ILI
OD OTKRIVENJA DO ČERNOG – BILJA ( 1984 – 2024 ), HIPEROBJEKTA FOKUŠIME, VATROGASACA I GORKOG PELINKOVCA
Ove zapise možemo čitati i kao fragmente popratnih misli u povodu / prigodom aktualne izložbe i DJ – performansa suvremenog vojvođanskog i svjetskog umjetnika Dragana Vojvodića u riječkoj Galeriji OK (5. – 27.srpnja 2024.). Od velike bi mi pomoći bilo postojanje određene audiovizualne dokumentacije povezane s Artistom u Fokušimi (Japanu), te naročito odvijanje verbalno – glazbene i „vintage“ diskografijske komponente izvedbe DJ Vojvode kojoj sam nazočio, prisustvovao u enterijeru i eksterijeru (na ulici, terasi) ambijenta Galerije OK (u sklopu Art kvart – okoliša). Govore pokojnog Maršala, Druga Josipa Broza Tita i inih „drugova“ s većim ili manjim „d“ glazbeno bi i poetski prekidali glasovi i fragmenti pjesama iz davno prohujalog razdoblja i „stilske epohe“ SFRJ, od Dragana Stojnića (Bila je tako lijepa) do „šokantnog“ riječkog heavy – metal, novorokovskog benda „Grč“. Kao u nekom fantazmagorijskom „peljevinovskom“ disco-klubu („YU“/„EX-YU”) u kojem bi se i sam Čapajev iz „Čapajeva i praznine“ lako prepoznao i rasplesao, zajedno s dream–teamom iz sarajevske CEKA Charlame, od Jusufa Hadžifejzovića kao performera do cijele plejade koja je prošla kroz prostor i vrijeme Jugoslavenskih Dokumenata u Skenderiji mitskih „80-ih“ prošlog stoljeća.
Na toj fantastičnoj pustopoljini u Galeriji OK sustiču se tako stara jugoslavenska estrada sa supkulturom 70-ih i 80-ih, a kršćanstvo, zen budizam i komunizam sudaraju se s prizorima iz post-kataklizmičke Fukušime i suvremenog Japana. Urbani krajobrazi europskih gradova u kojima se nahodi i tamna figura Artista – nomada, „prolaznika“, s arhetipskom nordijskom prirodom Sjevera (Island). No ne smijemo smetnuti s uma da je naslovni slogan izložbe THE PERSONAL IS POLITICAL, osobno je političko. Tako da čak i ogoljena leđa s utetoviranim pogolemim križem = krstom jednog Borisa Burića, jednog od brojnih umjetnika nazočnih na otvorenju Vojvodićeve izložbe, kad se preko njih projicira taj digitalizirani slogan – djeluju eksplicite, deklarativno „politički“! (vidi fotografiju iz Galerije OK).
Pošto najgorljiviji odnosno ideološki najnabrijaniji „utopistički“ i „konkretno utopijski“ govori / diskursi iz razdoblja postojanja „nove“ Jugoslavije (od poratnih 40-ih i 50-ih do opet „pred – ratnih“ 80-ih, do 1990.- 1991.) odonda već zvuče jako ambivalentno, danas već pasatistički, „in memoriam“, rekvijemski i – DISTOPIJSKI, pa i „postpovijesno“ – postapokaliptički, sad je zgoda da barem uzgred izvršim barem dio „obećanja“, „najave“ čitateljima kolumne da ću napisati još ponešto o temi „Otkrivenja“, što izvorno i jeste „apokaliptično“, a ne znači „Smak svijeta“ već svojevrsno vizionarsko svjedočenje – otkrivanje i izlaganje na svjetlost dana nečega što se Svetom Ivanu od Otkrivenja na Patmosu odavno već DOGODILO, čemu je doslovno – NAZOČIO, nehotice, a ne „smišljeno“, nipošto proračunato, racionalno (666).
