Raul Širola i Dvorić u subotu na Alteregu: Ne pristajem na kompromise, jer onda to više ne bih bio ja

Od velikih međunarodnih kompanija do malog vinograda u Marušićima, od kemije do vina s minimalnim intervencijama. Raul Širola i njegova supruga Vesna u svojem su Dvoriću pronašli novu životnu radost, ali i filozofiju u kojoj nema mjesta kompromisima. Čak ni onda kada to znači odustajanje od čitave berbe. Svoju će priču predstaviti i na festivalu prirodnih vina Alterego, koji se ove subote održava u Lovranu. I to po treći put. Raul i Vesna nezaobilazni su dio Alteregove priče.

Kad je prvi put ozbiljnije zakoračio u svijet vinogradarstva, Raul Širola nije znao ni kako cvjeta vinova loza. Čovjek koji je završio tehnološki fakultet, godinama radio u velikim međunarodnim kompanijama i iza sebe imao bogatu profesionalnu karijeru našao se pred posve novim izazovom. Morao je učiti od početka, postavljati pitanja koja bi iskusnim vinogradarima možda bila smiješna i otkrivati zakonitosti prirode koje dotad nije imao priliku upoznati.

Danas, gotovo dva desetljeća poslije, na svega 0,7 hektara vinograda u Marušićima, u Gornjoj Bujštini, nastaju vina Dvorić, iza kojih stoje Raul i njegova supruga Vesna. Njihova proizvodnja nije velika, ali to im nikada nije ni bio cilj. Željeli su stvarati vina koja će biti prepoznatljiva, drukčija i, prije svega, njihova.

Raul i Vesna Širola: upoznali su se još u kemijskoj školi, a danas zajedno stvaraju vina u kojima nema mjesta kompromisima

U razgovoru koji smo vodili uoči lovranskog Alterega Raul Širola govorio je o svojem vinarskom putu, učenju od prirode, prijateljstvima među vinarima, ali i o tome zašto čovjek, želi li ostati vjeran sebi, ponekad mora biti spreman odustati i od rezultata svojega rada.

Po struci ste kemičar, profesionalni život proveli ste u industriji, a danas proizvodite vina u kojima nastojite što manje intervenirati. Kako je došlo do takvog životnog zaokreta?

– Znate što, postoji taj pomalo stereotipan obrazac o čovjeku koji je radio u velikim međunarodnim korporacijama, a onda pobjegao iz svega toga kako bi se bavio nečim prirodnim. I kod mene je to, zapravo, bio slučaj. Nakon fakulteta radio sam u velikim kompanijama, ali želja da nešto napravim u prirodi oduvijek je postojala.

Nisam odrastao u obitelji koja je imala zemlju, nisam potekao iz poljoprivrednog okruženja. Odrastao sam u gradu, u stanu, na asfaltu. Ipak, uvijek me zanimalo kako se odvijaju prirodni procesi, kako nastaje vino. Možda je to dijelom bilo povezano i s mojom strukom, ali ta je znatiželja uvijek postojala. Kada su naša dva sina odrasla, završila školovanje i počela raditi, supruga Vesna i ja zaključili smo da je došao trenutak da se i sami okušamo u nečemu takvom.

Kupili smo zemlju i odmah sam znao da želim raditi prirodno. Znao sam dovoljno o kemikalijama i njihovim mogućim štetnim učincima da mi je takav izbor bio potpuno logičan.

Nisam znao ni kako cvjeta vinova loza

Dakle, od samog početka znali ste kakva vina želite proizvoditi?

– Jesam. Osim prirodnog pristupa, imao sam još jednu vrlo jasnu želju. Ako već radim vino, želim napraviti vino koje ću moći prepoznati. Zamislite da mi na stol stavite deset čaša vina različitih proizvođača. Ja želim među njima prepoznati ono koje sam napravio. To je bila jedna od naših početnih ideja i nešto čemu smo težili.

Imao sam i veliku sreću što mi je na početku nesebično pomagao Giorgio Clai. On ima filozofiju sličnu mojoj i od njega sam jako mnogo naučio. Kada sam prvi put probao njegovu poznatu malvaziju, rekao sam sebi: to je to! On mi je bio mentor u tim prvim godinama, a prijatelji smo ostali do danas. I danas ga zadirkujem da više nije on broj jedan, nego da je Dvorić broj jedan. Naravno, sve je to prijateljska šala.

Zanimljivo je da ste, unatoč obrazovanju i velikom profesionalnom iskustvu, u vinogradarstvo krenuli gotovo kao potpuni početnik. Kako je izgledalo to učenje?

