U protekla tri mjeseca izložbena aktivnost Rijeke kao da se probudila iz notornog prokletstva institucionalne birokracije. I proteklih sam godina pratio umjetničku scenu rodnoga grada, ali moram priznati da se u posljednje vrijeme nešto događa. Primjećujem sve više poznatih imena hrvatske suvremene scene kako borave ili izlažu u našem gradu, a da pritom nisu zakinuti niti mladi akademski umjetnici i umjetnice. Scena se lagano, ali sigurno, kako se kaže „stavlja na mapu“ unutar hrvatskog likovnog korpusa. Između ostalih, spomenutom buđenju scene pripada i nedavno zatvorena izložba Kuraž umjetnica Ivane Butković i Ele Štefanac, održane u Galeriji Klović – izložbenom prostoru HDLU Rijeka. Dvije domaće suvremene umjetnice, Butković je iz Rijeke, a Štefanac iz Požege, predstavile su se riječkoj publici izložbom koja već u svom nazivu daje naslutiti osobni potez prema nečemu što se ne usudi svatko napraviti. Kao cjelina, izložba propitkuje osobno, ali opet predstavljeno kroz dva različita kuta gledanja. To osobno je promatrano kroz više narativa: žensko tijelo, ženski senzibilitet, ono nešto empirijski nedohvatljivo, onaj emotivni naboj ženskog temperamenta koji pokreće umjetnički logos unutar samih umjetnica. Na izložbi je predstavljeno pet radova, ali neka vas brojka ne zavarava, jer riječ je o multimedijalnoj izložbi u kojoj su korištena tri projektora, filmski osam-milimetarski projektor, dijaprojektor, print, te više prostornih instalacija i skulptura.
Ako krenemo izložbom prateći kazaljke na satu, onda započinjemo s radom Raspelo (fotografija, ready-made, 2022.) Ele Štefanac. Kompozicija se sastoji od komada ubrusa na koji je položena šnita kruha te žlica, što je položena na kruh. Simbolika kruh naš svagdašnji odmah iskače u prvi plan. Položaj žlice i način na koji je rub ubrusa savijen ispod žlice naglašavaju horizontalnu liniju, kao kontrapunkt vertikalnosti žlice i kruha, simbolički tvore konture križa. Element hostije (tijelo Kristovo), kao nečega što nas treba duhovno hraniti, u ovom je primjeru ironično predstavljeno kao nešto što nam zapravo treba za održavanje osnovnih bioloških funkcija – hrana. Možda se tu krije kritički prikaz života slobodnih umjetnika, koji žive od honorara do honorara. Treba napomenuti da je autorica tiskala i seriju printova manjih dimenzija, što se mogu slobodno uzeti. Drugi rad, od iste umjetnice, jest Krug (video, 2023.) Rad je nastao kao istraživački proces narodnih plesova koji se kreću u kružnoj formi (kola). Nakon lokalnog i regionalnog izričaja, istraživanje je poprimilo širi kontekst od onog početnog te je ukomponiralo i narodne plesove dalekog istoka. Kružna kompozicija video projekcije, u loopu, pokazuje kombinaciju raznih crno bijelih video isječaka narodnih plesova. Krug kao cirkularnost, kao savršena forma bitka, kao centralna forma tlocrta – sve to čini plejadu doživljaja osobnog. Ples kao univerzalni spoj različitih naroda i kultura uprizorio se u kružnoj formi koja je prisutna kod svih, čineći nas donekle istima.
Treći rad, koji je predstavljen na izložbi lako bismo mogli okarakterizirati kao prostornu instalaciju sačinjenu od više pojedinih segmenata, koji vizualno mogu biti „samostojeći“, ali postavljeni zajedno, narativno čine puni krug priče. Rad Kad ti život uzme limune (ambijentalna instalacija, 2023.) sastoji se od instalacije koja je formirana od dvije komponente: na jednom postamentu nalazimo papirnate kino-vrećice pune kokica, postavljene posjetiteljima kao zakuska, ali ujedno i performans, jer su na papirnatim vrećicama ispisana faktografije izložbe, stvarajući tako dodatni vid marketinga. Na drugom postamentu nalazimo pak hrpu kokica formiranih u piramidu, koja baca sjenu na video projekciju prikazanu na zidu u pozadini. Nadrealni prizvuk sjenovitog, pustinjskog pejzaža tvori scenografiju kokicama, stvarajući ambijent u kojemu dominira i kao epicentar entropijskog polja privlačeći radoznale posjetitelje. Također, tu je i filmski projektor s izrezanom i ponovno kombiniranom osam milimetarskom trakom na koju je umjetnica intervenirala bojom. Nažalost, tijekom posjeta traka je bila puknula na spajanim točkama te je video bio nedostupna. Kao posljednja komponenta ove instalacije jest dijaprojektor koji reproducira prikupljene, donirane dijapozitive starih, većinom obiteljskih fotografija, ali pronađe se tu i koji fotografski iskorak. Instalacija ostavlja osjećaj nostalgije i nekih prošlih vremena. Kokice, stari filmski projektor, dijapozitivi… Sve to ukazuje na ono nešto osobno, sjetno. Također, tu je zvuk projektora i rotirajućeg dijapozitiva što upotpunjuju atmosferu. Sama kompleksnost rada ugodno iznenađuje – spajanje više elemenata u jedinstven narativ, bez odlaska u preduboke dubioze i gubljenje početne ideje, pokazalo se dobitnom kombinacijom slaganja mozaika priče.
