Sretan praznik rada!
Prvi svibanj, Međunarodni praznik rada, rođen je u krvi i borbi. Godine 1886. u Chicagu radnici su izišli na ulice zahtijevajući osmosatno radno vrijeme. Mirni prosvjedi završili su masakrom poznatim kao Haymarketsko krvoproliće. Tisuće su završile iza rešetaka, četvorica radničkih vođa obješena. Iz te tragedije nastao je praznik koji je trebao podsjećati svijet da radnik vrijedi više od stroja, da mu pripada dostojanstvo, vrijeme i život. Danas? Danas je to sve pretvoreno u roštilj, pivo i jeftinu rasprodaju u trgovačkim lancima koji iskorištavaju iste te radnike. Više se ne slavi borba, slavi se nerad. Prvi maj je postao ironija samome sebi; dan kada radnici slave što ne moraju na posao, umjesto da se bore za bolje uvjete. Umjesto transparentih kolica u šoping centru. Umjesto zviždaljki i parola – grah u loncu. A koga plaćamo tim šopingom? One iste korporacije koje nas svakodnevno potkradaju niskim plaćama, ugovorima na određeno, mobbingom i ucjenama. A šefovi? Šefovi dobro žive. Šefovi egzistiraju u paralelnom svemiru. Nije to socijalna razlika – to je ekonomski rat.
Radnička klasa ide u raj
Prema istraživanju Alma Career grupe, 59% hrvatskih radnika smatra da su potplaćeni i podcijenjeni . Samo 24% ih je zadovoljno plaćom, dok 53% osjeća da ih poslodavci ne cijene dovoljno. Angažiranost radnika pala je na najniže razine u 11 godina, posebno među generacijom Z . Samo 8% zaposlenika bi preporučilo svog poslodavca drugima, dok 78% spada u kategoriju kritičara. Usporedimo li Hrvatsku s drugim zemljama, jasno je da radnička prava u mnogim razvijenim državama nude daleko bolje uvjete. U Danskoj sindikati imaju stvarnu moć, a radnici uživaju u visokim plaćama i stabilnim uvjetima što im omogućava dostojan život i zaštitu od nesigurnosti. Norveška ide još dalje, svaki radnik ima glas u odlučivanju o svojim radnim uvjetima. S druge strane, Sjedinjene Američke Države, u kojima su korporativni profiti na rekordnim razinama, a radnici, naročito u sektoru usluga, rade za manje od životnog minimuma, pokazuju koliko kapitalizam može biti surov. U Francuskoj, radnici imaju razvijen sindikalni sustav koji ne oklijeva organizirati masovne štrajkove i prosvjede kako bi sačuvali svoja prava, dok Italija unatoč ekonomskim krizama i dalje održava aktivnu sindikalnu borbu za bolji položaj radnika. U Austriji je situacija povoljnija za radnike, jer oni imaju osigurano zdravstvo, mirovinske planove i stabilne radne uvjete, dok Slovenija nudi bolju zaštitu radnika s višom minimalnom plaćom nego u Hrvatskoj. Poljska, iako s nižim plaćama, bilježi sve veći otpor radnika prema lošim uvjetima rada i raste sindikalno organiziranje. Irska, poznata po visokoj produktivnosti, suočava se s rastućim brojem radnika koji rade bez odgovarajuće sigurnosti i zaštite prava, a usprkos tome radnici su sve nezadovoljniji. Dok druge države stvaraju uvjete za dostojanstven život radnika, Hrvatska sve više zaostaje, a radnici postaju samo još jedan resurs kojeg je lako zamijeniti ili potrošiti.
Domaće gazde
Dok radnici jedva spajaju kraj s krajem, šefovi javnih poduzeća uživaju u luksuzu. Prisjetimo se samo toplih ljudskih priča o hrvatskom uspjehu. Prema izvješćima, predsjednica Uprave Podravke, Martina Dalić, imala je visoku mjesečnu plaću, uključujući plaću, bonuse i druge primitke. Bivši šef HEP-a, Ivan Mravak, priznao je da je, po nalogu tadašnjeg premijera Sanadera, pogodovao određenim tvrtkama u poslovima s HEP-om, što je rezultiralo štetom od stotina milijuna kuna. Bivši direktor u INA-i, Damir Škugor, bio je u središtu afere u kojoj je INA oštećena za ogromne iznose kroz nezakonitu preprodaju plina. Nadzorni odbori HŽ-a i HAC-a, čiji članovi zarađuju visoke iznose samo za prisustvo na sjednicama, dok su radnici na terenu nevidljivi, također predstavljaju primjer duboke društvene nejednakosti. Također, primjeri poput Davora Tomaškovića, bivšeg šefa HT-a, koji je imao vrlo visoku plaću, dok su radnici u call centrima radili za minimalac, jasno pokazuju nesrazmjernost između uprave i radnika. Na sličan način, Joško Vrdoljak, bivši direktor Croatia Airlinesa, primao je plaću daleko veću od prosječne, dok je firma bila u ozbiljnoj financijskoj krizi, što odražava duboku nesrazmjernost između uprave i radnika. A tek političari u Hrvatskoj? Oni ne samo da zarađuju enormne iznose, već gotovo uvijek ostaju nedodirljivi, bez odgovornosti za štete koje nanose radnicima i društvu.
Dok radnička klasa sve više tone, dok mladi masovno odlaze iz zemlje, dok 59% građana kaže da su potplaćeni i da ih poslodavci ne cijene, Prvi maj je pretvoren u parodiju. Sindikati su ili kupljeni ili uspavani. Radnici su zgaženi, ali još uvijek šute. Prvi maj je mrtav jer smo mu mi dopustili da umre. Mi koji trpimo, mi koji se bojimo reći šefu da radimo prekovremeno bez naknade, mi koji šutimo dok nas zamjenjuju jeftinijim radnicima, mi koji šutimo kad kolega dobije otkaz jer je bio „nezgodan”.
Ovaj Prvi maj nije praznik rada. On je podsjetnik na naš poraz.
#1. Maj #društvo #eksploatacija #Praznik rada #Prvi maj
