Iz mojih zabilješki „Razgovori sa Valterom“ vadim kartki osvrt vezan za sarajevsko „Oslobođenje“ koje se svakodnevno štampalo svih ratnih godina a čitalo se u svim prigodama: po suncu i mjesecu, uz plamen svijeće, pa čak i u pauzama „između dvije granate“, kako se to onda u sumornoj ratnoj svakodnevnici znalo reći. Dok je pola grada ležalo u ruinama, hrabra redakcija ratnog „Oslobođenja“ je herojski istrajavala u svojoj misiji, pa nije bilo nikakvo čudo što su ih 1993. proglasili novinom godine u Svijetu.
Sjećanja na ratne strahote polako blijede, vrijeme čini svoje. Sve se u međuvremenu tumbe promjenilo, ni Miljacka više ne žubori kao nekada. Stislo nas je sa svih strana. Ipak, uz neuništive bosanske stećke ponešto je i ostalo na „svome mjestu“ nakon sarajevskog ratnog pakla. Olimpijske planine „kao vojnici na mrtvoj straži“ stoje još uvijek tu, nebo iznad Sarajeva, takođe. Sve drugo se manje-više promijenilo. Hronični nas problemi sa orijentacijom kao sjena prate (one smo Krležine „guske u magli“ i danas), a tu je i povremeno graktanje crnih gavranova koji se međusobno dozivaju i prozivaju. Nakon svega ostaju sjećanja, a prema Marselu Prustu, sjećanja su jedino što istinski posjedujemo.
U prvoj godini rata u Sarajevu suradnja između armije BiH i postrojbi HVO-a je bila i više nego dobra. Susreti zapovjednika su održavani u prijateljskom ozračju sa puno međusobnog povjerenja.Na jednom od takvih sastanaka u središtu HVO-a (bilo je to u naselju Čengić vila, kasnije se stožer HVO preselio u Kranjčevićevu ulicu na Marijin dvoru) Valter je u pauzi listao friško izdanje sarajevskog „Oslobođenja“ koje je prekinulo iznenadno i jako granatiranje. Jedna teška minobacačka granata je doslovce ispod prozora eksplodirala. U sobi suterenskog stana gdje se održavao sastanak je nastao krš i lom. Valter koji se na brdu Žuć već priviknuo na teška granatiranja mirno je nastavio listati novine kao da se nije ništa dogodilo. Jedan od ljudi iz njegovog okruženja (Edo Omanjić) je provirio da vidi šta se unutar sobe dešava. Zatvarajući vrata rekao je ljudima koji su bili u hodniku: „Dobro je, nije mu ništa. Eno ga čita sarajevsko „Oslobođenje“…
O SARAJEVSKOJ RATNOJ BRIGADI „KRALJ TVRTKO“
O Željki Komšiću (našem hrabrom „heroju iz zgrade Loris“) se snimaju filmovi i o njegovoj „slavi“ svi već sve znamo. Ja bih ovdje sa par riječi nešto rekao o jednom sarajevskom heroju koji je odavno zaboravljen. Radi se o generalu Franji Talijančiću zvanom Talijan prvom zapovjedniku brigade HVO-a „Kralj Tvrtko“. Kakv li slučajnosti, još jedan Talijan. Sarajevo je tokom rata imalo dvojicu komandanata sa nadimkom „Talijan“: Franju Talijančića i Mustafu Hajrulahovića.
Franjo Talijančić je kao zapovjednik brigade već od njenog osnutka stvorio preduvjete koji su omogućili da ova vojna formacija bude na ponos građanima Sarajeva. Nije to bilo samo zbog multinacionalnog sastava (pored Hrvata u njenom sastavu je bila bar trećina Bošnjaka i Srba) nego i zbog herojskog i nesalomivog patriotizma koji su iskazivali prema našoj zajedničkoj domovini. Ovako ustrojena brigada bi zasigurno imponovala i samom kralju Tvrtku čiji smo grandiozan spomenik (u izvedbi kipara Stijepe Gavrića) nedavno postavili ispred zgrade predsjedništva BiH.
