Što je vrijeme? Kako možemo razumjeti nagle promjene u okolišu? Što nas povezuje s vodama na koje utječu te promjene?
Ovo su pitanja kojima se bavi riječka umjetnica Nadija Mustapić u svojoj samostalnoj izložbi “Vrijeme je” koja je otvorena jučer, 2. studenog, u Galeriji O.K. Riječ je o prostornoj audio-video instalaciji koja prikazuje naturalističke kadrove s fokusom na stapanje s vodom, bez fiksnog narativnog slijeda, evocirajući dojam nasumičnosti, prolaznosti i uronjenosti. Publika postaje dio izložbe, kao što je čovjek dio okoliša, a voda kao osnovni motiv konceptualno se isprepliće sa ženskim glasom koji ocrtava autoričin nježan, osoban i na trenutke sanjiv ali vrlo izravan pristup velikoj, važnoj i teškoj temi našeg odnosa s okolišem.
Danas, kada zamiru vitalne morske struje, izumiru koraljni grebeni, kisele se oceani, ali i naša tijela, tope ledenjaci, rastu atmosferske tenzije, množe oluje, poplave, bujaju rijeke, razina mora jest u porastu, vrijeme je.
Zbog navučenih crnih zastora koji onemogućuju pogled unutra-van i dojmljive audio-video instalacije, prostor Galerije O.K. postao je nešto sasvim drugo. Taj ambijentalni element pretvara Nadijinu izložbu u fizičko iskustvo, što i jest bio jedan od čestih komentara jučerašnjih brojnih posjetitelja otvorenja izložbe.
“Koristila sam doživljajni pristup koncipiranju rada i konstruiranju imerzivnog tjelesnog iskustva gledatelja koji ulazi u prostor koji ga okružuje i u koji uranja osjetilima. Postoji i kretanje i navođenje po prostoru, a tekst je dio auditivnog iskustva ali kad ga se sluša ne može ga se u potpunosti percipirati. Kroz taj tjelesni odnos prema elementima se događa rad, on nije u videu ili tekstu, on je u prostornom odnosu s gledateljem. To je ono što je fenomenološko u tom pristupu, i to je neka vrsta psihogeografije”, ispričala je Nadija Mustapić.
Rad se može smjestiti i u kontekst ekofeminizma. U izložbi je prisutan ženski glas starije osobe i lika mlađe osobe, što otvara razmišljanje o mogućnostima interpretacije, a važan je i intimni moment odnosa lika i vode. “Kad bi voda ili nešto drugo što nije ljudsko nama moglo pričati o vremenu, što bi o tom vremenu saznali i kako bi se naše razumijevanje vremena promijenilo? Voda je dio ciklusa od prapočetaka i ima svoje vrijeme, a kad smo u direktnoj relaciji s vodom čini se kao da nas usporava ili ubrzava. Mi zapravo nemamo vokabular da govorimo o ovakvim teškim temama, i te promjene možemo jako teško zamisliti. Mi već sad znamo što će se u narednih pedeset godina dogoditi s vodama, na primjer acidifikacija oceana, i pitanje je kako da te promjene dođu do naše svijesti ili da možemo o tome razgovarati. To je nešto o čemu sam razmišljala u ovom radu”, rekla je Mustapić.
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
