Posljednji dan manifestacije Art Kamp Empeduja započeo je bogovski, kao bosi anđeli ljudi su se polaganim korakom na platou plaže na Biviju prešetavali između štafelaja koje su krasili umjetnički radovi kolektiva Studio 369 – umjetnički studio u Rijeci bavi se prvenstveno tetoviranjem, ali i slikarstvom, graffitima, muralima te art printevima. Dečki iz kolektiva radili su i interaktivni mural, a svatko od građana mogao je prisustvovati činu stvaranja te naučiti o osnovama i tehnikama izrade murala. Glavni interes i cilj Studija 369 je prikazati street art kao stvaranje umjetničkih djela na različitim površinama te svu ljepotu ove vrste umjetnosti u pozitivnom obliku. Ovim događajem želi se prikazati povezanost između konvencionalne umjetnosti i street art-a te pokušati dočarati građanstvu da graffiti nisu obični natpisi po zidovima već umjetnička djela koja krase ulice grada. A za posjetitelje su pripremili I tombolu na kojoj su se osvojile vrijedne nagrade – od bonova za tetoviranje do originalnih radova s potpisom.
„Posljednjih desetljeća grafiti su na lošem glasu, glasu vandalizma. Mi pokušavamo dokazati ljudima da ima iza pravih grafita velikog truda i puno veće dubine nego što se čini. Grafitima pokazujemo da smo dio zajednice te dajemo svoj doprinos gradu u kojem živimo. Ima puno umjetnika iz Hrvatske koji su na svjetskom glasu, no fali im platforma da bi prikazali svoje radove i počeli živjeti od svojeg rada“, govori nam Luciano Lujanac iz Studija 369 te ističe da je stanje za takve umjetnike – teško. Viziju vidi u legalnim prostorima za izražavanje. „Nemamo prostor gdje možemo doći legalno crtati. Postoji Hartera za koju se ne zna je li legalno ili ilegalno tamo crtati. Radi se o sivoj zoni. S druge strane, ako je prostor gdje želimo crtati općinski, gradski ili državni previše je papirologije koju moramo proći i predugo traje proces dobivanja dozvole pa na kraju izgubimo volju za rad“, dodaje Lujanac koji se nada da će „bukom“ umjetnici doći do platforme za izražavanje bez brige hoće li ih privesti policija.
PERFORMANSA AMO, JER UTJEHE NEMA U VODI!
„NE PRILAZITE, NA OVOM PODRUČJU JE VELIKA OPASNOST OD MINA“, naziv je performansa Slavena Tolja. Dok na idiličnoj plaži nježno postavlja table na kojima piše rečenica istoimenog rada te stoji prikaz kosturske lubanje koja podsjeća na sigurnu smrt Tolj daje do znanja da bi uskoro cijeli svijet mogao postati jedno veliko ratište, a možda i već jest, te da su ljudi gotovo uvijek bezbrižni dok se rat odvija „tamo negdje“ pa čak i ako je u susjednoj državi, primjerice. A to zorno dočarava i umjetnik nakon što se okupa u moru i sjedne među „opasnost“, odnosno postavljenih tabli koje upozoravaju na opasnost od mina. Rad se može interpretirati kao nastavak serije radova „Krakelure, Pavo i ja“ čime propituje nasljeđe Domovinskog rata. Pavo Urban bio je hrvatski branitelj i fotograf iz Dubrovnika koji je poginuo u Dubrovniku 6. prosinca 1991. prilikom fotografiranja intenzivnog granatiranja samog središta grada. Slaven Tolj hrvatski je vizualni umjetnik rođen 1964. u Dubrovniku. U svojoj umjetnosti koristi se fotografijom, instalacijama, umjetnosti ready-madea i performansa kako bi ukazao na probleme u političkoj, društvenoj i kulturnoj sferi. Slaven Tolj je predstavnik nove umjetničke prakse u Hrvatskoj, u koju se ubraja postobjektna umjetnost, performans, akcija, happening, land art, ambijenti, instalacije, novi mediji i drugo. Ravnao je Muzejem moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci od 2012. do 2020. godine pa ga je riječka publika dobro upoznala.
