Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA je u sklopu festivala TranziT u Rijeku doveo i predstavu „Pobuna Sold Out” Kazališta Hotel Bulić, u režiji renomirane Senke Bulić i u izvedbi Beti Lucić. Ove dvije suradnice (i prijateljice) zajedno su krenule raditi na ovoj ideji za vrijeme pandemije koronavirusa, saznali smo tijekom razgovora s publikom nakon izvedbe, iz osobne zanimacije, želje i impulsa da stvore predstavu prema tekstu romana Ljubavnice austrijske književnice i nobelovke Elfriede Jelinek.
Kontroverzna književnica poznata je po radikalnom prozivanju opresije u suvremenom društvu, beskompromisnim opisima nasilja nad ženama i jasnom, politički nabijenom kritikom nametnutih rodnih uloga, ne libeći se dotaknuti ni suučesništvo žena u vlastitoj viktimizaciji. Poput romana iz 1975. na temelju kojega je nastala, ova monodrama također bez milosti i uljepšavanja raskrinkava duboku opscenost i nejednake odnose moći u patrijarhalnoj sredini i kapitalističkom sustavu, težinom i pesimizmom koji izazvaju zgražavanje i nevjericu. Junakinja u središtu radnje je Brigita, smještena u skučenoj kutiji od pleksiglasa, prikovana za šivaču mašinu tvorničke trake na kojoj šije (ironično) grudnjake i korzete. Semiotika scenografije prilično zorno preslikava sliku žene zatočene u zadani društveni i psihički okvir, bez vidljivog izlaza.
Prošlog je tjedna u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku riječka publika mogla uživati u ovoj interpretaciji Brigite i Jelinekova romana, ali prije izvedbe su oni posebno zainteresirani mogli sudjelovati i u radionici za publiku koju je vodila Senka Bulić. Na radionici je nas nekoliko okupljenih žena zajedno prolazilo tekst iz Ljubavnica, odnosno dugi kontinuirani Brigitin monolog, potom sa zadatkom da prvu rečenicu – „Jednoga je dana Brigita odlučila da želi biti samo žena… ”– izrazimo dramski, ljutito i energično. Moram priznati da sam kao feministkinja imala problema u ovom prvom susretu s tekstom, pogotovo s tom i takvom rečenicom u kojoj je žena prikazana kako svjesno („odlučila”) bira svoju podređenost („samo žena”), a već naviknuta gledati osnažujuće prikaze žena koje se odupiru štetnim konvencijama, kao pozitivan primjer borbe za ženska prava. Kroz tu, možda milenijalsku viziju, tekst mi se učinio zastarjelim, čak i štetnim. Odavno znamo da smo potlačene, odavno smo ljute, trenaju nam novi pristupi. Unatoč saznanju da čitamo parodiju ljubavnog romana, britku društvenu kritiku jedne vrlo angažirane i lijevo-orijentirane autorice, jednostavno nisam mogla prihvatiti Brigitino odustajanje od same sebe, shvativši to kao prebacivanje odgovornosti na pojedinca. No, poanta Ljubavnica je upravo suprotna – Elfriede Jelinek na tragu marksističkog i socijalnog feminizma vidi uzrok ženske opresije kao posljedicu složenih političkih, društvenih i ekonomskih struktura i njihove interakcije, umjesto u pojedinačnim osobama, u čemu se kriju njena subverzivna moć i radikalnost. Lakše (ili naivnije?) je očekivati od potlačenih da si sami utabaju put iz svoje potlačenosti, da budu osvješteni bez da ih netko osvijesti, a Jelinek i par Bulić-Lucić uhvatile su se upravo problema internalizacije patrijarhalnih vrijednosti i bezizlaznosti iz klasne predodređenosti. Iako je u meni i dalje ambivaletan osjećaj, teza koju je autorica postavila je, nažalost, točna (kao i ’75., tako i danas). Upravo da bi ju podcrtala, Bulić je svoju Brigitu ostavila u svom prozirnom kavezu do samog kraja jednosatne predstave. Kutija je metafora rodne i klasne uloge koju ženski lik smatra svojom “sudbinom”, ali Bulić ističe da također simbolizira ‘galerijski primjerak’ takve, intrinzično i konkretno obespravljene, žene.
