Kišni riječki četvrtak, 18:30 sati. Moja sestra Antonia i ja uputile smo se na Srdoče – kiša pada, a ja bih zbog svojih vozačkih (ne)sposobnosti najradije ostala doma. No, u pitanju nam je prvi zajednički novinarski zadatak, pisati i fotkati se mora, a i na Srdočima nas je čekala ekipa upečatljivog imena – Po’ Metra Crijeva! Za sve koji ne znaju, Po’ Metra Crijeva jedini je ča – metal bend na svijetu. Ono, svjetski – a naše! Ovaj unikatni sastav u svojoj glazbi kombinira metal i istarsku ljestvicu, a uz bubnjeve, gitare i klavijature, sviraju – sopile. Sopile su tradicionalni hrvatski primorski drveni puhački instrument, sviranje kojeg je dio zaštićene UNESCO-ve svjetske kulturne nematerijalne baštine.
Sretno smo došle do Srdoča, ulazimo u bendovu „jazbinu“, prostor je kul, nadgledaju ga Mucifer i Jednodžeki Ok, upoznajemo se s ekipom. Bend čine vokal Črno Rešetarsko Urlikalo – Č.R.U., Aywar Groszcgrock Istradamus i Armageljon Espaljon na gitari, Dr.Ogan Keksburg na basu, Tomo Niprija na bubnjevima i Šaman Šamanić na klavijaturi i sopilama. Tu su još i Crv – Frane Iznutricosjek i Kapitano Ožeguja, koji se brinu da svaki scenski nastup bude itekako upečatljiv. Ovoj šarolikoj ekipi inspiracije ne nedostaje, zafrkancija im je jača strana, a smijeh do suza s njima – zajamčen! Osnovani su 2003. godine, pitaju nas gdje smo bile 2003. godine, Atnonia odgovara – nismo bile! Ekipa umire od smijeha. Iza njih su četiri albuma, “Črne besede va kastavskih šumah”, “Metal Va Guzice”, “Ča Metal” i “Boškarin IV”, koji je posebno dobro prihvaćen od kritike.
Od opisa imena, zanimanja, anegdota i dogodovština, pa posebno do premijerne izvedbe refrena „Neću kuhat, neću prat“ pjevačice Tamare Brusić, čiju studijsku obradu, malo je reći, željno iščekujem. Za svoj su lik i djelo već osvajali nagrade – najbolji singl, najbolji spot i najbolji izvođač godine (Ri Rock) te nagrada „Nello Milotti“ za najbolje uklopljen istarski melos u glazbu. Nastupa im ne nedostaje, a u narednom periodu uhvatiti ih možete 30. rujna u Kopru, 11. studenoga u Zagrebu, u klubu „Močvara“, gdje promoviraju četvrti album „Boškarin IV“ te 8. prosinca u slovenskoj Novoj Gorici.
Budući da su prepoznatljivi po svojem scenskom nastupu, sigurno ste ih zamijetili s onim nekim čudnim maskama, za ovu su prigodu maske ipak pale, pa je najbolje da razotkrivanje Po’ Metra Crijeva započne tamo negdje na početku.
Kako je nastao bend?
– Bend je nastao iz dva benda, One Piece Puzzle i Hesus Attor. Centrifugus i Abnormal Reactor (kojih više nema u Po’ Metra Crijeva) te Aywar Groszcgrock Istradamus bili su Hesus Attor, a iz One Piece Puzzlea smo Tomo Niprija, Armageljon Espaljon i ja, Črno Rešetarsko Urlikalo – Č.R.U.
Vi ste jedini ča – metal bend na sceni. Kako ste uopće došli na tu ideju?
– Išli smo na koncert One Piece Puzzlea, Aywar je išao s nama, vozio je onog svog legendarnog žutog Golfa dvojku, započinje Č.R.U.
– Najbolji auto na svijetu, dobacuje Aywar.
