Uz sedmo izdanje Festivala Performance Art Salon LibArte, Ostavinska, Beograd, 10.-13. srpnja 2025.
Sedmo izdanje Međunarodnog Performans Art Salona okupilo je u ovim burnim vremenima za Srbiju, dakle, usprkos svemu – usprkos tome što Festival nije državotvorno financiran (i bolje), 19 umjetnika i umjetnica iz SAD-a, Njemačke, Francuske, Češke, Rusije, Slovenije, Hrvatske i Srbije. Od svog nastanka Performans Art Salon, kako to organizatorice_i, ponosno ističu, „bori se za ličnu i društvenu transformaciju i beskompromisno zalaže za ljudska prava i stvaranje društva u kojem umesto patrijarhalnih i militarističkih vrednosti vladaju sloboda, socijalna pravda, heterogenost mišljenja, identiteta i kulturnih nasleđa, nediskriminacija i nenasilje“. Pritom Festival potiče umrežavanje okupljenih umjetnika kao i umjetničke suradnje, što je posebno vidljivo u dimenziji u butoh umjetnosti. Rekla, bih da ta scena u Ostavinskoj, u nevelikoj, ali zanimljivoj Ulici Kraljevića Marka (jugoslavenskoga Superstara, kako ga je nazvao Ivo Žanić), gdje se u pauzama čeka na početke performansa na toj nagibnoj ulici, ili oslonjeni pak na fasadu prošaranoj kreativnim grafitima i aktivističkim porukama (svojevrsna „grafitoteka“ koja bi sigurno privukla Mitju Velikonju) ili pak naslonjeni na parkiranim automobilima (nitko se nije bunio), a umjetnici_ice pritom osmišljavaju nove suradnje.
Nakon prvoga dana koje je bilo rezervirano za predavanja, prije svega bio je tu Ivan Pravdić sa svojim performativnim predavanjem u kojemu je spojio svoja višestruka znanja iz kazališne dramaturgije, radijske dramaturgije, dramaturgije izvedbe, dramaturgije i igre, dramaturgije video igara, poetike višemedijske umjetnosti, stvaranja višemedijskog djela, digitalnoga performansa i dizajna vremena, od drugoga dana/ večeri krenuo je maraton performansa, nešto što nedostaje na HR sceni (baš u smislu trovečernjega maratona). Sve je započelo Uspavankom Zorana Rajšića (Beograd), u kojoj čita „odsječene“ riječi i slova cut up tehnikom, do nerazumijevanja, tako da prisustvujemo nečemu što zapravo nije uspavanka. Odjeven u crno s bijelim šalom oko vrata (s prekrasnim izvezenim cvijećem) i megafonom kojim je umjetnik označio ulazak sa zvukom policijske sirene ili možda sirene prve pomoći u izvedbeni prostor, stavlja na zid navedeni tekst i cijelo je vrijeme tijekom čitanja, sricanja, kataptiranja leđima okrenut publici. Umjetnikovim pojašnjenjem izvedbenoga habitusa: „Crnina se svakako može čitati kao deo žalosti, ali i jedne vrste neutralnosti kojom se pažnja sa nebitnog, mog tela prebacuje na zvuk i na važno, da istakne beli ručnik, svatovski, veženi peškir koji nosim ne kao što bi ga nosio mladoženja, kum ili stari svat već kao što bi sveštenik nosio epitrahilj ili kao šal oko vrata nekog pesnika ili navijača. Sa druge strane crnina na meni ističe moje telo u odnosu na beli zid i koreografiju mikro pokreta čini vidljivijom. U drugom delu performansa kada se okrenem ka uspavanoj publici, peškir postavljam na levo rame, tako mu dajem novo kostimsko značenje i funkciju što će u trećem delu mog direktnog, ličnog obraćanja okupljenima i publici gde ga od kostima pretvaram u rekvizit, peškir kojim brišem suze. Sirena je zvučni signalizator poziva na budnost, da li vatrogasna, policijska, hitne pomoći ili ona koja nas obaveštava da će uslediti neka opasnost, ali i sirena koja nas obaveštava da nema više opasnosti, a što je sve svakako uvod u ono što će se u performansu dalje događati.“
