U Muzeju Lapidarium i Galeriji Rigo, kao i na javnim prostorima grada Novigrada, održava se 15. međunarodni festival vizualnih umjetnosti Arterija. Tema festivala Arterija 2024., pod naslovom Divino, spaja višeslojna značenja — prizivajući božansko (referenca na Danteovu Božanstvenu komediju i ikonu drag scene Divine) te “vino” (na hrvatskom i talijanskom jeziku). Ovaj naslov ne simbolizira samo vino kao znak ukusa, društvenog statusa, udvaranja i božanstva, već ističe i duboku povezanost između tradicije, rituala, zemlje i naše ovisnosti o darovima koje nam priroda pruža. U Istri je vino oduvijek bilo sastavni dio života, kulture i tradicije, utkano u samu srž regije, oblikujući društvene običaje, umjetnički izraz i zajedničke rituale.
Prve večeri u galeriji Rigo predstavljeni su radovi Sare Graorac, umjetnice iz Kanade crnogorskih korijena. Graoracina interdisciplinarna praksa obuhvaća društvene probleme, odnos između hrane i društva te tradicionalnu balkansku narodnu umjetnost i medicinu. Njezin rad, duboko osoban i ukorijenjen u tradiciji i etnografiji, opisuje se kao “ukapljivanje folklora”— pojam koji precizno dočarava fluidnost njezina kreativnog procesa. Crpeći inspiraciju iz etnografije, botanike, narodne medicine i naturopatije, njezina fotografija iz serije pod nazivom “Dijaspora (Uvijek) Nađe Način” prikazane u obliku zidnih tapeta, budi osjećaj prepoznatljivosti kod onih s balkanskim korijenima, prizivajući slike boca ispunjenih biljnim likerima koje su naše obitelji nudile za zdravlje, probavu ili kao gestu ljubavi.
Ipak, Graoracin rad nadilazi puku nostalgiju. On se također bavi pitanjima održivosti i nužnosti. Reciklirane plastične boce brendova poput Coca-Cole, često ponovno korištene u ekonomski siromašnijim zajednicama, predstavljaju ne toliko ljepotu, koliko funkcionalnost. U njezinom radu te boce od puhanog stakla simboliziraju koncept ponovne uporabe onoga što je dostupno—ne kao estetski izbor, već kao potrebu. Njezin rad poziva na razmišljanje o tome kako tradicije opstaju u novim oblicima, povezujući generacije u kontinuiranom dijalogu.
Večer je nastavljena u Atriju Muzeja-Lapidarium dinamičnom, participativnom izvedbom “Pecanje Bez Ribe” venecijanskog umjetničkog kolektiva Barena Bianca, koji su 2018. osnovali Fabio Cavallari i Pietro Consolandi. Ukorijenjeni u aktivizmu, kolektiv je za svoj simbol uzeo Barenu — važnu venecijansku močvaru koja štiti grad od porasta razine mora—simbolizirajući ekološku i sociološku otpornost. Rad Barena Bianca karakteriziraju javne, kolaborativne akcije, instalacije i događanja.
Za otvorenje izložbe, Barena Bianca je surađivala s Leom Legac kako bi stvorili “narativni stol”, pozivajući publiku da razmisli o ekološkim, društvenim i političkim posljedicama naših izbora hrane. U razigranom preokretu tradicionalnog otvaranja, sudionici su morali “upecati” svoje kanapee koristeći štapove za pecanje i magnete—aluzija na delikatnu ravnotežu između prirode i ljudske potrošnje. Domaći venecijanski specijaliteti, prikupljeni iz Barene, uključivali su med, marmeladu, sir i maslac, podsjećajući sudionike na duboku povezanost regije s njezinim prirodnim okruženjem. Ova izvedba nije bila o preživljavanju ili sportu, već o razvijanju svjesnosti o tome kako naši svakodnevni izbori utječu na okoliš, njegov ekosustav i zajednice.
Sljedećeg dana, Barena Bianca pozvala je malu grupu sudionika na putovanje do močvarnog područja ušća rijeke Mirne, lokaliteta bogatog povijesnim i ekološkim značajem. Rijeka Mirna, najduža rijeka u Istri, oblikuje krajolik stoljećima, stvarajući plodne doline i utječući u Jadransko more. Povijesno gledano, ova rijeka bila je životna žila za poljoprivredu i trgovinu u regiji. Njezine vode obiluju bioraznolikošću, ali poput mnogih ekosustava, osjetljive su na zapuštenost i ekološke pritiske.
Inspiraciju su pronašli u venecijanskim brodovima “Trabaccolo” — koji su povijesno služili za ribolov, a kasnije za trgovinu. Barena Bianca, zajedno s kustosicama festivala, poveli su grupu na simbolično putovanje, odražavajući povijesne veze između Venecije i Novigrada. Brod, nekoć čvrst plovni objekt za prelazak Jadrana, postao je metafora za razmjenu priča, dobara i kultura između dviju regija. Istražujući močvarne predjele Mirne, sudionici su bili podsjećeni na sličnosti između Venecijanske lagune i istarskog estuarija — oba su to krhki ekosustavi suočeni sa sličnim prijetnjama uzrokovanim ljudskim djelovanjem i klimatskim promjenama.
Dan je završio piknikom, gdje su sudionici uživali u slanom venecijanskom vinu i bilju iz obje regije, produbljujući osjećaj povezanosti između tih dviju obalnih sredina. Zajednički obrok poslužio je kao podsjetnik da Jadran, daleko od toga da bude prepreka, povijesno povezuje kulture, ekosustave i zajednice na obje strane.
Jedan od najprivlačnijih aspekata rada Barena Bianca je kako potiču pojedince da preuzmu aktivnu ulogu u očuvanju okoliša kroz umjetničke i društvene prakse. Njihova izvedba “Pecanja Bez Ribe” najbolje ilustrira tu ideju. Pozornica za izvedbu bila je izgrađena od jestivih materijala — brašna, soli, vode, praha spiruline i pšenične trave — oblikovanih u male piramidalne strukture. Ove biorazgradive skulpture postavljene su u močvari, gdje će se postupno raspadati i postati izvor hrane za ribe, ptice, rakove i druge životinje koje nastanjuju ekosustav. Kroz ovaj rad, kolektiv pokazuje kako se umjetnost može koristiti kao transformativni alat za podizanje svijesti o ekološkim pitanjima.
Suradnja Barena Bianca u Istri ponudila je dojmljivo istraživanje međuovisnosti umjetnosti, ekologije i zajednice, ilustrirajući kako kreativne prakse mogu potaknuti dublje razumijevanje i odgovornost prema okolišu u kojem živimo. Njihov rad premošćuje jaz između Venecijanske lagune i rijeke Mirne, pokazujući nam da, unatoč udaljenosti, ovi ekosustavi dijele zajedničke borbe i zajedničku budućnost.
Spoj introspektivnog istraživanja balkanskih tradicija Sare Graorac i ekološkog aktivizma Barena Bianca na festivalu stvara dijalog između osobne baštine i kolektivne odgovornosti. Oba događaja, iako različita, otkrivaju kako tradicije, bilo kulturne ili ekološke, nisu statične već se stalno razvijaju. Pozivaju nas da razmislimo o tome kako možemo poštovati svoje nasljeđe dok se prilagođavamo i suočavamo s hitnim izazovima današnjice, bilo kroz očuvanje kulturnih rituala ili zaštitu krhkih ekosustava.
Sabina Oroshi
Istaknuta i ostale fotografije: Muzej Lapidarium