Antonio Kiselić Ledinsky izveo je performativno predavanje u formatu blagovanja – kuhanje, serviranja, razgovora – „Sanjala sam divan svijet”. Rad naslovljen u ženskom rodu jer umjetnik smatra da žene mogu potaknuti ključne promjene na planeti. „Žene su u submisivnoj poziciji u odnosu na muškarce koji samo uništavaju planet“, jasan je Ledinsky. Dok kuha veganski obrok priča da želi kod kušatelja potaknuti razmišljanje – kakav planet ostavljamo, kome ga ostavljamo nakon što preživimo antropocen. Inače, nakon sedam godina razmatranja, članovi međunarodne radne skupine jednoglasno su izglasali kako je nastupilo doba čovjeka ili antropocen, geološki vremenski interval kojeg su tako imenovali kemičari Paul Crutzen i Eugene Stoermer 2000. godine. Antonio Kiselić Ledinsky multimedijalni je autor i producent koji djeluje u području vizualnih i izvedbenih umjetnosti.Kroz produkcijske i umjetničke programe, snažnim i energičnim umjetničkim izričajem, prožetim estetskom jednostavnošću, komunicira o kulturno-političkim i etičko-identitetskim pitanjima. Ostvario je zapaženi angažman na riječkoj i nacionalnoj sceni.
Dok se je ušuljavao mrak pogledi su bježali na plavičastu svjetlost – fragment instalacije koji podsjeća na meduzu „Fantom slobode“ bosansko-hercegovačke multimedijalne umjetnice Džejlane Karaman-Pašić. Njezine nedavne aktivnosti pokazuju snažnu sklonost k stvaranju velikih skulptura i radu u prostoru. Umjetnica nažalost nije mogla biti s nama, no njezina kustosica jest koja je o radu rekla ovako: „U pitanju su lebdeće strukture sačinjene od materijala koji su izgubili svoju potrošačku vrijednost. Reciklažom, odnosno redefinicijom su dobile novi smisao. Moram reći da je izložba održana u Sarajevu 2022. godine bila jedna od najposjećenijih izložbi posljednjih godina“, istaknula je Una Popović, kustosica Bosanskog kulturnog centra u Sarajevu. Umjetnica Džejlana Karaman-Pašić predstavila se putem audiovizualnog formata. „Fantom slobode progovara o položaju žena u društvu koji je u mnogim sferama dehumaniziran“, progovara umjetnica pa od najglasnijeg do šapata ponavlja na kraju videa – SLOBODA, sloboda, sloboda, s-l-o-b-o-d-a stvarajući time performans u performansu.
A onda je red dočekao Ante Kuštre. Performans „Usvoji umjetnika“ je započeo uvodom poznatih stihova pjesme Osmijeh Grupe 220:„..tako mi draga znaj izgledaš ti dok sa smiješkom promatraš svijet..“. Kuštre se na mikrofonu obratio publici: „Prvo da objasnim o kome, o čemu se tu radi? Ja se večeras događam vama i vi meni. Dogoditi se nekome je umjetnost življenja, a to još nismo savladali. Preživljavamo, a ne živimo, gore od životinja“, poručio je umjetnik te riječima da svaki dan umire i svaki dan se rađa jer je iz Splita podsjetio na poznati splitski dišpet. Mogle su se kupiti i Kuštrine, pa bilo bi glupo banalizirati pa reći majice – ipak je riječ o umjetničkim radovima. Zamjetne su dvije ključne komponente umjetnikova rada – s jedne strane, etički spoj aktivizma i izvedbe (socijalne akcije, performansi i hepeninzi) te ludičko-egzistencijalni spoj riječi i slike, ili kako navodi – koristi slikovite riječi i rječite slike. „Cjeloživotni performans i zadaća umjetnika jest pokazati kako živjeti“, poručio je Ante Kuštre koji, kako kaže, želi živjeti – „forever“ te publici uzviknuo – ako ovo ne snimate i nećete napraviti dokumentarni film ste budale! A onda je spontano, kakav joj je prirodni habitus, mikrofon preuzela pjesnikinja Frida Šarar kako bi odala počast riječkom specifikumu – kiparu i profesoru Žarku Violiću.
