U GRADU KOJI TEČE LI GA TEČE
(U slavu „Val“ – legendi)
Legende, pa „Otkrivenje“ nije naklapanje o „smaku svijeta“ niti žvaka za novinare „Vala“! Ivan – na otoku Patmu – VIDIO JE nešto, VIZIJE, i to se potrudio, kako je mogao, OPISATI, izložiti u nekom verbalnom, tekstualnom obliku. Koji NIJE naslovio niti kao propast niti kao smak svijeta. Već kao – Otkrivenje (hebrejski: grčki:). A taj Ivan, moliću lijepo, Molek, upitno je je li „identičan“ s „evanđelistom Svetim Ivanom“; o tome se vode rasprave. Ne novinarske, žurnalističke, za omladince/-ke riječkog „Vala“ nego – ozbiljnije, strogo „znanstvene“, da prostite.
Osobno, slažem se s tezom Carla Gustava Junga (Odgovor na Joba) da nije isključena mogućnost da je stari, prognani Ivan na Patmu (Otkrivenje) isti čovjek, Ivan od Evanđelja po Ivanu, samo puno stariji, iskusniji i mudriji i – prognan na otok Pathmos. Po ontogenezi, filogenezi i dubinskoj psihologiji to je itekako moguće.
O mogućnosti toga, rode, hoću da ti / vam pojem!
Elem, još malo o rock – pjesmarici, o lijepoj, slavnoj pjesmici CCR-a: „Bad Moon Rising“. Ali povezano malo bliže s puno ranijom „pjesmicom“ proroka i pisca biblijskog, novozavjetnog Otkrivenja – „Ivana s Pathmosa“, kako da ga okrstimo!? Naime, u ona „post-isusovska“ rana vremena još nije bilo komunista, fašista, antifašista, staljinista & „anti-staljinista“ niti kaznionice na tzv. GOLOM otoku, premda je, ali samo kao neki tamo OTOK, postojao.
OVAKO je Ivan od Otkrivenja vidio i zapisao (ne „teorijski“ u moderno-suvremenom racionalističkom, profaniziranom i sekulariziranom značenju, nego u izvornom značenju THEORIA kao SVJEDOČENJE Boga, ne bilo čega! – i „religije“ kao pozornog, poniznog, pažljivog uzimanja u obzir i štovanja toga što se, najčešće, NE RAZUMIJE (pošto NIJE stvar „racija“, „računanja“ niti „računala“!) već se SVJEDOČI, čim bolje opisuje, izriče u formi teksta; u malo slobodnijem prijevodu/prepjevu na hrvatski:
/… / „ I vidjeh, kad otvori šesti pečat, da nastade veliki zemljotres, Sunce se pomrači kao vreća kostrijeti, Mjesec cio postade kao krv, zvijezde popadaše ka zemlji kao što zelene smokve padaju sa stabla smokve pod naletom jaka vjetra. A plavetnilo neba povuče se kao knjiga koju uvijaš, i sve planine i svi otoci pomakoše se s mjesta. Zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogati i moćni, rob i slobodan čovjek povukoše se u spilje i stijenje planina i govorahu planinama i stijenju: Oborite se na nas, sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i gnjeva jagnjeta, jer došao je dan gnjeva njegova i tko može preživjeti?“ /… /
Toliko zasad o krvavom Mjesecu i o Suncu kod Ivana od Otkrivenja. A o CCR-u, „povratku izvorima čiste vode“, već sam barem spomenuo apokaliptičnu „zgodu“ s GRADOM po imenu PELIN, a može i Crna Biljka, Černo-bil, recimo, uz dobar gutljaj gorkog pelinkovca od „Vatrogasaca“ (potražite: Vatrogasci, Maksim Gorki, na YouTube-u ima taj ganutljivi, osjećajni, lirski „industrijski“ song). U vrijeme ZVIJEZDA PADALICA (ne može se a ne pomisliti barem na „Perestrojku“, a par godina prije na „Černobil“!), vode i trave gube i boje i zdravlje, a mnoštvo ljudi pomre od tog „pelinkovca“, „incidenta“! Tad će vrag stvarno odnijeti šalu, nagovijestio je Ivan na Patmosu, ne na Goljaku, da ne bude nesporazuma.
O novcu, „kapitalu“, ima na više sjajnih mjesta u „Otkrivenju“. Malo žešći „marketing“ i „inflacija“, kad otvori treći pečat! „Kad otvori treći pečat, čuh treću životinju koja reče: Hodi! I pojavi se crni konj. Onaj koji ga je jahao držao je u ruci vagu (srpski: terazije) i čuh kako jedan glas među životinjama reče: Mjeru žita za novčić, tri mjere ječma za novčić, i doda: Ne kvari ulje i vino.“/…/ Zvuči nam dobro poznato, ne?