Animozitet koji je prema pomenutoj ratnoj brigadi postojao (ako ga je uopće i bilo) nije zbog sarajevskih Hrvata nego zbog imena kralj Tvrtko kojeg, kao što je poznato, jedni osporavaju a drugi slave. Uostalom danas smo svi svjedoci one tužne priče sa planiranom gradnjom spomenika našem kralju koja je na koncu ipak završila sa hepiendom, odnosno sa izgradnjom i postavljenjem spomenika. Iako nije oficijelno proglašena slavnom kao neke sarajevske brigade armije BiH i brigada „Kralj Tvrtko“ je bez ikakvih dvojbi bila slavna. Trasirani put ka slavi je „u bolu rođen“, što bi rekao pjesnik. To je bila iskrena probosanska politika HVO-a u ratnom Sarajevu koju su usmjeravali i koordinirali prof. Marinko Pejić i njegov tim. Svi znamo ko je prof. Marinko Pejić, i pravo je čudo kako do sada nije dobio šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.
O sudbini prvog zapovjednika brigade „Kralj tvrtko“ se danas niko ne raspituje niti koga interesira, jer eto kobajagi ima i prečih i važnijih od njega. Nadam se da novinar Avdo Avdić neće i njega nazvati „sveta krava Franja“ kao Franju Šarčevića, urednika portala Prometej.
Bilo kako bilo, zaboravljenom generalu što reče Markez „nema ko da piše“ jer ovdje nije, a dole (u Hercegovini) ga nema. Jedan je od mnogih koji su nestali u maglovitim sferama fikcije. I ne pominje se, a kamoli da se slavi kao zaslužni ratni general.
Prisjećajući se tih vremena Valter mi je, pored ostalog rekao, da se Franjo Talijančić svojevoljno povukao sa pozicije zapovjednika brigade „Kralj Tvrtko“ nakon radikalizacije odnosa između hrvatskog i bošnjačkog naroda. Ponavljam: niko ga nije smjenio, povukao se po sopstvenoj želji. To je bio taj nesretan splet povijesnih okolnosti za koji ne možemo njega okriviti.
Kad dođu bolja i sretnija vremena (a nadati se da će doći), generala Franju Talijančića će Sarajlije slaviti u istoj ravni kao Mustafu Hajrulahovića Talijana, Envera Šehovića ili Safeta Zajku. Kad kažem Sarajlije, mislim na one Sarajlije koje se dostojne tog imena a takvi su na svu sreću još uvijek u većini.
Moj otac koji je u ratu djelovao pod kodnim nazivom Valter obično izbjegava ratne teme. „Sva ta dešavanja su bila naša zajednička tragedija“, govori, „i nisu više vrijedna pomena“. Ipak, ponekad uz čašicu dobre loze, otvori dušu i ispriča neke „pikanterije“ iz tog vremena koje su ne samo zanimljive već i važna svjedočanstva, pa sam ih često krišom zapisivao i kasnije rekostruisao uz manje dorade.
Dobro je poznavao Jovana Divjaka i neke druge značajne ljude iz ratnog Sarajeva. O tome možda nekom drugom prigodom.
Eto toliko u najkračem o blistavim trenucima ponosne sarajevske brigade „Kralj Tvrtko“.
Naravno, samo od sebe se nameće pitanje kako je moguće da Željko Komšić nikada nije pomenuo brigadu „Kralj Tvrtko“ koja je doslovce od početka do kraja rata ostala vjerna multinacionalnoj i (u to vrijeme) od cijelog Svijeta priznatoj republici Bosni i Hercegovini.
Gosp. Željko Komšić u ulozi člana predsjedništva BiH redovno polaže vijence na šehidskom mezarju pored Ali pašine džamije, a nikada se nije sjetio palih boraca slavne sarajevske brigade „Kralj Tvrtko“. To je samo jedan od njegovih brojnih gafova, jer mu je kao hrvatskom članu predsjedništva BiH ova slavna brigada mogla biti glavni oslonac kako bi povratio poljuljani ugled.
Ako ne umije Ž. Komšić umiju drugi, tako to uvijek biva.
Zadnjih godina je primjetno da slavu sarajevske brigade kralj Tvrtko vješto koriste sljedbenici Mate Bobana kako bi koliko-toliko ublažili svoje ratne grijehe.
