Dunja Matić Benčić se kao spisateljica dosad predstavila romanom Troslojne posteljine (2017), zbirkom kratkih priča Sinestezije (2019) te romanom Mirovanje (2022), a riječkoj je publici poznata i po svojem djelovanju u Ri Litu. Osim što se bavi literarnim tekstovima, kao asistentica na Odsjeku za Kulturalne studije na dnevnoj bazi uranja i u one teoretske. Njena knjiga „Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedu” na neki način objedinjuje te dvije Dunje – riječ je o zbirci koja nudi ne tako često susretanje teorijskog kritičkog uma i introspektivne emotivne pripovijesti.
S fokusom na probleme društvene fragmentacije i klasizma, Matić u esejima raskrinkava popularne obrasce u polju kulture i umjetnosti i krugovima ljevičarskih intelektualaca, insinuirajući da je suvisli, obestrašćeni dijalog neistomišljenika (a ponekad i istomišljenika) zapravo utopijska ideja. Njeni su eseji poziv na takav dijalog, a negativnim prizvukom opisuju samo one koji su skloni naučenom prozivanju drugačijeg, bez ikakve sposobnosti samokritike i propitivanja stavova koje usađuje dominantna kultura.
Ono što ovoj zbirci daje poseban štih je autoričin neopterećeni ali precizno promišljeni stil pisanja. Tekst ima literarnu kvalitetu, osobito u crticama iz privatnog života. Zapravo su i kritičke opaske o tvrdnjama raznih teoretičara i njihovo stavljanje u kontekst teme eseja napisane vrlo fluidno i pristupačno, stvarajući tako kompaktnu cjelinu koja ni u kojem trenu ne zamara ni teorijom ni introspektivom.
Strukturalno i jezično, sve je smisleno izbalansirano, da bi u konačnici zadovoljilo prvotnu namjeru koju autorica spominje u zahvalama za objavu eseja: „Umjesto kao prozivku, pozivam vas da ih čitate kao pitomu provokaciju, poziv na razgovor.” Međutim, nije lako pristupiti namjeri da se nikoga ne proziva u diskusiji o ovakvim temama bez opasnosti od licemjerja i spoticanja o vlastite čvrste stavove – ideja da se pokrene takav dijalog, odnosno ‘pitoma provokacija’, je utoliko više zanimljiva.
Pitanja koja su sama sebi svrha
Matić zbirku započinje crticom o jednoj književnoj večeri i sjećanju na kolegicu s faksa koja bi prije ispita s ponosom izjavila kako nije učila. Upravo to postavlja ton za nastavak romana – trud kao nešto što je smatrano nepotrebnim i pretjeranim i trud kao karakteristika žene nasuprot muškaraca kojima društvo nalaže i dopušta da budu opušteni. Autorica nedostatak truda pronalazi i u poticanju društvenih znanosti da postavlja pitanja, a tu su Kulturalni studiji dosta dobar primjer. Ovdje se pritom ne propituje važnost postavljanja pitanja, ali izbjegavanje svake potrage za odgovorom je zapravo lijenost. „Kao što odgovor u sebi ne nosi ontološku totalitarnost, tako ni pitanje nije samostalni pokazatelj mudrosti. Pitanje koje ne stremi pronalasku odgovora postaje samo sebi svrhom.”
Pesimizam kao opravdanje za pasivnost
Autorica slično pristupa i pesimizmu kojeg vidi kao opravdanje za pasivnost. Pojam umjetnika koja pati, poistovjećivanje ludila i genijalnosti i svojevrsna fetišizacija nesreće daleko su od novog. Unatoč tome, i dalje je itekako prisutno takvo poimanje sreće kao nečeg nerealnog i gotovo vrijednog srama, nedostižnog ideala kojem kao intelektualna bića niti ne trebamo težiti. „Teza da ‘dobra umjetnost mora biti uznemirujuća’ osim što dokida potencijalne slojeve književnog teksta, kao i ljudskih stanja koje književni tekst može prikazati, također djeluje kao lijeno rješenje.” Ta je uzvišenost uznemirujućeg vidljiva u mnogim djelima hrvatske književnosti, kao što je prisutna i vječita nostalgija, točnije njena idealizacija, kojom se pojedinac zapravo vrlo lako lišava odgovornosti. Naši romani, glazba, filmovi, prepuni su maštanja o nekom drugom vremenu, ‘kada je bilo bolje’, što je također povezano s trudom, odnosno odsutnosti truda koji uvodi u začarani krug pasivnosti, apatije i beznađa. Nostalgija ujedno reducira prošlost, naglašava Matić, a tu spominje i Gospodinova koji podsjeća da zaborav iziskuje rad.
Rodna neravnopravnost zakamuflirana u ‘normalnost’
Gotovo sve o čemu piše u esejima, od radoholičarstva do pristojnosti i društvenih problema, Matić sagledava i kroz perspektivu roda. U poglavlju Meni se to događa stalno, spominje istraživanje provedeno od strane riječke udruge PaRiter tijekom kojeg su žene bile pozvane da preko društvenih mreža podijele svoja iskustva o seksualnom uznemiravanju. Prikupljeni sadržaji su autorici dali novi uvid u društveno prihvatljiva ponašanja koja su daleko od onog što bi se takvime trebalo smatrati. Kao primjer dobro istražene teme spominje i film Promising Young Woman u kojem se glavna junakinja suprotstavlja muškarcima na neočekivan način, ukazujući na čitavi sistem koji hrani takva ponašanja. “Ovdje nije postavljena dijagnoza inherentnog zla čitavog roda. Krivnju ne snose muškarci kao kolektiv, već kultura koja kolektivno ponašanje muškaraca uvjetuje.” Očekivano, nakon ovakvih filmova i čitavog pokreta proizašlog iz #MeToo movementa, skeptici često upiru prstom u ‘pretjeranost’ reakcije (ponovno previše truda).
Ideološka isključivost
Matić se u esejima više puta dotiče i liberalnog teoretičara Richarda Floride, spominjući termin ‘kreativna klasa’, koji podrazumijeva problem ideološke isključivosti. Osim inflacije visookobrazovanih, sklonost stvaranju neprobojnih mišljenja česta je upravo u akademskim krugovima. Svi su ujedno jako društveno važni. „Groblja su puna nezamjenjivih.” A oni koji promiču toleranciju i osuđuju sve što se tome protivi, zadnji će tolerirati sve što se s njihovim svjetonazorom mimoilazi. To i jest problem današnje elitističke ljevice koja osnažuje intelektualnu supremaciju i koja nije spremna za otvoreni dijalog.
Otvorenog dijaloga općenito drastično i sve više fali – dijaloga bez ‘desnog’ i ‘lijevog’, bez mi i oni, bez vrijeđanja. Staloženog i argumentiranog, baziranog na stvarnom interesu, s poštovanjem. Takav bi dijalog u našem društvu i politici možda ipak zahtijevao previše truda. I premda autorica shvaća da je sve kontra opuštenosti i toga ‘da će sve biti u redu’, stava prema kojem mnoge žene osjećaju zavist, zapravo produkt okolnosti odrastanja, ukorijenjenih patrijarhalnih obrazaca i drugih faktora koji možda nisu prvoloptaški, misao na koju ovi eseji kontinuirano ukazuju je jasna: trud je poželjan. Nada također. I u tome, dapače, nema ničeg vrijednog posramljivanja.
#Dunja Matić #eseji #Previše truda #recenzija #spisateljica