Za kraj ovog priloga na tek načetu temu „Otkrivenja“, prava poslastica, delicija – rekli bi naši domaći „postkomunistički“ funkcioneri! – za iskonske, najupornije i najizdržljivije HEAVY METAL – ce:
/…/ „Kad peti anđeo zatrubi, pade zvijezda s neba na zemlju, dadoše joj ključ otvora ponora. Kad se taj ponor otvori, diže se dim iz koga izbiše skakavci, imali su moć škorpiona (škorpija) mučiti ljude ne ubijajući ih. Ovi skakavci su sličili na konje pripremljene za bitku, na glavi su imali zlatne krune, lica su im bila slična ljudskim, kosa slična kosi žena, zubi kao u lava. Oklopljeni su bili kao željeznim oklopima, a zvuk njihovih krila sličio je na buku kola koja nekoliko konja trkom vuku u boj. Repovi su im bili kao u škorpiona / škorpija, a ubod žalca / žaoke je ljudima nanosio bol koji je trajao pet mjeseci. Na čelu skakavaca bio je anđeo ponora. Kad šesti anđeo zatrubi, četiri anđela vezana na velikoj rijeci Eufrat i spremna za dan, čas, mjesec i godinu, bijahu odriješeni i oni pobiše treći dio ljudi. A kovnica je brojila dvije mirijade mirijada.“/…/
Za kraj ovog priloga na tek načetu temu Otkrivenja, jedna bitna primjedba na Molekove površne, lakonske hipoteze o periodici „popularnosti“ Apokalipse. Nije to takva komedija. Naime, kroz dvomilenijski razvoj „Kristove ere“ nipošto se ne radi o sitnim, beznačajnim, neprimjetnim pomacima. Nisu Duererova „Apokalipsa“ (vidi: Albrecht Durer), otkriće i osvajanje „Novog svijeta“ (Amerike/-ka), nuklearne eksplozije, Hirošima & Nagasaki, neki uobičajeni „periodični“ incidenti niti puke „pošasti“. Sorry, Molek!
Jedan Theodor Adorno nije bio neki tamo „bogomoljac“ niti je „apokaliptičar“, no nakon Aušvica, Hirošime itd. SVANULO MU JE da se neka „malo“ korjenitija kataklizma, eto, dogodila, u „naše“ vrijeme, ne Marx-u & Engelsu, nego – nama „od 1945. nadalje“. Nije to nužno „The End“, nije „Smak svijeta“, ali JESTE prilično radikalna „nova okolnost“, da ne kažemo numinozni „novum“ ili pak „omen“. Kao što nije samo „stara juha“ niti „pandemijski“ TEHNO-MEDICINSKI DESPOTIZAM permanentnog „izvanrednog stanja“ kao „normalnog“ načina upravljanja „golim životom“, ne recimo „društvom“, niti „građanskim“! – o čemu je od „turistički – rekordne 2019.“ i potom „pandemijske 2020.-te“ naveliko pisao i govorio upravo Giorgio Agamben, koga si čitao i prevodio. Nije to problem za takozvanu „umjetnu inteligenciju“ niti za puki „racionalizam“ kao „modernu“ religiju odnosno vjeroispovijest. Radi se, naime, o ljudima, škorpionima „novog doba“ i o – Godinama koje su pojeli skakavci (I.-III.; Borislav Pekić).
Postoje različite, nesumjerljive „teorije istine“. Nije to toliko samorazumljivo „razumno“, Ivane. Ti iznova „pročitaj Sveto pismo“, ako već jesi. Od „Evanđelista Ivana“ do Ivana od Otkrivenja desila se neka enantiodromija, od poruke Riječi, Ljubavi do monstruoznog gnjevnog „Jagnjeta“ – osvetnika, s trubama, pečatima i jahačima, ne više na magarčićima nego na nabrijanim bojnim konjima iz „Ivanove Apokalipse“. Pa ti budi „racionalan“!
O u naslovu spomenutoj „Ivani/Ivanama“, u prvom redu Orleanskoj, o Antoninu Artaudu i Dreyer-u (danski režiser Dreyer, Carl Theodor, film „Stradanje Ivane Orleanske“, 1928.) drugom zgodom.
Istaknuta fotografija: Albrecht Durer: Four Horseman, Četiri jahača, grafika iz ciklusa Apokalipsa; izvor: Widewalls
