„O slučajevima se diskutira na sastancima i na hodnicima kao o mirijadi priča za koje svi ovdje znaju da se tiču života, novih života, ponekad i smrti, nalik na bjesomučan valcer sudbina. Ali velika razlika između bolničkog osoblja i pacijenata jest ta da pacijent ima samo jednu priču- svoju vlastitu“, riječi su s kojima redateljica Claire Simon ostavlja gledatelje na kraju trosatnog mozaika sastavljenog od niza priča smještenih na ginekološkom odjelu pariške bolnice objedinjenih u dokumentarcu Our Body. Dokumentarni film izražene političko feminističke tematike- ženskog zdravlja i sustava skrbi s njim u vezi, prikazan je premijerno u Hrvatskoj na ovogodišnjem ZagrebDox festivalu, a u Rijeci dan nakon, u subotu 20. travnja, u sklopu Festivala menstruacije održanog prošlog vikenda. Festivalu menstruacije ovo je drugo po redu izdanje, a radi se o manifestaciji kojom riječka udruga PaRiter nastoji u fokus javnog i medijskog diskursa staviti pitanje ženskog zdravlja. Notorno po nedovoljnoj istraženosti, stigmatiziranosti, marginaliziranosti, a nerijetko i tretirano na rubnim granicama kvalitete, ovim putem žensko se zdravlje nastoji osvijestiti kao problem vrijedan i potreban kvalitetnijeg tretmana, kao i educiranosti i pozitivnije recepcije od strane šireg društva. Organizatorice su događanja subotnju večer festivala posvetile gledanju dokumentarca u ugodnoj i intimnoj atmosferi u prostoru Galerije O.K., s 10-ak okupljenih gledateljica.
Što je točno to žensko zdravlje? Kroz stoljetne naslage mistifikacije, dokumentarac Our Body dobro je mjesto upoznavanja sa stanjima koja se impliciraju pod tim kišobranskim pojmom. Redateljica Claire Simon bira snimati ovaj film na ginekološkom odjelu javne pariške bolnice Tenon, djelomično motivirana i širokim rasponom zdravstvenih stanja koja se sva tretiraju na istom odjelu. Širina raspona ne samo da reflektira raznovrsnost i kompleksnost ljudskoga tijela, već i životnih iskustava kroz koje žene prolaze – u jednoj ordinaciji žena prima anti-baby pilulu, u drugoj trans žena estrogen, u trećoj se zbiva in vitro oplodnja, a u nekima od njih žene primaju teške dijagnoze, poput raka dojke i maternice. Presjek svih stanja prikazanih u filmu već na samom početku kritičkog promišljanja teme otvara pitanje odnosa tijela ženskog spola spram ženskosti kao društveno kulturne uvjetovane kategorije. Potencijalno skliskom terenu, koje bi moglo odvesti na trag rodnog esencijalizma, ili pak romantiziranjem određenih procesa vezanih uz reproduktivni sustav ženskog tijela dovesti do nesvjesne perpetuacije rodnih normi – majčinstva kao nezaobilazne točke onog što čini i u jednom životnom trenutku čeka ženu, Claire Simon ipak pristupa izuzetno spretno. Odjel s čitavim rasponom zdravstvenih stanja u tom smislu koristi kao medij kolektivizacije ženskih iskustava, bilo da je riječ o ženama različitih dobnih skupina, etniciteta, socioekonomskog statusa, uključujući i prikaze spolnih tranzicija – iskustva i trans žena i trans muškaraca, s obzirom na to da i jedne i drugi na istom odjelu primaju hormonalnu terapiju, s ciljem promicanja bolje zdravstvene zaštite i njege kao temeljnih ljudskih prava. Utoliko i sam naslov dokumentarnog filma, indikativno u jednini – naše tijelo, umjesto plurala imenice.