– Išli smo svi skupa, putem natrag smo se cijelo vrijeme zajebavali na death metal, lupali i u taj ritam ubacili neke čakavske psovke. Kasnije smo se na Medveji kupali Aywar i ja, i zaključili da treba napraviti takav bend koji će se zajebavati na čakavski, ali da bude totalni metal. Baš iz tog razloga što je metal preozbiljan, uvijek je bio preozbiljan, a zašto, kad to ne mora biti tako. I tako ti je to nastalo, na ljeto 2003. godine – prije točno 20 godina. Ajme, stvarno smo stari, našalio se frontman benda, Č.R.U. Sutradan našli smo se tu, u našem prostoru, i mislim da smo na toj probi, onako, instant, napravili dvije pjesme, „Mucifer“ i „Va oštarije“, nastavlja Aywar. Riffove smo imali odmah, ali što je zanimljivo, tekstovi nisu bili gotovi do snimanja dema. Samo sam urlao bez veze, dok mi nije sve došlo, govori Č.R.U.
Vaša je glazba inspirirana istarskim legendama i mitovima, a uspješno kombinirate metal i sopile. Je li povod tome očuvanje baštine ili postoji neki drugi razlog?
– To je dolazilo postepeno, čim imaš neki takav temelj, lako je doći do ostatka, do istarske ljestvice. Armageljon Espaljon je već na trećoj pjesmi donio prve zvukove na koje smo se kasnije nadovezali. U početku ideja nije bila očuvanje baštine, da ti budemo iskreni, nama je to bilo iz zajebancije. Kasnije, kako smo sazrijevali, razvijala se ta ideja, ali u početku je bilo samo – zabavno. Što se sopila tiče, one su na snagu stupile nešto kasnije, s dolaskom Šamana Šamanića u Po’ Metra Crijeva, gotovo u glas govore svi članovi benda.
– Priključio san se 2017. godine, tad se bend zapravo ponovno okupio, nakon višegodišnje pauze. Imali smo koncert u Puli, a za početak sam na sopilama odsvirao jednu pjesmu. Nedugo nakon toga izdali smo treći album, „Ča Metal“, zaključio je Šaman Šamanić.
Imaju li maske nekakvo posebno značenje, ili su jednostavno ovdje za potrebe ekscentričnog scenskog nastupa?
– E da da, maske ti imaju ful duboko značenje, to je tako složeno da ne znam kako bismo ti to uopće objasnili, smiju se članovi benda.
– Znaš kako se radi maska? Maska se radi tako da kupiš onu najjeftiniju s AliExpressa ili eBaya, od 3 do 9 dolara, za jednu smo čak dali 13, kakvo preseravanje, ha ha ha. Kasnije si ih svatko prilagođava i isprobava, kad sam prvi puta radio masku, tjedan dana sam imao hematom na čelu, jer nismo znali to raditi, a to nije easy, zahtjeva malo prilagodbe, govori Dr. Ogan Keksburg.
– Najgore je što je s tako zatvorenom maskom disaje otežano, to moraš naučiti – i to kako da skačeš i mašeš bez da maska padne, govori Aywar. Maske moraju imati veliki otvor za nos i usta, a unutra je obavezno Vileda antibakterijska spužva, ali mora biti Vileda, uz smijeh zaključuje bend.
Što je s imenima, kako su ona nastala?
– Uh, oko toga smo također strašno puno razmišljali. Ja sam Ivor, onda je od toga nastao Aywar Groszcgrock (mađarski demon žita op.p.) Istradamus. Dr. Ogan Keksburg, to je moje nasljedstvo iz benda „Školjke“ u kojem sam svirao gitaru, tamo su me prozvali tako, i to je samo tako ostalo. Bubnjar Tomo Niprija jedini na stage ide pod svojim pravim imenom. Ja sam s Rešetara, pa je bilo normalno da se zovem Črno Rešetarsko Urlikalo, ili Č.R.U., a opet to zvuči onako nekako, true. Damjan Šamanić – Šaman Šamanić. On baca čarolije, svira sve čarobne instrumente, sopile, klavijature. Sve kobre i riđovke plešu oko njega dok svira. Armageljon Espaljon, malo zato što sam svirao iSP, a malo zato što sam spaljen, pa se to sve spojio u jedno, smiju se i jedan po jedan pojašnjavaju svoja umjetnička imena, a Tomo Niprija dobacuje:
– Ja sam jedini koji smije u Čavoglave.
Ove ste godine nastupili i na Melodijama Istre i Kvarnera, kako komentirate taj nastup?