Dakle, publika ga ne zanima jer pozicionira tišinu u društvenim odnosima. Jedino u trenutku izlaska kada pjeva narodnu pjesmu Udade se Živka Sirinićka, uključuje pažnju publike. Tako u razgovoru s umjetnikom saznajem da je uvodno pročitao tekst (te) narodne pjesme Udade se Živka Sirinićka za koju misli da je apokrifna, „ali to ostavljam mladim naraštajima etnomuzikologa da se time bave. Koristim megafon i čitam ga po redu, ali tako da od pocepanih slogova i slova, pogrešnim akcentovanjem i afektiranjem stvaram neke nove reči, nekog nikome poznatog jezika na kome kao da pričan priču/bajku, držim govor čas politički, čas nekrolog, čas propoved ili izgovaram molitvu, bajalicu, kletvu, razbrajalicu ili navijam za svoj klub ili ništa od toga već nešto što ostali prisutni samo vide i čuju.“ Umjetnik navodi da je ta Uspavanka cut up tehnikom „posvećena svim mladima, a i starijima koji su lakoVerni. Koji uzimaju stvari, pa i one koje nam se čine najbanalnijima ‘zdravo za gotovo’, bez kritičkog mišljenja i zdrave sumnje. Ista situacija kao sa mitovima (projekat Mit kao sudbina) tako i sa pesmama, a verovatno i mnogim drugim stvarima koja su perfidna sredstva manipulacije.“
Uslijedio je performans Anatomija destruktivnosti prirode Roberta Francisztyja (Zagreb), kojim tematizira osnovno pravo svih živih bića – pravo na život, i to kroz četiri instalacije-slike. U prvoj slici progovara o psihofizičkom zlostavljanju djece (obiteljsko, crkveno i državno nasilje nad djecom) označeno crvenom šiljastom kapom i klečanjem na kukuruzu (kružno postavljenim), kao evokacija na magareće klupe, školskoga sustava nadzora i kazne, i kretanjem u smjeru kazaljke sata i stajanjem na svakoj točki satnoga kruga, kružnice izvodi jednu od arhetipskih slika „Tri majmuna“. Druga slika tematizira ekocid kapitalocena kojemu kontrapunktira ekološki aktivizam Vandane Shive. Nožem bjesomučno udara u zid, igra školice, i to naopako, u simbolizaciji stvarnosti koja ideologiju upisuje u dječje živote (baš kao što je to bilo na nedavnom vojnom mimohodu u Zagrebu; Index.hr ideološki je objavljivao fotografije vojnika i dječice zajedeno s nadnaslovima „nešto preslatko“; rekao bi Krleža koji je prošao vojnički dril – „za cvikipusiti“. Trećom slikom Franciszty tematizira eksperimentiranja na životinjama koja provode korporacijski lobiji. Tu gazi u lavoru sirovo meso i nakon nekog vremena počinje se ritualno šamarati, s ubrzanjem. Četvrta slika označava povratak na početak, prvu sliku, gdje liježe između dva crvena balona u obliku srca; izvođač u crvenom između ta dva crvena srca, kao Banksy sa svojim balonom-srcem nastoji širiti ljubav i izmirenje.
