Znameniti književnik Miloš Crnjanski (1893.-1977.) dio je školovanja 1912./13. godine proveo u Rijeci kao đak trgovačke akademije. Mladi Crnjanski stanovao je u vili na Belvederu, kao susjed grofa Hojosa i baruna Vranicanija, učio je talijanski, vježbao mačevanje, igrao nogomet za sušačku Victoriju, oduševljavao se Leopardijem i Carduccijem. Aktivnim životom stekao je niz novih prijatelja s kojima se provodio jedreći u senjskom kanalu, zalazeći u kazališta i krčme, potom su odlazili u tamne kale gdje su ih »prijateljice« odvodile doma. Iz toga vremena ostalo je njegovo pismo bratu «… ja ovdje ne znam što ću od uživanja…«.
Crnjanski dolazi 1923. godine u Rijeku kao novinar Politike: “Potražio sam stara poznanstva. Riječane koji su sad fašisti i zanelisti i Riječanke, vanredne igračice, udane redom za obožavane talijanske oficire.!«.
Da su se mnoge udale za talijanske časnike i fašističke glavešine, navodi spomenuti Drago Fućak: »Propaganda je odlična. Nije bilo čovjeka manjeg od 180 centimetara, svi obučeni kao bebe, namirisani,uredni, da ih je zaista bilo divota pogledati. Dakako da je cijeli okupirani kraj bio poplavljen izabranicima Italije. U tome su Talijani bili majstori. Jer svaki od njih bio liječnik, advokat, grof milijuner, industrijalac i što sve nisu ispričali… i upalili su. Ali ne na političkom i vojničkom polju, nego kod – žena«. Mnoge riječke prostitutke po obavljenom vjenčanju napustile su Rijeku i staru profesiju.
U novinskom feljtonu Sušačke subote Nikola Polić (1890. – 1960.), alias Quasimodo, od 12. travnja 1940. pod naslovom »Male vijesti iz velikog grada« donosi:
»Nenadanim otkrićem – Kuće grijeha« u jednoj od najnormalnijih ulica našega grada Sušak je stupio u red onih gradova, čiji intimni život ključa i vrije u reportersko-kolporterskim senzacijama. Svaki grad, odnosno velegrad, imade po nekoliko ovakvih grješnih kuća, koje su nastale kao logična posljedica ukidanja onih drugih kuća, odnosno kućica, što su se, u lijepa đačka i stara vremena, nalazile na gradskoj periferiji, s obligatnim velikim lampama, a na svakoj lampi po jedan zagonetni broj. I Hamlet, taj danas izgnani i protektorizirani danski kraljević, u svome monologu iz Shakespearove tragikomedije veli: O stid te bilo, bludnice »Fortuno«! misleći, jamačno, na jednu sličnu ovakovu kućicu u riječkoj Gomili.
Porazna statistika — (a sve su statistike porazne!) dokazala je brojčanim faktima, da se zatvaranjem ovakovih javnih kuća (kućica) upravo geometrijskom progresijom širi otvaranje »tajnih kuća« grijeha, jer, konačno, nije svaki neženja u valutno generalnodi-rektorskoj mogućnosti, da si priušti, odnosno kupi metresu, to skupocjeno činčila krzno, te recimo -Zolinu Nanu koja guta trokatnice, ville i dionice, sve od Crikvenice pa tamo do Niče.
Zatvaranjem javnih kuća porastao je interes i čar za nemoralom. Javne su kuće bile, dakle, jedna moralna institucija, svakako higijenskija od tajnih, u doba paradoksa, neće biti na odmet ni ovakav paradoks: moral je uništio javne kuće, propast javnih kuća otvorila je osnivanje tajnih kuća, osnivanje tajnih kuća, urodilo je stopostotnim porastom oboljenja, često katastrofalnim i – prema tome – zdrava i moralna ideja stvara, nehotice, kandidate za bolnice i ludnice. Kako je nemoralan taj moral s katedre socijalnog poboljšanja života…«
Talijanski pisac i filolog Paolo Santarcangelli (1909. – 1996.), rođeni Riječanin, u svojoj knjizi »II porto dell’aquilla decapitata«, nekoj vrsti autobiografije, spominje prostitutku u ono doba dobro znanu kao »Contessa Manina«, potom stanovitu »la , povera Magnachilometri« i razne zgode iz njihova zanata.
Nove jugoslavenske vlasti iza Drugog svjetskog rata zabranile su prostituciju »jer je ona bila jedan od oblika eksploatacije žena, što se kosi s osnovnim načelom socijalizma o ravnopravnosti spolova«.
U želji da iskorijeni sve zlo Starog grada, počam od sirotinje, preko prostitucije i kriminala, pa do nepismenosti, nova je vlast obećala da će »Stari grad biti srušen!«
»Ruši se riječki grad radnička četvrt, u kojoj je pod fašističkom Italijom vladala bijeda, prostitucija i kriminal. Bijedni stanovi, često tamni i prljavi podrumi, gola i bosa djeca na ulicama, bijedom i alkoholom otupljena lica bila su slika riječkog Starog grada.
Očeva zarada nije bila dovoljna – morala je raditi i majka. Djecu je odgajala ulica. U svakoj uskoj i prljavoj uličici (6- 7 kuća) bila je isto tako prljava gostionica, a svakih sto metara u fašističkoj Italiji kao i drugim kapitalističkim zemljama toliko proširene »javne kuće«, gdje su opet svršavale bespravne jadnice, žrtve buržujskog sistema… (Riječki list, 1947.).
Novinar je ovaj agitpropovski uradak okončao idilom u kojoj Stari grad više nema bordela, broj oštarija se smanjio, otvorili su se domovi kulture, a nema više ni napuštene i tuberkulozne djece koju odgaja ulica, već se ista ta djeca oporavljaju u dječjim kolonijama. Na “ruševinama riječkog Starog grada, kako i u čitavoj Rijeci radom, naporom radnih ljudi nicat će nove stambene zgrade, škole, kulturni i dječji domovi – novi život.«.
»U socijalističkom društvu prostitutki nema mjesta. Ekonomska neovisnost žene, njezina društvena ravnopravnost i seksualno oslobođenje, te nestajanje dvostrukog morala čine prostituciju nemogućom. Ako je još ima, ona je ostatak prošlosti, jer se ne mogu odjednom razviti svi oblici socijalističkih odnosa medu ljudima. Prostitucije će u potpunosti nestati tek onda kad se muškarci potpuno oslobode predrasude dvostrukog morala o svom tobožnjem pravu na ženu i svog tihog uvjerenja da »unatoč svemu« ipak smiju sebi dopustiti zloupotrebu ženine spolnosti.”. (Medicinska enciklopedija, knjiga 8, str. 296., JLZ, Zagreb 1963.)
#Fiumei Atletikai Club #Miloš Crnjanski #Nikola Polić #Prostitucija u Rijeci #Rijeka #Saša Dmitrović