Izvedba je, u skladu sa sadržajem i stilom književnice, brutalna, surova i intenzivna. Beti Lucić je suvereno ispunila vrlo zahtjevan glumački zadatak. Od početka do kraja vlada scenom uz gotovo nepromijenjene postavke i bez dodatnih elemenata (izmijenjuju se, da dodaju dramski efekt, jedino osvjetljenje i dim). Izgovara originalni tekst iz romana uglavnom brzo, u kontinuitetu gotovo bez interpunkcije, gusto, naizgled bez udisaja, dok kroz iglu mašine provlači sizifovski beskonačnu vrpcu. Monolog bijesno izlazi iz nje kao bujica riječi, ali kroz zube, robotski poput zvuka šivanja, pršteći od zatomljene ljutnje već od samog početka. Obučena je u radni kostim, koji je ujedno i vrlo kratka haljinica, raširenih nogu s crvenim štiklama. Saznajemo da je mlada žena koja je zbog društvenog statusa primorana raditi u tvornici, da silno želi bolju budućnost i da se ta budućnost zove Hans. Hans je ulaznica u bolji život jer dolazi iz više (i dalje radničke) klase, kao elektroinstalatera ga očekuje prosperitetna karijera, pa Brigita kreće u misiju zavođenja Hansa i “uvjeravanja u ljubav”. No, njihov odnos nema veze s ljubavlju (ipak se radi o anti-ljubavnom romanu), već je hladno transakcijski. Brigita ne gaji iluzije o romasi i osjećajima („Ljubav prolazi, život ostaje.”). Za financijsku sigurnost, ona zauzvrat nudi svoje tijelo (seks i rađanje djece), ali i rad vezan uz kućanstvo. Za nju, opcije su izrabljivanje u tvornici, od čega želi pobjeći, ili izrabljivanje u vezi i braku, u čemu očito vidi manje zlo. Treće ili desete opcije u njenim očima jednostavno nema. U tom odnosu zapravo ni jedna strana nije sretna, a u njemu ostaje isključivo da zadovolji svoje potrebe (Hans za tjelesnim užitkom, Brigita da postane “netko i nešto”). On od odgovornosti koju nose brak i djeca bježi, a ona u trudnoći vidi konačnu pobjedu u ovoj izopačenoj borbi spolova. Da nije tako crna, ovakva dinamika između likova bila bi zaista komična. No, žestina je izgurala površni humor i stvorila satiričnu dekonstrukciju mita o romantičnoj ljubavi, kao i kritiku društveno nametnuthi rodnih modela i odnosa. Iako je radnja smještena u ruralnoj Austriji, u idiličnom alpskom krajoliku, fenomen ‘dobre udaje’ djeluje univerzalno. Pritom su sumornost i težina prikazane dehumanizacije i komodifikacije tijela stvorile atmosferu kakve pokvarene, horor bajke. Pogotovo su potresni opisi seksualnog čina u kojemu Brigita stoički trpi, ali i odnosi s ostalim likovima koji su isključivo natjecateljski – Hansova obitelj u njoj ne vidi dostojnu snahu, a sve ostale žene su Brigiti potencijalna prijetnja i konkurencija. Tome pridodaje Brigitino pripovijedanje u trećem licu, što nas brehtovski odmiče od subjektivnosti, ali i potencira otuđenost. Brigita zapravo, gledajući na sebe kroz nametnute vrijednosti ženskosti i uspoređujući se s Hansom, samu sebe konstantno omalovažava. Pritom živi (preživljava) u raskolu između vanjskog preuzimanja od nje očekivanih uloga (žene, ljubavnice, radnice, majke) i unutarnjeg, intimnog i iskrenog života, koji samo na momente izlazi na površinu – priznaje da mrzi Hansa, da joj se gadi, kao što joj se gade i djeca. Iako sa sebe postupno skida odjeću, ne ogoljava se do te mjere da možemo saznati tko je zapravo Brigita. U njoj je autentična jedino vidljiva goreća žudnja za bijegom, a nas cijeli taj intenzitet usisava i drži napetima svih sat vremena izvedbe.
Jelinek, a vjerna njoj i Bulić, namjerno ne koriste potpuno razrađeni lik žene da bi problematizirale žensku sudbinu u bezizlaznosti između kapitala i patrijarhata, već nerealni, tipski, vrlo plošni lik koji svojom grotesknošću provocira jake reakcije. Takav ekstremni stereotip poslužio je kao pojačani, šokirajući, efektni glas koji ukazuje na apsurd i opasnost društvenih klišeja i struktura moći, kao skica za vrlo realni horor ženske realnosti. Takva ‘negativna estetika’ nužna je da bi prokazala negativnost ženske ekonomske ovisnosti o muškarcu. U seciranju kako klasa utječe na poziciju žene u društvu, ali i na sliku koju stvara o samoj sebi i svojim mogućnostima, nije izostala ni kritika uloge koju žene odigravaju u vlastitoj potlačenosti. Društveno konstruirane rodne uloge ne mogu se ni destabilizirati ukoliko se i to suučesništvo ne osvijesti. Iako je pobuna izostala, predstava se itekako može iščitati kao politički manifest, što je više puta naglasila i sama režiserka. Svakako znamo da ne želimo biti Brigita.
Istaknuta fotografija: Dražen Šokčević
