Tijekom Prvog svjetskog rata Vrhovno zapovjedništvo carsko-kraljevske vojske za »dobro raspoloženje svojih soldata« običavalo je otvarati vojne bordele, zvane Feldbordellen. Takve javne kuće »na određeno vrijeme« bile su često pogibeljne. Naime, bile su idealno mjesto za širenje spolnih bolesti jer su higijensko-zdravstveni standardi na ratištu bili daleko od onih mirnodopskih.

Neki je suvremenik zgodno primijetio »kako Rijeka nema potrebe za Feldbordellom, kada je već pol grada postalo vojničkim kuplerajem.«. Naime, Rijeka je bila dio Borojevićeve sočanske armije, tu su se nalazile brojne pozadinske postrojbe, nadalje u Rijeci i na opatijskoj rivijeri oporavljalo se na tisuće ranjenika husara, dragonera, karstjegera, dalmatinskih strijelaca, mornara, topnika. Bila je tu još i dočasnička škola. Rijeka je vojnicima nudile desetine javnih kuća i stotine krčmi, gostionica i oštarija. A što je bilo najhitnije, sve su javne bludnice bile redovito liječnički pregledane i pod ćudoredno-redarstvenom prismotrom.

Na veneričkom odjelu riječke bolnice Svetog duha redovite gošće bile su prostitutke iz Starog grada.

Tako je jednom prigodom ravnateljstvo riječke bolnice predalo policiji prostitutke Katarinu Weitzel i Jelisavu Toth, devetnaestogodišnje djevojke, jer su se »ponašale na najskandalozniji način«, izazvavši zgražanje bolesnika veneričnog odjela i susjednih odjela. Bolnica je nadalje odbila njihovo daljnje liječenje i zahtijevala da se odstrane s odjela. Redarstveni sudac ih je osudio na četiri dana zatvora i na izgon iz Rijeke.

Policija je često kažnjavala i izgonila prostitutke, obično je kazna bila dva dana zatvora i izgon iz Rijeke, što je u praktičnom smislu značilo preko mosta na Sušak. Sušački policajci su ih, ne dokazavši ilegalnu prostituciju, izgonili »zbog škrinje«.

Pored javnih prostitutki, dakle onih koje su redovito svaka dva tjedna odlazile na liječnički pregled, postojale su one “tajne«, poput konobarica, sobarica, blagajnica, a neki su i zvanje glumica, umjetnica, plesačica i statistica računali pod prostitutke.

Poseban je slučaj jedne prostitutke iz Štajerske, koja je došla u Rijeku da tu prostituiranjem što više zaradi samo da može držati svoju kćer u renomiranom internatu. Svake jeseni odlazila je na toplice u Karlowy Vary.

Vlasnici javnih kuća nastojali su uvijek zapošljavati mlade djevojke. Nije postojao zakon ili odredba vlade koja je određivala dob prostitutke, ali su zato lokalna poglavarstva izdala odredbe. Tako se u Rijeci tražilo navršenih 16 godina, dok se u Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku i Sisku tražilo navršenih 14 godina. Za gornju dobnu granicu u Rijeci nije bilo ograničenja, a u Zagrebu, primjerice, prostitutka nije smjela imati više od 40 godina.

Pored dobi, vlasnicima javnih kuća stalo je da se djevojke mijenjaju, a kako je vladalo uvjerenje da su Mađarice vatrene, da znaju lijepo pjevati i plesati, dakle sve što je vabilo mušterije, ispada da je najviše prostitutki po zavičaju i narodnosti dolazilo iz Ugarske. Te su djevojke potjecale iz poljoprivrednih i radničkih obitelji, a teške životne prilike i loš odgoj doveli su ih u Rijeku.

Ovdje valja istaknuti jednu činjenicu – u riječkim javnim kućama najmanje je bilo domaćih djevojka iz Rijeke, odnosno Hrvatica, što se pripisuje razvijenom moralnom osjećaju hrvatskih djevojaka. No, naše su djevojke odlazile u strane zemlje i tamo svojim tijelom zarađivale kruh.

Pored brojnih trgovačkih brodova, u riječku luku dolazili su oklopni krstaši, krstarice i drugi brodovi ratnih mornarica cijelog svijeta. Njihovi mornari i časnici nisu krili oduševljenje Rijekom. Mnogi su lokali radili bez prestanka, glazba na svakom koraku, sve puno najrazličitijeg svijeta iz cijele Monarhije.

Najpopularniji je bio Gendarme, kantina zgodno ispunjena velikim bačvama medu kojima se zabavljao riječki puk i njihovi gosti. Bili su to radnici, službenici, profesori, vojni mornarički časnici, liječnici i obrtnici. Gradske kronike spominju oštarije Gondola, potom Napoleone, Rizza, Quattro porte, Trabocchetto, Citta del Milano, Tamburin, Ernesta, Poma d’Oro, Bella Drazana.

