Sinoć, 14. svibnja u Galeriji O.K. otvorena je izložba pod nazivom “Stratum”, Dine Topolnjaka.
U Rijeci se 1934. godine rodio Mihaly Csikszentmihalyi, kasnije jedan od najpoznatijih američkih psihologa, najpoznatiji po konceptu flow – toka. Tijekom Drugog svjetskog rata njegova obitelj napušta tada talijansku Rijeku i seli se prvo u Italiju, a potom u SAD, gdje Csikszentmihalyi studira psihologiju i postaje jedan od najutjecajnijih mislilaca 20. stoljeća. Iako nije bio umjetnik u klasičnom smislu riječi, njegova istraživanja kreativnog procesa i stanja potpune uronjenosti u rad često su povezivana s iskustvom umjetničkog stvaranja.
Slike, poput Dinovih, nastaju upravo iz tog prostora – prostora potpune koncentracije, unutarnjeg impulsa i kreativnog toka – nakon razdoblja u kojem je slikarstvo bilo temeljeno isključivo na pukoj reprezentaciji svijeta. One izviru iznutra, duboko su artikulirane, oslobođene propagandne funkcije, a ipak ostaju u izravnoj komunikaciji s promatračem.
„U tekstu koji sam napisao“, ističe kustos izložbe Vladimir Gudac, „citirao sam tri misli Karla Valentina, njemačkog avangardnog umjetnika iz 1930-ih. Kroz ironiju i humor, rugao se autoritetima, umjetnosti pa i nacistima – što nije prošlo bez posljedica. Danas je u Njemačkoj priznat kao jedan od najlucidnijih kritičara epohe. U jednoj od rečenica, koju nisam uključio u tekst, a pripisuje mu se, stoji: ‘To je lijepa umjetnost, ali ima tu puno posla.’”
Dino je pred platnom djelovao poput onih koji osjećaju poziv – njegova praksa priziva kulturnu paradigmu u kojoj smo odgajani, s duhovnim konotacijama sličnim istočnjačkim mandalama, koje nisu bile slike u klasičnom smislu, već objekti unutarnje transformacije. U tom složenom prostoru slike prestaju govoriti doslovno, one se osjećaju. Postaju otvoreni prostori mogućnosti, uvijek iznova spremni za novo čitanje – istaknuo je Gudac.
Dino Topolnjak, rođen 1985. godine u Čakovcu, svestrani je umjetnik specijaliziran za slikarstvo i film. Diplomirao je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, a svoje je umijeće dodatno usavršavao pod mentorstvom Béle Tarra na film.factory u Sarajevu. Među njegovim redateljskim ostvarenjima ističu se kratkometražni film Ulysses: Episode One (2019.) i dugometražni dokumentarni film Zoza (2024.). Svoja umjetnička djela izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama u Dubrovniku, Rijeci, Zagrebu, Puli, Berlinu, Düsseldorfu i Frankfurtu. Osim što djeluje kao redatelj i producent, Topolnjak doprinosi filmskoj industriji i kao scenograf te filmski slikar.
„Slikarstvo je nešto između filma i svakodnevice. Film je čekanje – pretprodukcija, postprodukcija, fondovi, pisanje… Dok u slikarstvu nema izgovora. Neposredno je. Kod filma uvijek možeš reći: ‘nismo dobili sredstva’, jer to je kompleksan, skup organizam. Kod slike nema tog izgovora. Često se čuje priča o ‘smrti slikarstva’. Rekao bih da je to pomalo glupo. Jer ne radi se nužno o slici na platnu, već o viziji, o slici u glavi, o ideji. Ako kažeš da je slikarstvo mrtvo, to znači da više nemaš vizije, da više nema slike koju bi mogao proizvesti. Zanimljivo je kako se danas, u digitalnom vremenu, ipak vraća aktualnost slikarstva. Jer ono ima teksturu, nešto taktilno, fizičko… a i meni sam proces puno znači. Promijenio sam smjer, pokušavam pristupiti slici što manje intelektualno. Jedino pitanje koje si postavljam jest: ‘Koji je sljedeći potez?’ Ako ga nema, ide nova slika. I tako u krug. Gotovo je kada osjetim da sam zadovoljan i iznenađen rezultatom. Taj osjećaj kad te nešto iznutra pogodi – inspiracija, potraga u sebi… ili samo rad, pokušaj da izraziš ono što si u tom trenutku mislio. Suprotnost eksploziji, sve se događa iznutra, monaški, redovnički. Poput tkanja. Na pola slike (Riad) sam shvatio da sam ušao u Fibonaccijev niz: 2, 3, 5, 8, 13, 21… i samo sam nastavio. I slike su odjednom počele nastajati s puno više užitka. Možda i više iz radosti nego iz potrebe“, izjavio je Dino Topolnjak.
Na aktualnoj izložbi dominiraju slike većih formata s apstraktnim strukturama, nastale u slojevima koji sugeriraju ritmičko tkanje i unutarnju arhitekturu osjećaja. Poput onih koji djeluju iz poziva, Dino slika u stanju duboke koncentracije – u prostoru bez suvišnih misli, tamo gdje umjetnost nastaje iznutra. To je upravo onaj flow o kojem je pisao Csikszentmihalyi.
Izložba je otvorena do 23. svibnja.
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