U 21 sat dogodio se smiraj pa se pred gledateljstvom ekranizirao film „Galeb“ redatelja Davida Lušičića. Dokumentarni esej Davida Lušičića Galeb prikazuje posljednji pokušaj rekonstrukcije Galeba, broda predsjednika Tita kojim se koristio od 1950-ih do svoje smrti 1980. Galeb je odigrao presudnu ulogu u promoviranju pokreta nesvrstanih i ideje mira između istočnog i zapadnog bloka za vrijeme hladnog rata. Film pruža uvid u jedinstvenu svakodnevicu mornarskog života kroz svjedočanstvo oficira s njegova posljednjeg putovanja.
Uz milozvučne zvukove skladbe francuskog pijanista Erika Satiea koje je na pijanu dočaravao Vladimir Wölfl opet se na pravom mjestu u pravo vrijeme našla Frida Šarar. Pričekala je vojnički dok je umjetnik Krešo Kovačićek škarama rezao vlasi vlastite kose. Onda je Frida uzela u ruke brijači aparat i pomogla Kovačićeku da odstrani staro i da se iznova rodi novi čovjek. Nakon toga je potpuno nag, kako to bude s rođenjem, sjeo na plažu i napravio si kavu, smotao duhan, otvorio kutije s tabletama i popio terapiju te počeo čitati knjigu čiji su se stari žuti papiri stapali s mirisom mora. Kovačićek je uvjerljivo izveo performans vrijedan divljenja, a i publika je bila hipnotizirana – istinom valjda. Nakon toga vidimo ga obučenog u bijelu košulju i crne hlače – rodio se novi čovjek! Publika je klicala, a na onda se na sveopću radost začula melodija pjesme neprežaljenog Davida Bowieja.
Nakon toga trebala je „svirati tišina“. Što više doživjeti? No na „finish lineu“ se našla Vanda Velagić sa performansom „Rite de passage”. Velagić je glumica, fotografkinja, umjetnička producentica i umjetnica performansa iz Novigrada. Hrvatskoj je publici, a i šire, poznata po djelovanju u umjetničko-glumačkom Kolektivu Igralke. U performansu Velagić sloj po sloj tijelo premazuje raznim uljima, no ono što bode oči jest da Velagić hrabrost koju snažno evocira u glumačkom smislu kada se radi o performansu još nažalost nema. Njezin kupaći kostim u boji kože dokazuje da je među mlađim naraštajima hitno potrebna neka nova, hrabrija Vlasta Delimar. Nekako se neumjesno učinilo priupitati umjetnicu zašto se nije ogolila do kraja no umjetnica nam ipak sama odlučuje dati odgovor: „Premazivala sam se mastima kako bih prikazala da ulazim u profesionalni svijet glume što je vrlo ranjivo. Kada sam prije pet godina izvodila ovaj performans imala sam glumački kostim koji se nosi na akademiji, a predstavlja neutralnost. Htjela sam biti naga no bojala sam se seksualizacije. Možda mi je sada malo krivo što se nisam ogolila do kraja, ali još sam mlada i ima vremena za razne izvedbe. Ono što zasigurno mogu kazati da sam u ovom performansu emotivno bila do kraja ogoljena“, ističe Velagić za koju je ovo i dalje polje istraživanja. Sretno joj!
Umjetnička gozba nastavila se uz DJ-a Ninu Bellena, riječkog DJ-a i producenta sa zagrebačkom adresom. Aktivan je na elektronskoj glazbenoj sceni više od 15 godina. Izdavao za brojne domaće i inozemne labele. Čest gost brojnih hrvatskih i regionalnih underground klubova i glazbenih festivala. A Art Kamp Empeduja završio je kako je i počeo – bogovski!
Istaknuta i ostale fotografije: Klara Stilinović