Vinograd Dvorić u jesenskom ruhu: na svega 0,7 hektara Raul Širola naučio je koliko priroda može dati onome tko je spreman slušati

– Kada danas pogledam bilješke koje sam vodio na početku, pitanja koja sam zapisivao i stvari koje su me zanimale, sve mi to izgleda gotovo banalno. Primjerice, nisam znao ni kako cvjeta vinova loza! Nikada to prije nisam vidio. Nekome tko se cijeli život bavi vinogradarstvom to možda zvuči smiješno, ali nama koji smo u taj svijet ušli bez prethodnog iskustva glava je bila puna pitanja.

S druge strane, upravo je to bila velika prednost. Krenete od nule, kao prazna ploča, i počnete usvajati znanje. Ako imate sreće da učite od pravih ljudi, usvajate dobre stvari, a istodobno razvijate vlastite zamisli. Onda, kada dođete do rezultata, možete reći da ste nešto stvorili od početka. To ima posebnu vrijednost i pruža veliko zadovoljstvo.

Vaš vinograd zauzima svega 0,7 hektara. No pretpostavljam da mala površina ne znači i malo posla?

– Upravo suprotno. Površina je samo brojka, a važan je intenzitet rada. Naravno, prednost tako malog vinograda jest u tome što praktički sve mogu napraviti sam. Mogu ga obići tri ili četiri puta dnevno i doslovno pratiti svaku lozu. Količine vina koje proizvodimo automatski su vrlo male, ali nama to odgovara. Takav način rada omogućuje mi da budem neposredno uključen u sve što se događa u vinogradu.

Priroda vam uzvraća kada je poštujete

A što ste kroz sve te godine naučili o sebi? Je li vam vinograd otkrio nešto što možda niste znali dok ste radili u industriji?

– Ponajprije sam otkrio koliko mogu biti uporan kada je riječ o fizičkom radu. Bilo je trenutaka kada sam se pitao hoće li sve to biti preteško i hoću li uspjeti. Ali onda vidite rezultate, vidite kako loza i priroda oživljavaju, i to vas vuče dalje.

Male količine, velika predanost: vina Dvorić ne nastaju prema tržišnim očekivanjima, nego prema kriterijima njihovih stvaratelja

Vinograd je već bio posađen kada smo ga kupili, ali obrađivan je konvencionalno, uz korištenje umjetnih gnojiva. Trebale su nam dvije ili tri godine da ga, kako bih rekao, pripitomimo. I upravo sam tada shvatio koliko priroda može uzvratiti čovjeku kada se prema njoj odnosi s pažnjom i poštovanjem. To je možda najveća vrijednost koju sam dobio baveći se vinogradarstvom.

Kada živite u gradu, godišnja doba doživljavate drukčije. Dođe zima pa čekate da prođe, čekate proljeće, onda ljeto… A kada počnete raditi u vinogradu, shvatite da se u prirodi svaki dan nešto događa. Ona se tijekom godine toliko brzo mijenja da gotovo ne stignete primijetiti kako je jedno razdoblje završilo, a drugo već počelo. Loza se već priprema za pupanje, nešto se mijenja, nešto raste. Ta dinamika postane vam vidljiva tek kada počnete živjeti s prirodom.

Evo, sada smo u studenome i čini se da sve miruje. Ali već za mjesec dana počet ćete primjećivati kako se nešto ponovno događa. To je nevjerojatno! Zbog svega toga stekao sam još veće poštovanje prema prirodi.

Čini mi se da je to i jedna lijepa životna lekcija. A sada je imate priliku prenositi i mlađim generacijama?

– Imam dva unuka, jedan ima sedam, a drugi četiri godine. Kada dođu k nama, mogu im pokazivati stvari koje ni sam nekada nisam znao. Mogu im pričati o prirodi, objašnjavati što se događa u vinogradu, kako nešto raste i nastaje. Oni to slušaju, zanimljivo im je i uživaju. A ja uživam u tome što im mogu prenositi nešto što sam i sam naučio. Da se nisam počeo baviti vinogradarstvom, mnoge od tih stvari ne bih ni znao. To je još jedna vrijednost cijele ove priče.

A supruga Vesna? I ona dolazi iz svijeta kemije i aktivno sudjeluje u radu?

– Vesna je završila Prirodoslovno-matematički fakultet, a ja tehnološki. Zapravo smo se upoznali još u kemijskoj školi, tako da smo jako dugo zajedno. Ona je po obrazovanju profesorica, ali nije radila u školi. Radila je u Podravci kao voditeljica kontrole kvalitete.

Dakle, imate u kući nekoga tko vam može kontrolirati kvalitetu vina?

– Da, da! Vesna ima taj nerv za kontrolu kvalitete, ha, ha! Uvijek nešto primijeti, kaže: daj malo ovo, daj malo ono…

Vino s minimalnom intervencijom ne smije imati mane

Oboje dolazite iz struke koja vam omogućuje da vrlo dobro razumijete što se događa s vinom. Koliko ste spremni na kompromise kada nešto ne krene kako ste zamislili? Dogodi li se da biste mogli intervenirati i spasiti berbu, ali time odstupiti od vlastitih načela?