Vraćajući se na ulaz izložbenog prostora, krećemo u suprotnom smjeru od kazaljke na satu. Dolazimo do dijela gdje su izloženi radovi umjetnice Ivane Butković. Dočekuje nas ciklus fotografija Spomenik vječnom sukobu (2023.) u kojem umjetnica koristi svoje tijelo kao glavni element u suodnosu s interijerom i eksterijerom kuće. Odnos je nadopunjen video projekcijama, intervencijama bojom na tijelo, privatnim stvarima, kostimima. Uprizorene scene naglašavaju odnos svjetla i sjene postižući efekt Rembrandtovog chiaroscura. Kad smo već kod klasika slikarstva, onda treba spomenuti isječak slike Noćna mora (ulje na platnu, 1781.) J.H. Füsllia, koja je poslužila kao inspiracija te postavlja pitanje je li umjetnica žena sa slike koju muče noćne more ili je ona sama noćna mora, kako za sebe tako i za druge? Projekcije zmijske kože ili japanskih tradicionalnih tetovaža prikazane su preko tijela umjetnice, svaki put stvarajući novu osobnost, ili bolje rečeno novu „ja“. Tijelo kao medij trpi sve, pa je tako i u ovom primjeru svaka nova metamorfoza dobrodošla. Umjetnica je na fotografijama gotovo naga, paralelno otkrivajući sebe, ali ipak skrivajući i zadržavajući dio za sebe, koji rijetko tko može vidjeti. Gestikulacija tijela, scenografija, uhvaćen trenutak kontemplacije ili borbe? Ali borbe s kim? Sa samim sobom, svojim unutarnjim demonima ili iskustvima iz prošlosti zbog koji ne možemo mirno zaspati?
Ciklus se dalje nastavlja izložbenim prostorom, ali u formi dvije projekcije. Iz samog načina postavljanja prva instalacija je zanimljiva. Na niskom, horizontalnom postamentu, postavljen je manji kvadratni postament na koji je projicirana fotografija. Odnos projektora i manjeg kubnog postamenta neodoljivo podsjeća na odnos kipa Bude i televizije iz rada TV-Buddha, iz 1974. godine, postavljenog od strane, a koga drugog nego – Nam June Paika. Također, tu je još jedan projektor s kojeg je projicirana fotografija. Umjetnica sklupčana sjedi na drvenom stolu okružena vegetacijom, zaštićena samo komadom tkanine i lepezom. Subjekt se izlaže svijetu koji je okružuje, pokušavajući sačuvati dio privatnosti i dio sebe. Posljednji rad jest Harfa (2023.), koji nam dolazi u formi skulpture/ready-made instalacije. Instrument je napravljen od drva te je ujedno i ručni rad. Umjetnica je za strune harfe iskoristila svoju kosu, potičući posjetitelja na razmišljanje o načinu na koji umjetnik daje sebe u svoj rad. Gdje je granica? Naravno da je nema. Sama bit umjetnika utkana je u svaki njegov rad, bilo to manifestirano potezom kista, pritiskom na okidač fotoaparata ili svojim vlastitim tijelom.
Ono osobno, nešto s čime ni mi sami nekada nismo dovoljno upoznati, prikazano je kroz prizmu dvije umjetnice, dva pogleda i stava koji se međusobno nadopunjuju. Vizualno i tehnički izložba je zadovoljavajuće postavljena, izložbeni prostor dovoljno je velik da ne dolazi do kakofonije zvučnih kulisa. Radovi su slojeviti, svakom radu je prethodio istraživački proces koji čini temeljni kontekst ideje. Spoj je uspio, radovi su korektno postavljeni te je vidljivo da se pazilo na njihov suodnos. Pohvale stručnom savjetu na odabiru izložbe.
Fotografije: Klara Stilinović
