je u krvi. Mi Romi nemamo svoju državu, nemamo svoju zemlju, drugačije smo puti, ljudi nas gledaju drugačijim očima, ali glazba nam je jednostavno urođena. Kada me netko pita znam li svirati neki instrument, moram lagati i reći da ne znam, jer ako mi daš taj instrument ne bih ga znao svirati. Ali daj mi saksofon i sedam dana – svirat ću ga.
A da je Orhanu Saliju glazba zaista urođena na našim prostorima znaju svi, ako već i ne preko njegovih balada, a onda sigurno preko „Pehlin Kingsa“ i pjesama „Tazi, tazi, Tarzane“, odnosno „Lampadine“. „Tazi, tazi“ je nastala u suradnji s Letom 3, „Lampadine“ pak u suradnji s Maurom Starajem i njegovom ondašnjom „La Bandom“. Zahvaljujući upravo tim pjesmama romska glazba s Rujevice je preselila u urbani život Rijeke.
– Imali smo sreće. Ta glazba je uvijek postojala u našem naselju, netko je samo morao doći i izvući nas. To su napravili „Letovci“. Nama je bilo normalno to što radimo, njima je to bilo vau. Bilo nam je zanimljivo gledati kako ljudi dobro reagiraju na nas, ali smo bili itekako svjesni da ne bismo imali takav uspjeh da nismo tada bili s „Letom 3“. Istina je da je to bio naš velik korak da romska glazba izađe s Rujevice. Dosta dugo nakon toga smo napravili čudo s Maurom Starajem i „la Bandom“. Bilo je veselo, zanimljivo, simpatično. Kada su ljudi slušali moj glas, taj naglasak, sve te moje balkanske trilere, koje sam još i prenaglašavao, tek tada su nas na pravi način upoznali. Kada dođem u Matulje ljudi i danas pitaju: „Gdje si crni brate?“. Fešte, rođendani, maškare, to je bilo nevjerojatno. Toliko je to uznapredovalo da se više nisam mogao osjećati opušteno kada bih se našao među ljudima, na jednom Riječkom karnevalu jedva smo se obranili od obožavatelja. Pokazali smo ljudima da romska glazba nije cajka, romsku glazbu mnogi koriste kao podlogu za cajke, ali romska glazba je nešto sasvim drugačije.
Samo oni koji Orhana Salija malo bolje poznaju, znaju da se okušao i u glumi, ali i u koreografiji. Rijeka je svojedobno imala prvi amaterski romski teatar, kažu mnogi i na svijetu. Zvao se „Teatar Chaplin“ i djelovao je u sklopu Multimedijalnog centra „Palach“.
– Istina. Bilo je to u Palachu, kada ga je vodio Damir Čargonja Čarli. Bio je to prvi amaterski romski teatar, vodio ga je Naser Sokoli, koji je strašno puno napravio za romsku djecu. Uzeo je djecu i pokrenuo Teatar Chaplin. Radili smo predstave i radili smo to jako dobro. Gostovali smo po čitavoj Hrvatskoj, bili smo čak i u Londonu, bilo je odličnih predstava. U glumi je najvažnija emocija, a mi Romi smo rođeni s tom emocijom. U glumi je isti slučaj kao i u glazbi, mi to imamo u sebi. Romi umjetnost imaju u sebi. Zašto nisam nastavio? Nema posla niti za hrvatske glumce, gdje će biti za jednog Orhana Salija (ha, ha, ha). Bio je to krasan projekt, ali kada je Naser Sokoli preminuo sve je to stalo. Nije to imao tko voditi, sve se raspalo, kada je umro Naser Sokoli, umrla je i naša volja za glumom.
Kod ovog svestranog riječkog glazbenika još uvijek se nije probudila volja da svoja znanja i iskustva prenosi na mlađe generacije.
– Imao sam ponudu surađivati s Ri Rockom, ne želim da me itko krivo shvati, ali naprosto to nisam htio. Romska djeca su nadarena za glazbu, ne treba njih previše učiti, ali ih treba učiti kako da se zadrže na stageu i kako da se osamostale, a to će već naučiti sami ako to zaista budu željeli. Treba ih pustiti da sami pronađu svoj put, romska djeca danas nisu kao nekada, danas je obrazovanje potrebno njihovim roditeljima, a djeca već jako dobro znaju što je važno u životu i kako to mogu ostvariti. Ima glazbeno jako darovite djece, ali pravo je pitanje što će se dogoditi kada se suoče s predrasudama. Imali smo mi svojedobno četrdesetak koncerata, svirali smo Zagreb, Pula, Ljubljana, ne znam gdje nismo bili, a zadnji koncert je bio u „Pogonu kulture“. Završio je koncert, čekao Mrleta, i baš u tom trenutku mene u mom gradu napadne jedan dečko na najprostačkiji mogući način, tipa „šta ti Cigane jedan p….“. Kako sam se osjećao? U mom gradu, gradu u kojem sam rođen? Znam da će se to dogoditi nekom drugom darovitom djetetu. A tko je za to kriv? Protiv toga se treba boriti.
Oni koji nikad nisu čuli za Orhana Salija kao glazbenika, malo je to vjerojatno, ali ipak moguće, sigurno su čuli za „Master’s Barber Shop“, kojega su Orhan i poslovni partner mu Oliver pokrenuli u samom centru grada, u Medulićevoj ulici na broju 6. Glazba i frizeraj, zanimljiva kombinacija. Naročito za borbu protiv predrasuda.
– S mamine strane čitava je obitelj jako muzikalna, s očeve strane svi su bili nekakvi obrtnici, zanatlije. Otac je bio samouki brico, radio je to i kada je bio u nekadašnjoj vojsci, pa je nakon toga šišao sve susjede. Otac mi je, inače, iz Makedonije, a majka s Kosova. Dakle, gledao sam oca kako je to radio, pa sam i ja malo po malo počeo. Dugo se u meni lomila ta želja da se bavim glazbom ili šišanjem, a na kraju sam prelomio. Počeo sam kod kuće i tako je krenulo. Ono što nisam mogao na stageu, mogu u danas u „Master’s Barber Shopu“. Mogu otvoreno predstaviti sebe ljudima, mogu me upoznati baš onakvim kakav jesam. I ne samo to. Vjerujem da sam svim ljudima koje sam ošišao ili obrijao u životu na neki način otvorio um, pokazao sam im kako gledati Roma. Mislim da sam time pomogao romskoj populaciji najviše što mogu, zaključio je Orhan Sali, koji se za kraj morao suočiti još samo s jednim, potpuno logičkim pitanjem: Je li naučio čakavski?
– (ha, ha, ha) Oliver je s Krka. I zna doći i pitati „ča ovo“, „ča ono“, ali moram priznati da čakavski ipak još uvijek nisam naučio (ha, ha, ha), zaključit će Orhan Sali.
Dakle, petak, 21 sat, Pogon kulture. Gypsy Night i Orhan Sali. Romska glazba i dobra zabava su zajamčeni.
Naslovnu fotografiju Orhana Salija snimio Kristian Sirotich
#Gypsy Night #koncert #Orhan Sali #Pogon kulture #romska glazba