Dana 15. prosinca 1904. iz riječke pošte na Korzu otputovala je uredno adresirana i frankirana razglednica naslovljena na mladog »veleučenog gospodina dr. med. Adolfa Scherzera, kraljevskog kotarskog liječnika« u Senju. Motiv razglednice je mlada, belle epoque dama. Razglednica je uredno tintom ispisana i orisana. Na njoj se nalazi improvizirani plan grada Rijeke (Ulice Corso (Korzo), Via del Municipio (danas Supilova ulica) i Via della Marecchia (ispravno Marseccia – danas Ulica Šime Ljubića), lokal Grotta, zatim istočkani put od Hotela Lloyd (na današnjem Trgu Republike Hrvatske), preko pissoara do kućnog broja 274 u Via Marseccia! Tekst koji je pisan telegrafski kratko, a mjestimično i u šiframa slijedi:

»Fiume, Grota 14.XII. 1904-06.35! S desne strane ulaznih vrata piše broj 274.- Današnji štatna 26 kom Cijena 2 K. -Ella 16 god. Ponnv. Melanie. Dobra erge-Ija. – flaša pive samo 80 fil. Condom sobom ponieti! Znati nabrusiti. Madam želi filijale u Primorju otvoriti! Po uputi upotrebio palac – ne treba ga iščašiti – za bušleče prostrane prostorije – dapače čekaonicom Toiletta jednostavna — košulja kratka – Vidili smo blank – 4 zabavišta – Razne boje! Portier uljudan. Salon priličan. Jedna slika ima na kritičnom mjestu škulju, značajno. – Parfum kaltir Landmann. Molim g. M…ka obavjestiti. Tebi i svim p.n. gospodinu šalju srdačni pozdrav Albert i drug………turistički put«.

Dr. Adolf Sherzer (1864. – 1946.) promoviran je godine 1890. u Grazu, a poslije promocije dobio je mjesto liječnika u Senju, gdje je službovao do svoje smrti. Povijesne knjige spominju njegov interes za starine, te da je često slao Arheološkom muzeju u Zagrebu na dar razne iskopine. O drugom »hobiju« ne nalazimo ni riječi.

Novinar Drago Fućak (pseudonim Drago Godra) objavio je 1930. knjižicu svojih sjećanja i u njoj lijepo opisao atmosferu u Rijeci 1918./19. po dolasku Među-savezničkih snaga, talijanske vojske i Danuncijevih legionara.

U to doba na riječki željeznički kolodvor pristizale su »prijateljice noći« sa zapada i istoka Europe. Nešto slično dogodilo se u Trstu 1845., kada je uspostavljena saveznička uprava.

Brojna vojska sviju rodova; pješaštvo, topništvo, konjaništvo, mornarica, zrakoplovstvo slivalo se svakog dana u Stari grad.

»Prolazim ja jedne noći uskim ulicama riječkog starog grada i najedanput vidim neke »file«, dva po dva talijanska vojnika čekaju pred nekim vratima kao da čekaju na red, kada će dobiti »mrnjažu«. Što dođavola čekaju sad uvečer, kad je prošlo osam sati. Pa, još ovdje. Ali kad sam vidio da to nije pred jednom kućom, nego pred svima u onom odjeljenju Starog grada, brzo sam se jadi dosjetio. Pridjem bliže i stanem promatrati bijedne ljude. Kako su strpljivo čekali kada će doći na red, jer za toliku vojsku, žena nije bilo dosta i red koji je završavao daleko na ulici, imao je drugi kraj pred vratima žena koje su ih primale i koje nisu mogle odahnuti. A i tko bi mogao na sebi izdržati toliku vojsku, pa to bile i javne žene… Ma koliko sam se u prvi mah rugao toj slavnoj vojsci pred vratima bordelskih žena, i dodjeljivao im mjesto gdje i spadaju, ipak sam imao smilovanja za njih kao pojedince. Na stotinu vojnika stajalo je tu i čekalo svoj red. Jeza hvata čovjeka kad se to zamisli. Da, da robovi, najveći robovi strasti! Ni otadžbina, ni kralj, ni svi vatreni govori, ni patriotizam, ni vjera, sve to pada pred silnom moči strasti i požude, koja je zasađena u tijelu čovjekovu…« (Drago Godra, Bez doma… od prevrata do evakuacije Hrvatskog primorja – historijski fragmenti, Sušak 1930.)

Spomenimo da su, primjerice, po dolasku talijanskih regimenti na Rijeku 1918., počele dolaziti »njihove« prostitutke. Austro-ugarski kolorit sastavljen ,od Mađarica, Čehinja, Slovakinja, Kranjica, Štajerki, Austrijanki, Poljakinja, Njemica, polako je blijedio, sve se svelo na Talijanske i pokoju Mađaricu i Čehinju.

U idućem nastavku u nedjelju pročitajte: PROSTITUCIJA U RIJECI (3): JA OVDJE NE ZNAM ŠTO ĆU OD UŽIVANJA