U svijetu globalne glazbene produkcije biti Rickom Rubinom posljednjih četiri dekade razvoja rapa u najlukrativniji ogranak glazbene industrije, u najmanju ruku je biti jednim od Bogova i stanara Olimpa. Ne samo zbog komercijalnog uspjeha i njegove širine producentskih stilskih šaranja te mnoštva Grammyja i sličnih nebitnih institucionalnih potvrda američke glazbene industrije, već prvenstveno zbog tog nepatentiranog know howa koji ga je učinio više mitološkim bićem nego osobom od krvi i mesa. Bradata i čupava tvorevina koja se pojavljuje u spotu „Fight For Your Right (To Party)“ friendova iz Beastie Boysa i koji se tu i tamo u cameo ulogama baci pred kamere – izgledajući poput člana Slayera prije nego lika koji u malom prstu ima prodaju glazbene spike. To je Rick. Rubin.
Od čovjeka koji je iz svog studentskog sobička tijekom studija prava na NY Universityju stvario Def Jam recordings, prvu jaču izdavačku kuću, specijaliziranu za hit izvođače i neke nove MC klince Beastie Boyse, Run DMC, Public Enemy i LL Cool J-a. Do lika koji će u partnerstvu s Russellom Simmonsom iz sobička u Westminster Hallu početi razvijati producentski genij Ricka Rubina.
Čovjeka za kojega, glazbenim rječnikom njegovih suradnika i friendova poput Chuck D-a iz Public Enemyja, dan danas nije jasno što to točno radi, osim što sluša izvođače u svojim Shangi La studijima selekcionirajući „dobro“ od „lošeg“.
Ako pitate samog Ricka, danas meditativno centriranog bosog i sijedo bradatog frajera koji prije intervjua traži svoje dvije minute žmirenja i tišine, on samo sluša. I sugerira izvođačima koji zatraže njegove usluge kako maknuti viškove, na što obratiti pažnju, kamo staviti koji instrument i aranžerski izvesti ono što žele, da bi zvučalo dobro. Dobro po Rubinu. Koje nije univerzalno dobro. Ali ponekad profunkcionira. Kao što je funkcioniralo u periodima karijera spomenutih, pa Red Hot Chilli Peppersa, Johnnya Casha, Toma Pettyja, Danziga, The Culta i mnogim drugim izvođačima čije je žanrovske ladice izbjegavao cijeli život. Počevši s rapom i crossoverom na rubovima metala, nastavivši s MOR-om sve do unplugged akustičnih baza Johnnyja Casha. U slučaju Rubina priča se o njegovim uspjesima i multimilijunskim zakucavanjima dok se failovi ili podbačaji jedva spominju.
Guru figura kroz poglavlja knjige baca razne savjete i baze na 424 stranica. Taj „Creative Act: Way Of Being“ na žalost ne funkcionira kao matematička formula. On se kreće u svjetovima glazbenog etera i potencijalnih ezoterija, subliminalnog prostora koji se konzumira s više ili manje efekta, ovisno o prijemčljivosti, lakovjernosti ili sugestivnosti ljudi s kojima radi. Njegov je pisani stil suptilna lifecoaching americana. Ista ona koja povremeno može zazvučati poput coehelizma na bocama mineralne, dok povremeno zvuči kao iznimno korisni i funkcionalni savjeti, čija je funkcionalnost individualna i mahom primjenjiva njegovom geniju. Na tim se savjetima i suprotnostima otkrivanja njegova kreativnog genija bazira savjetodavni vodič kroz kreaciju, um, tijelo i djelo majstora glazbene produkcije. Točnije dedukcije. Jer, kao što i sam Rubin naglašava – on se jedva služi studijskim aparatima, jedva svira tj služi se instrumentima, ni na koji način ne obavezuje svoje suradnike da ga slušaju niti je to što on osjeća i kako osjeća glazbu univerzalni bitak i Biblija.
Samo kreativni put jedne vrlo interesantne i komercijalno potentne individue koja je uspjela savršeno zapakirati glazbenu maglu. Ili osjećaj. Već s koje strane rickrubinizma mu prilazili.
