“Naša jedina netrpeljivost bila je prema ratu”
Josip Bobo Horvat
Neke zajednice su uspjele da do rata i ne dođe što je dobar zalog za budućnost. O tome govori knjiga autorice Valentine Otmačić, odnosno prikazuje kako se u budućnosti može reagirati na ratna zbivanja ako do njih dođe.
Predstavljanje njezine knjige održano je jučer, 17. siječnja u Gradskoj knjižnici Rijeka u organizaciji Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci. Knjiga “Otpor međuetničkom nasilju: pristupi transformaciji sukoba unutar lokalnih zajednica u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini” analizira iskustva multietničkih zajednica Gorskog kotara i Tuzle koje su tijekom ratova 1990-ih uspješno očuvale lokalni mir. Knjigu je objavila izdavačka kuća Routledge iz New Yorka. Pored autorice, na predstavljanju knjige sudjelovala je Nada Glad, umirovljena novinarka iz Delnica i autorica brojnih tekstova o goranskom miru, te Amela Hajvaz, umirovljena novinarka TV studija FS-3 i Radija Tuzle u vrijeme rata. Razgovor je moderirao Nebojša Zelič, predstojnik Centra za studije mira i konflikata.
“Princip je isti sve su ostalo nijanse”, citirala je autorica na početku izlaganja Balaševića kako bi naznačila da su svi ratovi isti. Napomenula je da je tijekom istraživanja kojim se nitko ranije bavio naišla na podatke kako je bilo zajednica na području bivše Jugoslavije koje su uspijevale čuvati mir, ali ne zadugo. Podlegli su raljama rata. Dvije veće zajednice ipak su uspjele sačuvati međuetnički mir – Gorski kotar i Tuzla.
GORANSKI MIR
Važno svjedočanstvo svjedokinje vremena, a nema boljeg svjedoka vremena od novinara, je upravo ono Nade Glad. Novinarka je to koja je tijekom rata bila jedna od zaslužnih da se glas i jauk novinara i novinarki Radija Delnice čuje u cijelom Gorskom kotaru, a ne samo u tri općine kakva je bila dotadašnja praksa.
“Prestrašilo nas je što je zapovjednik vojarne, tadašnje kasarne, dao ostavku mjesec dana prije rata i otišao u nepoznato. Pozvali su me nakon toga u krizni štab. Bili su iznenađeni što se sprema rat na koji nisu bili spremni. Osjetila sam i ja tad, puzajući rat kako dolazi”, prisjetila se Glad.
Josip Bobo Horvat, predsjednik kriznog štaba tada joj je rekao da ide, pokupi žene i “olabavi” situaciju s Jugomirom Buljenom, zapovjednikom kasarne. “Nekoliko puta smo išli na razgovor da vidimo kako diše čovjek koji nema sentimenata prema našem kraju. A onda nam je rekao da mu je preostalo godinu dana do mirovine i da mu se živi. Nije htio poginuti ni da pucamo jedni po drugima”, kazala je umirovljena novinarka i mirotvorka.
“Čuvajmo jedni druge. Radite dobar posao, samo tako nastavite”, kazao joj je Buljen nakon što je danima slušao radio koji je prenosio informacije s obje strane. Rezultat konstantnih razgovora između strana koje nisu htjele ratovati bila je mirna predaja kasarne i oružja što je dovelo do toga da vodstvo kasarne bude kažnjeno zatvorskom kaznom.
Za razliku od dominantnog nacionalističkog novinarskog narativa u Hrvatskoj tijekom rata, Radio Delnice je sa svojim dnevnicima i emisijama zadržao dignitet o čemu svjedoče i danas dostupni spisi, odnosno sačuvani su tekstovi koje su novinari puštali u radijski eter.
Pokretač inicijative “aktivnog mirovanja” u Gorskom kotaru Franjo Starčević odigrao je tada jednu od ključnih uloga. U 69.-oj godini života hodao je 27 kilometara preko barikada na cestama kako bi uklonio “barikade u glavama i srcima”.