– Znate što, to moram zahvaliti Giorgiju Claiju, koji me tome naučio od prvog dana. Nema kompromisa! Dođete u situaciju da biste nešto mogli spašavati, ali onda to ne napravite. Recimo, berbu 2023. godine uopće nisam flaširao. Jednostavno su mi pobjegle hlapive kiseline. Mnogi su mi govorili da je vino dobro, da nije tako loše, da ga pustim.

Ali meni se nije sviđalo. Nije mi se dopadalo to vino i tu sam berbu gotovo odbacio. Nisam ga želio niti flaširati, niti prodavati. Što želim reći? Ne želim odstupiti od onoga što predstavljam. Mogao bih intervenirati jer imam znanja, ali ako krenem tim putem, onda to više nije to. Onda to više nisam ja.

Možda je to lako reći kada netko radi malu količinu vina. Kada proizvodite velike količine i živite od toga, takve odluke nisu jednostavne. Zato sam i spomenuo Claija, koji također ne želi ići ispod vlastitih kriterija, ispod svojeg imena, ispod svojeg standarda vina. Ako ćete jednoga dana prodati moje vino Dvorić, onda to mora biti vino Dvorić. Jedne godine bit će jače, druge slabije, ovisno o mineralima, terroiru i karakteristikama godine. Ali ispod određenog standarda ne mogu ići.

Dvorić u Marušićima: mjesto na kojem su Raul i Vesna Širola pronašli svoj mir

Gornja Bujština kraj je s velikom vinarskom tradicijom, a malvazija i muškat sorte su koje ondje gotovo svi poznaju. Je li bio izazov krenuti vlastitim putem u sredini s toliko poznatih i uspješnih vinara?

– Bujština zaista ima poznate vinare, od Kozlovića do Degrassija, koji su napravili strašan iskorak. Sjećam se osamdesetih godina, kada sam i sam pomalo počeo uživati u vinu. Znate kako kažu Francuzi: do osamdesetih godina sva su vina bila prirodna, ali neka su bila dobra, a neka loša. Onda se dogodio veliki tehnološki iskorak i sva su vina postala dobra u tehnološkom smislu. Filtracija, kontrola hlapivih kiselina i drugi postupci omogućili su proizvodnju tehnološki ujednačenih vina.

Ali onda se dogodilo nešto drugo, o čemu mi koji proizvodimo prirodna vina često razgovaramo. Vina su postala previše uniformna, previše slična jedna drugima. Pritom ne želim umanjiti zasluge poznatih vinara. Oni su strašno mnogo napravili za Istru, podignuli vinsku scenu i pozicionirali je. Ljudi vole njihova vina, konzumiraju ih i uživaju u njima. Ja im na tome skidam kapu. Ali to je njihov put, a naš je drukčiji. Ja niti ne želim svake godine imati isto vino. To za mene ne bi bilo u redu.

Mogli bismo onda reći da su vam, na neki način, upravo ta ujednačenost i tehnološka savršenost vina otvorile prostor da se vaša drukčija vina još više istaknu?

– To sigurno. Ali moram nešto napomenuti kada govorimo o prirodnim vinima. I o samom terminu „prirodno vino“ moglo bi se raspravljati. Vino je vino, dobiveno različitim postupcima. Svako je vino na neki način prirodno, ali ga nema gotovog u prirodi, čovjek ga mora proizvesti. Kada govorimo o vinima s minimalnom intervencijom, ljudi ponekad imaju percepciju da se u njima može pronaći svašta, da su oksidirana, prekisela i slično. Istina je da ima i takvih vina. Međutim, ja zastupam mišljenje da vino, bez obzira na minimalnu intervenciju, ne smije imati mane. Zato sam i spomenuo 2023. godinu, kada nisam želio flaširati vino jer je imalo previše hlapivih kiselina. Vino mora ostati unutar prihvatljivih organoleptičkih granica.

Alterego

Na Alteregu ste od samih početaka, ove godine dolazite treći put zaredom. Ono što mene posebno veseli jest činjenica da sve više mladih ljudi poznaje scenu prirodnih vina, prati proizvođače i razumije njihov pristup. Postoji li mogućnost da prirodna vina postanu mainstream ili bi to možda bilo u suprotnosti s njihovom filozofijom?

– Prije svega, nema tih količina. Ali i sami smo ostali iznenađeni interesom već na prvom Alteregu. Znam mlađe ljude koji dolaze iz Zagreba, dolazi i jedan mladi bračni par iz Venecije. Ljudi prate tu scenu, zanimaju ih takva vina, žele ih kušati. Mislim da bi za daljnju popularizaciju prirodnih vina trebalo više raditi na edukaciji ugostitelja, restoratera i ljudi koji u hotelima nude vina. To je nešto što možda nedostaje kako bi prirodna vina snažnije izašla na tržište.