PISMO PIŠE ĆAVARA MARINKO
O nekim pismima koja su upućena na adresu gradonačelnice Benjamine Karić (prema stilu i formi rukopisa čini se da je anonimni autor pisma bio Marinko Ćavara) vezano za gradnju spomenika ovoj brigadi ne bih govorio. To po meni nije ništa drugo do „bura u čaši vode“ i najradije bih se suzdržao od bilo kakvog komentara. Tako vam je to kad se, metaforički kazano, „Grude“ počnu baviti problemima građana Sarajeva.
I ovo da kažem: ne znam ko im je taj Dario Kordić (taj slučaj je čini mi se bio uvertira za predimenzionirani problem oko gradnje spomenika) što se mene tiče ja slijedim kosmopolitske i humanističke vizije pjesnika Ivana Kordića, Miroslava Krleže, Predraga Matvejevića, Dževada Karahasana, Marka Vešovića, te našeg dragog Abdulaha Sidrana.
„SARAJEVSKI VALTER“ – PRIČA KOJA TRAJE
Na promociji knjige „GREBO“ autor Boro Kontić je, pored ostalog, rekao:
„Ovo nije konačna biografija, već vjerovatnije jedan od mogućih narativa o profesoru Zdravku Grebi. Ipak ima jedna zajednička nit. Uvijek kada je ovo bio prostor dramatičnih događaja, a nije ih manjkalo, kružilo jedno te isto pitanje: Šta kaže Grebo?“ Promocija knjge o legendarnom Grebi me ponukala da napišem par riječi o jednom zanimljivom susretu iz ratnog Sarajeva. Ovako je bilo:
RATNO SARAJEVO (1992.) SUSRET VALTERA SA ZDRAVKOM GREBOM
Kažu da je život „skup sastanaka i rastanaka“, pa kad je to već tako pokušat ću sa par riječi opisati jedan zanimljivi susret sarajevskog Valtera i Zdravka Grebe.
(Iz mojih zabilješki „Razgovori sa Valterom“).
Ratno Sarajevo, godina 1992. Valter je prolazio pored zgrade Predsjedništva BiH kad se pored njega iznenada uz škripu kočnica zaustavio maleni sivomaslinasti vojni auto bez krova. Za volanom je bio „Talijan“ (Mustafa Hajrulahović), a pored njega je sjedio Zdravko Grebo. Valter je u blic razgovoru, pored ostalog, tražio od Talijana desetak sanduka bombi, jer se u to vrijeme pripremala „majka svih bitaka“, bitka za brdo Žuč. Ne bih ovdje o detaljima razgovora, samo ću reći da je sve planski brzo dogovoreno.
Desetak dana kasnije bitka za strašno brdo Žuć je pokrenuta. Tokom cijelog dana su odjekivale snažne eksplozije. „Naši napreduju“, šaptale su sarajlije gledajući zabrinuto prema oblaku dima koje se nadvilo nad brdom Žuć. Tek sa prvim sumrakom „muzika sa strašnim refrenima“ je utihnula. Zloglasno brdo sa kojeg je Rašina (R. Karadžić) artiljerija tukla po Sarajevu je bilo osvojeno. Ratna drama koja se zbivala toga dana je već postala dio naše historije.
Podsjećanja radi, prof. Zdravko Grebo je u tom periodu (tokom 1992.) bio pol. komesar sarajevske ratne komande. To bi svakome trebalo zvučati sasvim logično, zar ne? A ko bi drugi, ako ne on?
Rekoh to je bilo u onoj prvoj, po mnogima najtežoj, godini rata u Sarajevu. Alija je, kako Valter reče, (ojačan i ohrabren „stranim ratnicima“ koji su još tokom ljeta 1992. počeli pristizat u Sarajevo) zabio „nož u leđa“ toj multinacionalnoj armiji, i krenuo u proces islamizacije. Historijska šansa je nepovratno propuštena. jer u tom periodu u gradu je još uvijek bila velika većina sarajevskih Srba i Hrvata, a i sama armija je po svome sastavu vjerno odslikavala nacionalnu strukturu BiH. Danas to i takvo multi-kulti Sarajevo kakvo je nekad bilo, možemo pronaći jedino na groblju Bare.