Redateljica kameru prvo smješta u ordinaciju u kojoj žena pred svojom ginekologinjom broji dane od zadnje menstruacije, da bismo ubrzo shvatili kako je riječ o 15-godišnjoj djevojci koja se, u želji da se posveti svojoj edukaciji i odrastanju, odlučuje prekinuti trudnoću. Kamera se seli iz ordinacije u ordinaciju, te od doktora do doktorica uz pacijentice raznovrsnih boljki, a specifična je karakteristika ovog dokumentarca vrsta snimanja i montaže inspirirana cinema vérité stilom dokumentarnog filma. Bez naracijskih upliva u vidu voice-overa, pred nama se tijekom cijelog dokumentarca izmjenjuju priče pacijentica s fokusom na njihov odnos s doktorima i doktoricama. Na taj se način gledatelj nerijetko pronađe u stanju imerzije, gotovo kao da i mi sami sjedimo na jednom od stolaca ordinacija ginekološkog odjela. Osim što se takvim pristupom efikasno potiče čin pojačanog empatiziranja s prikazanim, stilistički nas pristup pritom i naglašeno stavlja u opservacijski modus. Promatrajući razgovore koje pacijentice s doktorima vode, a uz redateljičino izvrsno oko za detalje pri hvatanju gestikulacija i govora tijela, pozvani smo sami tumačiti dijelove svijeta kojeg nam svojom kamerom te bez naracijskog komentara Simon prenosi.
Pri montaži prikupljenih snimaka, Simon se odlučuje za slaganje kronološkog slijeda koji rezonira sa životnim tijekom ljudskoga života. Od slučajeva koji se bave pitanjem pobačaja, trudnoće i problema sa začećem na početku filma, zatim preko priča vezanih uz spolnu tranziciju, in vitro oplodnju i porod, naposljetku nas film vodi do slučajeva teških bolesti poput raka. Zadnji prikazan slučaj onaj je žene koja svoju bitku protiv raka gubi, čime Simon zaokružuje životni ciklus prikazan kroz film.
Dokumentarac je od svoje premijere na prošlogodišnjem izdanju Berlinalea naišao na izuzetno pozitivnu recepciju publike, kao i na uvaženost od strane kritičara. Ono što istaknuto prepoznaju i jedni i drugi, brižnost je i strpljenje prikazanih doktora i doktorica. Američka je publika tako primjerice ostala u čudu tretmanom kojeg Francuskinje primaju besplatno pod okriljem zdravstvene skrbi, što u kontekstu američkog zdravstvenog sustava ne iznenađuje. Ipak, redateljica u intervjuu za Film comment komentira kako snimanju nije pristupila s motivacijom da bolnicu prikaže na određen, u ovom slučaju pozitivan, način: „Ideja mi nije bila stvoriti bilo pozitivan ili negativan utisak o bolnici, već prikazati kroz što žene prolaze tijekom svojih života, pogotovo u prostoru ovakvog jednog odjela gdje se tretiraju sve žene, bilo da su mlade, stare, trans, trudne ili bolesne. Pritom nisam naročito birala dobre doktore. Osobno sam imala osjećaj da neki od njih guraju žene u smjeru majčinstva, kao da je to jedini dobar život kojeg mogu imati.“
Kroz snimateljske tehnike i već spomenuto oko za detalje, Simon uprizoruje momente liječničke brige, ali i problematizira određene aspekte. Dirljiv je i upečatljiv kadar doktoričine ruke kako drži i miluje ruku pacijentice kojoj saopćava da je njen stadij raka neizlječiv, kao i sljedeći kadar pacijentice u dubljoj životnoj dobi koja odgovara kako je znala te da je već dan prije kontaktirala pogrebnu službu. Dirljivost i mjestimičnu težinu dokumentarca rekontekstualizira cijeli niz drugih slučajeva, tako da opisanom prizoru koji se nalazi pri samom kraju dokumentarca gledatelj pristupa spokojno i spremno. Trosatno trajanje dokumentarca u tom smislu ne predstavlja problem – u želji za hvatanjem niza iskustava u središtu kojih se nalaze pitanja života i smrti te boli i užitka između, Simon iz kadra u kadar uspijeva zadržati gledateljski interes. Zanimljivi su i momenti u kojima pomakom kamere redateljica u odsustvu naracijskog voice-overa uspijeva naznačiti neke problematike, a bez da pritom koristi riječi. U primjeru slučaja žene koja pati od endometrioze ističe se upravo takav jedan trenutak. Doktor, pokušavajući locirati mjesto boli pacijentice, rukama pokazuje na donji dio vlastitog abdomena, tamo gdje bi trebala biti smještena maternica. Detalj njegovih ruku na abdomenu otvara višeslojno pitanje – na površini je ono može li muškarac shvatiti vrstu boli koju pacijentica prolazi, no nešto dublje jest pitanje kako možemo empatizirati sa slučajevima nezamislivih tjelesnih agonija, ako nismo sami iskusili iste. Političnost je izrazito istaknuta u cijelom dokumentarcu, uključujući i ovakvu vrstu suptilnijih politika koje za cilj imaju poticanje solidarnijeg društva. Snimajući iskustva koja prešutno prolazimo iza zatvorenih vrata doktorskih ordinacija, Simon podsjeća na krhkost ljudskog tijela i poziva na obzirnije međusobno ophođenje – tko zna gdje koga i što boli.