Nada Milošević Ash (Beograd) butoh performansom Tišina gori istražuje duboku i tragičnu vezu između zagađenja, tišine i uništenja, gdje se zaustavlja na problematičnim požarima na deponijima širom Srbije koji ozbiljno prijete opstanku svih bića. Umjetničinim riječima: „Boravak u prostoru gdje se događa ovo skriveno uništenje nije samo poziv na podizanje svijesti i postavljanje pitanja utječu li ekološki problemi na svakodnevni život, već što se događa u paralizirajućoj tišini, dok spoznaja polako dopire do naše svijesti da smo u njoj sudjelovali vlastitim postupcima, društvenim ugovorom, i da je naš opstanak svakako ugrožen.“
I posljednji performans te druge večeri izvodi uvijek duhovita sa sjetnom podlogom Nu Sumakina (Igor Zenzerović je prebačen na nedjelju). Nu Sumakina, naime, izvela je Pet faza tugovanja, koje je popularizirala Elisabeth Kübler-Ross. To su poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje, što se tumači kao okvir za razumijevanje uobičajenih emocionalnih reakcija na gubitak. Na svoj duhovit, harmsovski način Nu Sumakina (Beograd/ Rusija) pokazala je kako tugovanje možemo ironijski modificirati u self-help. Njezinim riječima o ovom performansu koji se zalaže za slobodu pojedinaca da bude tužan i podržan od društva u svom bolu, boli: „Kako se nosimo s tugom? Gdje počinje osobni, a gdje kolektivni kraj? Pet faza tuge je participativni performans koji istražuje pragove između individualne ranjivosti i zajedničkog iskustva. Oslanjajući se na psihološku teoriju, ritualnu praksu i nasljeđe performansa temeljenog na izdržljivosti, rad poziva publiku na postupni prolazak kroz emocionalna stanja – poricanje, ljutnju, pregovaranje, depresiju i konačno prihvaćanje. Izvođačica ostaje u središtu izvedbe, ali proces se odvija samo kroz interakciju: prisutnost postaje oblik dijaloga, a sudjelovanje uvjet transformacije.“
Subota, treći dan Festivala, no druga večer performansa. AVVA (Francuska) izvodi skulpturalni performans Reciklaža grijeha, koji preispituje, kako umjetnica navodi, porijeklo grijeha i mogućnost da se grijeh reciklira/preimenuje/otkloni. Navedeno demonstrira mljevenjem goveđeg mesa (točnije komadića, koje jedva da se i samljelo u toj užasnoj spravi civilizacije), i nakon što je samljela komadić onoga što zovemo meso, a zapravo zaklanu i rastrančiranu životinju, priredila ga je uz niz začina i pojela. Scena: bijeli stol, flajšmašina (kako se još uvijek iz habsburških vremena zove u Zagrebu) i niz goveđih kosti odloženih na podu. Grijeh i zazor, gađenje, povraćanje. Uslijedio je govorni performans Daniela Petkovića (Slovenija) Rođenje vile, koji istražuje transformaciju i fluidnost kroz interaktivni ritual rađanja nježnosti; govorenjem naopačke (umjetniku je glava položena na postament a noge su podignute uvis) izgovara usmenu epsku pjesmu Kraljević i vila, sa završnim stravičnim stihovima vile Ravijojle koji izazivaju jezu jer jedva je u zatočeništvu „živa ostala“:
„Dok je glasa Kraljevića MarkaI njegova vilovita ŠarcaI njegova šestopera zlatna,Što sam jadna od njeg’ pretrpilaI jedva sam i živa ostala!”
Uslijedio je performansa Labirint Sharly Kornitskaye iz Rusije, koji prikazuje stanje društvene konfuzije i vječnog tumaranja kroz labirint kao trajno stanje; umjetnica navedneo labirintsko tumaranje označava hodom po postamentima. Umjesto Josipa Pina Ivančića koji se trebao predstaviti performansom Od pohvale ludosti, do podvale mudrosti, pogledali smo performans Katarine Stefanović (Beograd) Čišćenje, naravno s glavnim rekvizitima metlama kao revolucionarnim korektivima svakodnevnice. U crnom kombineu potpomognuta s dva crvena partviša umjetnica uvodi čišćenje kao metodu, kao opsesiju, no i kao korektiv. Večernji program zatvoren je te subote performansom Kocka Nataše Milojević i Branka Žujkovića (Beograd), koji postavljaju pitanje o pravcu u kojem bi se svijet trebao razvijati, građenjem i razbijanjem kaldrme. Kostimografija: tek prekriveni bijelim platnima na tzv. stidnim mjestima. Upozoravaju: „Kocka ima 6 strana, što daje bar 6 potencijalnih mogućnosti.“
I posljednju večer navedenoga festivala otvorila je Julie Becton Gillum (USA) butoh performansom Sumrak kojim gotovo da je raščarala Agambenov koncept golog čovjeka u današnjem tehnofeudalizmu. Kostim: priziva kažnjeničku uniformu, blijedoplavi kombinezon, obrijana glava. Izvedba: pokreti uvučeni prema unutra, prema vlastitoj unutrašnjosti. Povlačenje. Umjetnica navodi da je performans reakcija na svijet koji se zamračuje. Uslijedio je ekofeministički performans Iscjeljenje Evgenije Tamnavac (Srbija), u kojemu nam je umjetnica podijelila školjke i vratila nas povratku dodira s prirodom, a sâm videozid bio je označen vodenim svijetom slobode. Ulazak u prostor izvedbe bio je označen fotografijama prirode na podu, za koje nas je pozvala da ih uzmemo, no s prethodnim pitanjem: „Šta vidite u ovekovečenim momentima obe fotografije?“Umjetnica podsjeća da ništa nema jaču iscjeliteljsku moć od prirode i umjetnosti.