Opraštajući se (nakon iznenadnog i neplaniranog susreta) od dvojice velikana, Valter pogleda u profesora koji se zagonetno smješkao i imao je osjećaj da Zdravko Grebo želi nešto reći. Valter ga otvoreno upita, „Ajde, kaži u čemu je problem“?
Prof. Grebo je kratko odgovorio: „Ma ništa žurimo, reći ću ti na odlasku“.
Mali tajac koji je nastao nakon ovih riječi prekinula je jedna granata koja je „zviždeći“ proparala nebo. Na brzinu su se pozdravili, i na tome je ostalo. Tamo u daljini iz pravca stadiona Koševo i Zoološkog vrta se začula snažna eksplozija.
Valter nije saznao, nije mogao protumačiti šta je „pisac time htio reći“, sve do njegovog ispraćaja na groblju Bare. Po Grebinoj želji je tokom sahrane pušten hit benda Pink Floyd „Cigla u zidu“.
Slušajući ovu pjesmu (i on je takođe ubraja u svoje omiljene hitove kao Grebo) Valter se ponovo prisjetio onog susreta u ratnom Sarajevu (tokom 1992.) . Ono profesorovo zagonetno „reći ću ti na odlasku“, povezao je sa Grebinim odlaskom i njegovom muzičkom željom „Cigla u zidu“. Je li u onom razgovoru sa Valterom baš mislio na ovu pjesmu i je li tako zamišljao svoj odlazak i nije toliko važno. Omiljeni sarajevski profesor je plijenio svojom iskrenošću i poštenjem. Bio je jedan od onih, kako se to u ratu znalo reći, „koji nikada ne bi izdali svoje saborce“. Ima jedna zanimljiva pričica iz vijetnamskog rata koja bi lijepo pristajala Grebi, ovako ide:
„Moj prijatelj se nije vratio sa bojnoga polja, gospodine. Dajte mi dozvolu, da ga potražim i da ga prebacim ovdje.“ „Odbijeno“, rekao je oficir, „ne želim, da ti svoj život stavljaš u rizik zbog jednog čovjeka, koji je najvjerovatnije mrtav.“ Vojnik se uprkos tome upustio u potragu i jedan sat kasnije se vratio na smrt ranjen, a u rukama je nosio svog mrtvog prijatelja. Oficir je bjesnio. „Ja sam ti rekao, on je mrtav. Sada sam vas obojicu izgubio. Šta je trebalo da ideš tamo, kako bi jedan leš donio?“ Umirući čovjek je ushićeno odgovorio: „Isplatilo se, gospodine. Kada sam ga pronašao, bio je još živ. I on mi je rekao: Znao sam, Jack, da ćeš doći.“
„UMRIJET ĆEMO ZAJEDNO“
Trebalo bi se prisjetiti i one parole sa kojom je prof Zdravko Grebo izašao u javnost za vrijeme predizborne kampanje uoči prvih višestranačkih izbora, a ona je glasila:
„Umrijet ćemo zajedno“. Sve nam se to, kasnije kroz godine rata i desilo.
Ponovo su se tamni oblaci nadvili nad Bosnom. Ako ne možemo živjeti zajedno, umrijet ćemo zajedno, omiljeni sarajevski profesor je to pametno rekao.
U knjizi „GREBO“ autor Boro Kontić je, pored ostalog, zapisao:
„Ovo nije konačna biografija, već vjerovatnije jedan od mogućih narativa o profesoru Zdravku Grebi. Ipak ima jedna zajednička nit. Uvijek kada je ovo bio prostor dramatičnih događaja, a nije ih manjkalo, kružilo jedno te isto pitanje: Šta kaže Grebo?“
Obradovala nas je ova knjiga o sarajevskom Če Gevari. Boro, hvala ti.
Boru Kontića, autora ove zanimljive knjige, ne treba posebno predstavljati. Boki je „u raji“ poznat kao zet legendarnog „Lakija“ (Zlatan Lazarevski). Čast mi je da sam imao priliku upoznati Zlatana Lazarevskog. Golema je to slava i veliki činovi na ramenu, biti Lakijev jaran.