– Na ideju MIK-a nismo mi sami došli, zvali su nas da dođemo svirati. Zvali su nas i prije, no ove smo godine odlučili da je sada dobar trenutak za to. Bilo nam je super iskustvo, mislim da smo malo poljuljali cijeli taj koncept MIK-a, iako u principu mi sviramo spoj istarske tradicionalne glazbe s modernom glazbom, tako da je to ispao jako dobar potez. Dobili smo nagradu „Nello Milotti“, za najbolje uklopljen istarski melos u glazbu. Ta je nagrada dosta relevantna, i za nas najvažnija, zaključuje bend.
Kada ne svirate, čime se bavite, koje su vaše profesije?
– Armageljon Espaljon i Dr. Ogan Keksburg su bauštelci. Č.R.U. je poznati gurman, plaćaju ga u „Pizzeriji Ex“ da ga drugi ljudi vide kako jede, u pauzi ode u Brodokomerc na sendvič, a ponekad i pive dostavlja. Aywar radi u špediciji već 20-ak godina, a Šaman Šamanić konobari, pili drva, povremeno studira na Glazbenoj akademiji. Tomo je „zubnjar“ – zubar i bubnjar. Stomatolog, doktor za stomak – a adresa ordinacije je Pranje Suđmana 666. Svakako moramo spomenuti i članove benda čija je temeljna zadaća osigurati upečatljiv scenski nastup, to su Hrvoje Silić – Crv, on je zaslužan za ilustracije na prva dva albuma, a na koncertima je maskota Frane Iznutricosjek, i gospođu Sanju – Kapitano Ožeguja, koja za sebe kaže kako je u bendu zbog rodne ravnopravnosti u kontekstu ča metala. Za potrebe koncerata također igra čudovišta, Djeda Mrza i Kapitana Ožeguju, a inače na Učiteljskom fakultetu predaje glazbeni, kaže ekipa.
Inače za svoj rad dobivate super recenzije, a zadnji album, Boškarin IV, posebno je dobro prihvaćen od publike i kritičara?
– Dobre recenzije na zadnji album bile su očekivane, jer smo pun kurac radili na tome, i zato što smo jedini koji rade na tome. Jedini smo ča metal bend, nema drugih, i onda kakve god bile recenzije ča metala, to su najbolje recenzije, govori Armageljon Espaljon.
– Dosta smo se trudili oko zadnjeg albuma, korona nas je poprilično usporila, kao i ostatak svijeta, ali baš zbog toga su neke stvari još bolje aranžirane, objašnjava Č.R.U.
– Baš puno smo radili aranžmanski na stvarima, kad smo se vratili dosta smo stvari izmrcvarili, micali, dodavali.. Dok nisu svi bili zadovoljni. Mi jesmo malo štreberski nastrojeni ljudi, ne puštamo ni zadnju sitnicu dok nije sve kako treba, zaključio je Aywar.
Što mislite o današnjoj riječkoj metal sceni?
– Ja sam bio ovaj vikend vani, priznajem. Bio sam ispred Palacha, na Dark Circle Festu i iznenadio sam se koliko mladih ljudi ima, u bendovima, ali i u publici. Iz publike se rađaju muzičari i bendovi, publika je možda i najvažnija. Sad ih ima kao u vrijeme kad smo mi izlazili, kada je Rijeka zasluženo držala titulu grada rocka, što ona sad više nije. Ipak, tada je bilo puno više pankera, a manje metalaca, a danas je situacija obrnuta. Drago mi je što je nakon nekog vremena Rijeka opet živnula po tom pitanju, zaključio je Č.R.U.
Misao za kraj?
– Omiljeni restoran nam je „Pizzerija Ex“. Legendarna hrana tamo je maxi sendvič, koji je zapravo jedna ogromna pizza calzone, a unutra je – sve. Jedan dan Armageljon i ja došli smo na ideju da unutra još stavimo bečki – konobar nam je to sve ubacio zajedno, i mi smo sve pojeli. S bečkim je došao i pomfrit, to smo naravno isto, pojeli, priča Č.R.U. Sad smo stari, volimo hranu, kad smo bili mladi zanimala nas je samo botanika i cuga. Pazite se svi koji prelazite četrdesetu – hrana će vam postati primarna stvar, zaključili su članovi benda Po’ Metra Crijeva, jedva dočekavši da izraze svoju ljubav, kako prema glazbi, spoju tradicije i metala, tako i prema – hrani.
Naslovnu fotografiju i fotogaleriju snimila Antonia Sirotich