U jednom od rijetkih trenutaka u kojima kamera napušta zatvoren prostor bolnice, Simon snima protest zdravstvenih radnica i pacijentica koji se održao ispred bolnice Tenon. Povod je protestu bila zlouporaba pozicije moći, neprimjereno ponašanje te spolno zlostavljanje od strane određenih doktora. Izmještena iz sigurnog prostora bolnice, nakon prikaza više-manje ljubaznih i dostojanstvenih interakcija s pacijenticama, scena dolazi kao šok za gledatelja. Ne jer je nečuveno da se takvo što desi (nažalost nije), nego jer u svjetlu prikazanih ranjivosti pacijentica, šokantnom postaje činjenica o zlouporabi pozicije pojedinih liječnika nad osobama u toliko ranjivim situacijama. Vrsnost se filmske tehnike, pogotovo u kontekstu dokumentarnog filma, očituje upravo u sposobnosti postizanja ovakvih trenutaka osvještavanja dubokih društvenih problematika čiju smo težinu u licu njihove sveprisutnosti već i oprirodnili kao normu i nezaobilaznost, kao jednostavan društveni fakt.
Kamera se pri snimanju ovog dokumentarca nije odmicala niti od onog što se društveno uvriježilo smatrati eksplicitnim sadržajem. Kroz direktnu vizualnu demistifikaciju ženskog tijela putem scena poroda, operacija carskim rezom, kadrova koji prikazuju ožiljke nakon mastektomije te kadrova koji prikazuju vulvu u procesu in vitro oplodnje, Simon ponovno izaziva efekt očuđenja – na prvu, čudno je vidjeti sadržaj koji se uvriježio označavati eksplicitnim, a na drugu čudnom postaje upravo kategorizacija anatomije ljudskog tijela i njegovih bioloških procesa kao eksplicitnih.
U mirijadi priča, redateljica, do sada nevidljiva iza kamere, u sredini filma neplanirano postaje jednom od nesretnih protagonistica primivši dijagnozu raka za vrijeme snimanja. Smatrajući kako bi bilo licemjerno ne prikazati i svoje iskustvo, s obzirom na to da je pozadinska ideologija filma poticanje kolektivizacije i solidarnosti u vidu prikazanih slučajeva kao svjedočanstava putem kojih anonimne žene u publici dobivaju vrstu prepoznatog iskustva na zaslonu ili platnu, Simon odlučuje prikazati i svoje iskustvo. To čini suptilno, gledatelj koji nije najpozornije pratio središnji dio filma u kojem redateljica prikazuje vlastito iskustvo, moguće da i ne bi primijetio da je riječ o njoj samoj. Obgrljena nizom drugih priča, Claire Simon se svojoj priči vraća na samom kraju filma. Okrenuvši kameru prema prozorskom staklu bolničkog hodnika, Simon se uz par rečenica i vlastiti odraz u staklu u kojem prepoznajemo ženu kratke kose, oprašta od gledatelja. „Kosa mi je natrag počela rasti“, njena je zadnja rečenica u filmu. Kamera je prati kako izašavši nakon zadnjeg tretmana iz bolnice sjeda na bicikl i vozi u sunčan dan, da bi u zadnjem kadru došlo do promjene očišta. Gledajući linije ceste iz autoričine perspektive, kako se nižu pod kotačima njezinog bicikla, teško je ostati ravnodušan prema maestralno izvedenom i začuđujuće sveobuhvatnom uvidu u temu ženskog zdravlja, ali i u širem smislu prema pitanjima o ranjivosti i brizi koja film otvara.
Fotografije: Aleš Suk
#Claire Simon #festival menstruacije #Our body #žensko zdravlje