„Principijelnost je osobina ograničenih ljudi“, ponekad je Laki znao reći. Uprkos primjetne „nelogičnosti“, ovo i nije daleko od istine. Gledajući naše političare kako igraju „tvrdo“ i principijelno ostaju u „svojim rovovima“, moramo Lakiju (pokoj mu duši) dati za pravo i još jednom ponoviti njegove proročanske riječi: „Principijelnost je osobina ograničenih ljudi“.
Mnogima su još u svježem sjećanju one velike antiratne demonstracije 05. travnja 1992. godine. Moram se pohvaliti da sam bio najmlađi učesnik ovih demonstracija. Sa nepunih 6 godina sam bio tamo pred parlamentom sa ocem. Bilo je i pucnjave po demonstrantima, sjećam se kao da je bilo jučer. Nakon protesta, i ovo je važno pomenuti, jedna grupa hrabrih demonstranata je uspjela prodrijeti u samu zgradu i tamo se zabarikadirati. To su bili istinski sarajevski heroji, a njihov vođa je bio Zlatan Lazarevski. Zbog toga sam rekao da mi je bila velika čast upoznati „Lakija“ koji je bio i ostao istinska sarajevska legenda. Prije desetak godina je preminuo, neka mu je pokoj duši, i sahranjen je na goblju Vlakovo. Na grobu ima spomenik u obliku stećka, sigurno jedan od najljepših u Sarajevu. Nadgrobni stećak je u izvedbi kipara Stijepe Gavrića.
KO JE UISTINU BIO SARAJEVSKI VALTER?
I u ovom zadnjem ratu Sarajevo je imalo svog Valtera.
Bilo je puno lažnih Valtera, ali samo jedan je bio pravi. Ovaj o kome pišemo u ovom tekstu je pravi – pravcati, a svi ostali su bili lažni.
Samo je jedan Valter, kao što je jedan legendarni Ivica Osim Švabo.
„Valtere, Valtere, gdje si više, ne treba te samo Sarajevo“, izjavio je u jednom svom tekstu bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.
U prvoj godini rata, kada se grad povratio od šoka nakon silnih granatiranja, došlo je do formiranja Regionalnog štaba Sarajevo. Odlukom predsjedništva BiH, koju je potpisao Alija Izetbegović, za komandanta štaba je imenovan Mustafa Hajrulahović a za njegovog zamjenika Zdenko Raguž. Prvi od ove dvojice je djelovao za vrijeme rata pod kodnim nazivom „Talijan“ a drugi pod kodnim nazivom „Valter“. Bilo je još odluka predsjedništva BiH iz ratnog perioda sa potpisom Alije Izetbegovića gdje se obojica ovih komandanata pominju, ali za podsjećanje ja sam pomenuo samo jednu. Otac mi je pričao, mislim da je to važno napisati sada, da je jednom prilikom sa Talijanom popio par čašica rakije. Talijan mu je tom prilikom i ne pitajući ga rekao da je on Ateista. To je bilo ćaskanje u pauzi između dvije granate. U toj prvoj godini rata, po mnogima i najtežoj, granate su stalno „pjevušile“ iznad naših glava i ako je i bilo nešto preostalo od života, on se uglavnom odvijao u pauzama između dvije granate. Mislim da je ovo bilo važno pomenuti jer smo svjedoci da se Talijanova slava zloupotrebljava od stranke SDA kao da je on samo njihov i što je još gore pokušavaju ga prikazati kao nekakvog ratnika Islama.
Mustafa Hajrulahović Talijan se iskreno zalagao i borio za multnacionalnu Bosnu i Hercegovinu i bio je heroj svih Sarajlija, to je prava istina. Nadam se da će jednom doći vrijeme da se njegovi posmrtni ostaci prenesu u aleju Velikana gradskog groblja Bare.
Istaknuta fotografija: Spomen park Vraca – sarajevski Valter snimljen u poratnom periodu. Primjetno je da Valter nije naoružan, vidljivo je i to da oko njega nema obezbjeđenja, što govori da se osjeća sigurnim u svome gradu; autor: Marko Raguž