RAT U TUZLI
Amela Hajvaz bila je mlada, neiskusna novinarka koja je došla iz Sarajeva raditi za Radio Tuzla nespremna za nadolazeću ratnu strahotu. Navela je koje su sve ratne situacije mogle zadesiti Tuzlu. Hajvaz nije na početku imala informacije koje su imali iskusniji novinari niti je komunicirala s kriznim štabom. Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini prisjeća se, vodila je Dnevnik. Ona i njezini kolege bili su uvjereni da je rat trajao samo taj jedan dan – sve dok nije pala prva granata na Tuzlu.
“Tuzla je stoljećima antifašistički grad i to nas je sačuvalo, iako smo imali stigmu da smo “crveni”. Selim Bešlagić je tada bio gradonačelnik, efendija Muhamed Lugavić i fra Petar Matanić s vjerske strane su podržavali ideju mira. Selim je bio takav kakav jest i nismo imali nacionalnih problema. Ta neka sreća nas je nosila”, priča bivša novinarka Radio Tuzle. “Golema sreća Tuzle je što smo i danas neopterećeni nacionalizmom”, dodala je.
Tuzla je bila četiri godine svakodnevno granatirana, no nije imala huškačko novinarstvo. “Stariji, iskusniji kolege su me naučili o važnosti izgovorene riječi u javnosti čime se vodim i danas”, ističe Hajvaz.
Radio Tuzla je nakon Radio Beograda druga najstarija radio stanica bivše Jugoslavije.
ZAJEDNIČKE TOČKE GORSKOG KOTARA I TUZLE
“Nevjerojatan je tu broj sličnosti na lokalnoj razini. Ono što sam primijetila da su se u Gorskom kotaru i Tuzli za vrijeme rata borili protiv svih oblika nasilja”, kazala je autorica knjige Valentina Otmačić.
Konstruktivni otpor je izgradnja društva kakvo želimo i tu dolazi do transformacije sukoba. “Smanjuje se nasilje, a povećava se pravednost. Upravo to se dogodilo u Gorskom kotaru i Tuzli. Lokalna zajednica je iznutra gradila mir”, pojašnjava autorica knjige.
U Tuzli i Gorskom kotaru se dogodio otpor nametanju etničkog identiteta kao jedinog relevantnog identiteta. Očuvali su se višestruki grupni identiteti. Mada je etnička identifikacija bila prisutna nije bila prevladavajuća. Njegovao se nenasilan sadržaj lokalnih identiteta: heterogenost, uključivost, racionalnost, suradnja, komunikacija, civiliziranost, normalnost te ljudski život.
NACIONALISTIČKI PRITISCI
Na Selima Bešlagića, ratnog gradonačelnika Tuzle vršio se pritisak putem nacionalističkih medija, a vodstvo u Gorskom kotaru prozivalo se da su: “crveni”, izdajnici svoga naroda, nedomoljubi, naivni, anakroni, jugonostalgičari i birokrati.
Obje zajednice su unatoč pritiscima očuvale vladavinu prava i jednaku zaštitu cijelog stanovništva. Ratne okolnosti nisu bile izlika za kršenje zakona i kaos te se nije gubio posao zbog etničke pripadnosti čime je zadržano i pravo na rad. Trudilo se živjeti normalno u nenormalnim okolnostima čemu svjedoče, primjerice, Ratne Olimpijske igre u Tuzli 1993. godine.
Ono što je ostalo kao pitanje u zraku jest pitanje umirovljene ratne novinarke Nade Glad – zašto je mir u odnosu na rat uvijek gubitnik?
Istaknuta i ostale fotografije: Bojana Guberac
#Amela Hajvaz #Centar za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci. #Nada Glad #Otpor međuetničkom nasilju: pristupi transformaciji sukoba unutar lokalnih zajednica u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini #Valentina Otmačić