A kako vi dolazite do svojih kupaca, s obzirom na relativno male količine koje proizvodite?

– S količinama koje proizvodimo ne možemo razmišljati o nekoj velikoj distribuciji. Kao OPG vino uglavnom prodajemo izravno kupcima, ljudima koji vole takva vina i prepoznaju ono što radimo. To su jednostavno premale količine za nekakve velike tržišne ambicije.

Koliko vam znače susreti poput Alterega, na kojima se okupljaju proizvođači sličnih svjetonazora, ali vrlo različitih vina?

– Jako mnogo! Jedva čekam Alterego, zaista se veselim takvim susretima. Volim tu scenu, volim ljude koji se njome bave. Prije svega zato što se okupljaju ljudi koji rade slično ili isto što i vi. Tu možete jako mnogo naučiti, razmijeniti informacije, iskustva i razgovarati s prijateljima i kolegama.

A tu je i jedna posebna energija. Kada radite sami u svojem vinogradu, možete misliti da je vaše vino odlično. Ali lijepo je čuti kada vam to kaže i netko drugi. To je svojevrsna potvrda da ono što radite nije dobro samo vama nego i drugim ljudima.

Zanimljivo je koliko ste međusobno povezani. Čovjek bi očekivao da među proizvođačima postoji i određeno suparništvo, a vi prije svega govorite o prijateljstvu.

Vesna i Raul Širola u berbi: iza svake boce Dvorića stoje zajednički rad, strpljenje i poštovanje prema prirodi

– Mi smo zaista jako dobri prijatelji. Tomislav Brajnović, Damir Mihelić Ghira, Rafael Ravnik i drugi vinari iz našeg kruga, svi imamo jako lijepe međusobne odnose. I to je nešto posebno. Kada stavite na stol naša vina i počnete ih kušati, vidjet ćete da je svako na svoj način drukčije, a opet svako ima svoju vrijednost. Upravo je to ljepota prirodnih vina.

Velikog vinara ne određuje količina vina

Osim vina, proizvodite li još nešto na svom imanju?

– Radimo i komovicu, ali samo za vlastite potrebe. Imamo i masline, pa proizvodimo maslinovo ulje, također za sebe. I masline uzgajamo prirodno, bez kemijskih sredstava za zaštitu. To su male količine, ali nama je važno da znamo kako smo ih proizveli.

Kada pogledate svoj životni put, od kemije i velikih kompanija do vinograda u Marušićima, imate li osjećaj da ste promijenili zanimanje ili ste zapravo pronašli ono čime ste se oduvijek željeli baviti?

– To je dobro pitanje. Ne bih rekao da mi je žao zbog profesionalnog puta kojim sam prošao. Naprotiv, kada bih ponovno birao, vjerojatno bih opet krenuo istim putem. Imao sam svoju karijeru i ne žalim zbog toga. Vinogradarstvo sam počeo dok sam još bio vrlo aktivan u poslovnom svijetu, pa sam nekako uspijevao uskladiti jedno i drugo. Mislim da je ono što danas radim zapravo nadgradnja mojeg života. Nadgradnja u smislu znanja, iskustva, ali i oplemenjivanja života. Naravno, da sam krenuo nekim drugim putem, da sam ranije postao poljoprivrednik ili vinogradar, možda bi to bila sasvim druga priča. Ali mislim da je ovako jako dobro.

I za kraj, što biste poručili ljudima koji se možda još premišljaju hoće li ove subote doći na Alterego?

– Svakako bih ih pozvao da dođu u što većem broju, da osjete tu energiju o kojoj smo razgovarali. Ondje će biti proizvođači ne samo iz Istre i Hrvatske nego i iz drugih zemalja, ljudi koji rade fenomenalne stvari. Bit će prilike kušati jako dobra vina, nešto naučiti i upoznati proizvođače.

Igor Anjoli kao organizator ulaže veliku energiju u to da okupi kvalitetne vinare, ali i odlične kuhare koji će pripremati hranu. Alterego je stvarno posebno osmišljen, nije to uobičajeni vinski festival. Meni je osobno jako drago što se ondje daje prostor i malim proizvođačima poput nas. Jer biti veliki vinar ne znači proizvoditi velike količine vina. Veličina je prije svega u pristupu onome što radiš.

#Alterego #Giorgio Clai #Igor Anjoli #Raul Širola #Vesna Širola #Vina Dvorić

Nasumičan izbor

Upišite pojam za pretragu ili pritisnite ESC za povratak na stranice

Skoči na vrh