A tim biblijskim, „literarnim“, „knjiškim“ temama i „slikama“ iz „Otkrivenja“ naveliko su se bavili i psiholozi i teoretičari – suputnici književnika nadrealista i filozofi poput Jacquesa Derrida-a („No Apocalypse, Not Now“, „O apokaliptičnome tonu…“), potkraj prošlog tisućljeća, početkom ovoga; ergo – u „posljednje vrijeme“, kojemu kao da „ne vidi se kraj“. „Kraj vremena“ ispada nemogućim, još zamornije od trakavice „nemogućih misija“. Nigdje „The End“-a, osim u pjesmi benda „The Doors“ i na kraju filmova tipa „ Apocalypse Now“ Francisa Forda Coppole. Nigdje „Novog Jeruzalema“, ukoliko to nije ovakvo kakvo je u ovozemaljskom, planetarnom, staro-novom gradu Jeruzalemu!? Jehova, Alahu jedini, smiluj se, please! Ovom bih prigodom uputio na neke momente i klasične motive, uvijek iznova aktualne, iz Ivanova Otkrivenja (Biblija, Novi zavjet), te iz „Ogledala čudesnog“ Pierre Mabille-a (Le miroir du merveilleux / Preface dAndre* Breton, 1962), iz „Odgovora Jobu“, na „Knjigu o Jobu“, slavnog „kontraverznog“, za Crkvu poprilično subverzivnog, heretičkog i skandaloznog djela Carla Gustava Junga. Svi se oni slijevaju u naraslu plimu ovog našeg „trenutka“ kojemu kraja nema. Ima Ivanova „Grada Pelina“, ne? I to naveliko! ČERNOBIL („Crno-biljka“, gorki pelinkovac, a nije ni „Maraskin“ ni „Badelov“!), FUKUSHIMA, da ne nabrajamo sve momente kataklizmičkih razmjera.
I biljke, trava, korov, vode, SVE gubi i zdravlje i boje, što je „vidio“ stari Ivan u progonstvu na otoku Patmu – u kojem ono stoljeću? E, pa, već pri početku „Kristove“ ere! Kao i to da će se i s gradovima i s crkvama diljem Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike – današnjih! – desiti što se desilo, pardon, dešava se dalje. To je i „Crkvi“ NAJAVLJENO – a tek što je bila utemeljena, nije kršćanstvo još bilo proglašeno državnom religijom. Pa ti vidi, veli narod. Gledamo danonoćno sve – od Odese do Gaze i Jeruzalema. I nuklearke, terminale koji se šire i terminatore, prve, druge, treće… Ne fali ih. A bez Ivanovog Otkrivenja što bi A. Duerer, W. Blake, G. Dore, „Marvel“ i svi comics, stripadžije slikali, crtali itd.? Pola tetovaža po heavy-metalcima i punkerima ne bi bilo. Naročito bi ostali bez zagonetne cifre 666. Čitali – ne čitali Sveto Pismo.
A prorok Izaija je prorekao dijasporu „Izabranog Naroda“ puno prije potonjih zbivanja i Krista. Razbježalo, rasulo se sve po svijetu, kao što sad znamo, a „Sveta Zemlja“ se razara naveliko, nakon dva tisućljeća svakojakih belaja i užasa i promjena. Tko hoće / neće priznati Palestinu… Plus jedan „M Gorki“ od „Vatrogasaca“! Pelinkovac.
Imamo kataklizmički mix Psycho – političkih, nuklearnih, EKO i klimatskih, ekonomskih, geostrateških katastrofa i lokalnih katastrofica, vrag zna kolikog DOMETA, na dulje staze. THE ROAD, Cesta (Cormac McCharty).
Htio – ne htio, čim pokušaš išta ozbiljno „osobno“, odmah navali „političko“ da te „smara“, pa ti vidi!
Je li ili nije – THE PERSONAL… Political…