Roza Tina Perić i Vera Erac NIKO (Srbija) predstavile su se performansom Roza & NIKO u epizodi: JA . TI . MI u dvostrukom dijalogu istih tijela ljubavi. Kao što navode u poestkom tonu, riječ je o „ritmu oslanjanja i prepuštanja koji briše sve granice i razvija novi jezik i nove paradigme“.
Sebastian Hänel (Njemačka) performans Ja sam kompozicija otvara vlastitim rađenjem poput Venere iz metalnoga lavora, s vizualnom asocijacijom (barem meni) na Davidovu sliku Mrtvi Marat. Okolo posloženi su prilično veliki žigove koji je publici podijelio da ga „žigosaju“, stigmatiziraju. Kao što je zabilježio Gofmman u svojoj knjizi o stigmi da uslijed stigmatiziranja osobe provodimo razne oblike diskriminacije, putem čega efikasno, mada često nesvjesno, smanjujemo mogućnosti u životu te osobe.
Uslijedio je performans Igora Zenzerovića (Pula) Kroz mene teče nešto što zovemo tama. Kao što je umjetnik sugerirao izvedbom (u bijelom, aplicirajući laboratorije), a detaljno pojasnio u elaboratu performansa, naslov aludira na koncert From me flows what you call Time iz 1990. godine Torua Takemitsua, ali zapravo „opisuje performativni nagon proistekao iz 338 crno-bijelih astrofotografija koje je 1966. sakupio čuveni astronom Halton C. Arp u Atlasu neobičnih galaksija (sadrži ukupno 338 galaktika).“
Festival Performance Art Salon zatvorio je drugi performans Sjena u odsustvu Nade Milošević Aš (glazba: Marco Nektan) (Beograd) sada u bijelom kao prozračna skulptura. Riječ je o izvedbi prisustva „koje ne možemo da dodirnemo, ali koje nas dotiče i odsustvu koje se ne prikazuje kao izostanak, već kao punoća koja preobražava sve oko sebe“. Baš kao što je u razgovoru povodom dolaska u Beograd na ovo Sedmo izdanje Međunarodnog Performans Art Salona rekla Julie Becton Gillum, Maurice Merleau-Ponty vjerovao je da su naša tijela sredstvo za poznavanje i djelovanje u svijetu; kroz isprepletanje i preklapanje, bez jasne granice između čulnog i osjetnog. Upravo su se sva ta tijela koja smo gledali u Ostavinskoj ove godine borila protiv mraka koji nadolazi. Umjetnici to daleko više navješćuju. Ili kako je to snažno napisao Ranciѐre: ako postoji veza između umjetnosti i politike, treba je opisati s aspekta neslaganja: umjetnička djela mogu proizvesti efekt neslaganja upravo zato što niti drže lekcije i uvijek su pozicioniri kao oblik života.
Istaknuta i ostale fotografije: Arhiv festivala Performance Art Salon
Tekst nastaje u sklopu projekta INFRA Instituta za etnologiju i folkloristiku
#Beograd #Performance Art Salon LibArte #performans
