Možda se na prvu nekom čini da se u Rijeci u posljednje vrijeme govori samo o onim temama koje polariziraju ovdašnje ljude, jedni su zadovoljni, drugi nezadovoljni, treći možda indiferentni svime onim što se oko nas zbiva i što nas okružuje. Svi će se složiti da je vizura grada važna, ali je li baš i najvažnija? Pa ne čine grad samo zgrade, ulice, raskopane ulice, novi kontejneri, stari kontejneri, lurseni, sadašnja i buduća gradilišta, grad čine i ljudi, naročito oni kojima bismo se trebali hvaliti, koji bi nekome od nas jednom mogli biti inspiracija.
Jedna od tih priča, potencijalno inspirativnih, jest i priča o Sari Matrljan, Riječanki koja će u hrvatskim i riječkim sportskim almanasima ostati upisana kao prva Hrvatica koja je nastupila na Svjetskom prvenstvu u parkouru. Dobro ste pročitali, u parkouru.
Japanski Kitakyushu domaćin je drugog Svjetskog prvenstva u parkouru, što će se održati od 15. do 17. studenog, Hrvatska će u Japanu imati tri predstavnika, a osim Luke Pokupca (seniori) i Lovre Crnarića (juniori) u Kitakyushu će biti i Sara Matrljan, studentica prve godine Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, nekadašnja riječka gimnastičarka, koja je u parkouru, koji je odnedavno i službeno postao najmlađa grana gimnastike, pronašla sve ono što joj gimnastika nije mogla pružiti.
Parkour je rođen u Francuskoj, njegova je osnovna definicija vještina slobodnog i učinkovitog kretanja, francuski časnik Georges Hebert smatra se praocem današnjeg parkoura, promatrajući afrička plemena ustvrdio je da zbog života u prirodi imaju sjajna, fleksibilna, okretna, vješta, trajna i otporna tijela, iako nikad nisu imali trenera gimnastike pa je osmislio svoju prirodnu metodu treninga, na temelju koje je i nastao današnji parkour.
– Gimnastiku sam upisala kada sam krenula u osnovnu školu, trenirala sam šest ili sedam godina, ali gimnastika je dvoranski sport, prepuna je striktnih pravila kojih se treba držati, a meni se to baš nije sviđalo. U sedmom ili osmom razredu sam shvatila da sam preograničena u gimnastici, nekako u to vrijeme saznala sam da u Active Centru u Rijeci postoji mogućnost naučiti osnove parkoura i tada sam mami i tati rekla da bih to probala. Upisala sam se početkom srednje škole i tako je to krenulo. Bila je to ljubav na prvi pogled, na prvi trening, započela je svoju priču Sara Matrljan, aktualna hrvatska prvakinja u parkouru, koja je prvi veliki nastup u karijeri imala u svibnju ove godine na Svjetskom kupu u Montpellieru, kada je zauzela 13. mjesto i ostala prva ispod crte za ulazak u finale.
Motorička znanja i gimnastičke vještine uvelike su koristile Sari na početku parkour karijere, napredovala je brzo, treninge u Rijeci izmjenjivala odlascima na jam okupljanja traceura (traceur je osoba koja trenira parkour op.a.) u Zagreb, a nakon što je upisala Kineziološki fakultet logično je bilo upisati se i u Parkour klub Zagreb.
– Za nastup u Montpellieru sam se pripremala u Rijeci, nisam imala trenera, pripremala sam se uglavnom kondicijski, parkour sam radila onoliko koliko sam mogla i na kraju sam zadovoljna svojim nastupom. Prije toga parkour sam trenirala četiri godina, ali sam imala duže ili kraće stanke zbog nekih ozljeda. Nakon Svjetskog kupa u Montpellieru dobila sam priliku ući u reprezentaciju. Parkour je inače potpuno nova grana gimnastike, odnedavno smo pod kapom Hrvatskog gimnastičkog saveza, a u tome nam je puno pomogao predsjednik Mario Možnik, koji u ovom našem sportu vidi veliki potencijal, nastavlja Sara.
Od nastupa u Japanu Sara nema prevelika očekivanja, želja je samo jedna, odraditi poligon u disciplini speed, njezinoj disciplini, na najbolji mogući način.
– Želja mi je proći poligon bez većih grešaka, odnosno od početka do kraja onako kako treba. Idealno bi bilo proći kvalifikacije, hoće li to biti moguće vidjet ćemo budući da je 29 ili 30 natjecateljica u mojoj kategoriji. Voljela bih proći kvalifikacije, ali ako ih i ne prođem bit ću zadovoljna ako odradim poligon od početka do kraja, govori ova mlada Riječanka.
Svi mi laici parkour poznajemo iz filmova, odnosno mislimo da ga poznajemo, no ovaj sport ipak je nešto više od preskakanja zgrada i skakanja sa zidića na zidić uz poneku vratolomiju.
– Kao prvo, parkour je vještina kretanja kroz prostor i preko prepreka u što kraćem periodu, ali na što sigurniji i efikasniji način. Po tome možemo shvatiti poantu natjecanja u disciplini u kojoj se ja natječem, a to je speed. Imamo poligon od nekih osamdeset metara i moramo ga savladati od početka do kraja u što bržem vremenu. Imamo ravnu liniju po kojoj trčimo, imamo zadanu rutu, imamo dijelove koje moramo dohvatiti, takozvane check pointe, imamo neke dijelove na kojima ne smijemo dodirnuti tlo, imamo penjanja, preskakanja, provlačenja, apsolutno svako moguće kretanje je obuhvaćeno poligonom. Što se gleda? Gleda se najbrže vrijeme, najbrži pobjeđuje. U ovoj kategoriji se ne ocjenjuje umjetnički dojam, on je prisutan u drugoj kategoriji, a to je free style. U free styleu još nisam, a niti ne znam hoću li se okušati u njemu. Free style je disciplina u kojoj na tom istom poligonu natjecatelj može smisliti svoju putanju i u nju dodati akrobatske elemente. I tu dobiva bodove na stilu, težini pokreta i slično, opisuje Sara Matrljan.
No, skokovi ipak nisu ono što je najteže u parkouru, ono što je najteže nalazi se u – glavi.
– U parkouru je nekako najveći izazov nadvladati te neke mentalne barijere, pobijediti strah, izaći iz te neke zone komfora. Ima i naravno fizički zahtjevnih elemenata za odraditi, ali mi pokušavamo svakim danom biti sve bolji. I fizički i mentalno. Kako se suočavamo sa strahovima? Radimo mi na treninzima stvari koje su mentalno teže, kada nas ljudi gledaju možda im se to i čini nemoguće, naravno da niti nama nije svejedno neki skok izvesti prvi put, ali nećemo odmah doći na zid visine pet metara i preskočiti na drugi, za početak ćemo krenuti na sigurnoj visini, odradit ćemo bezbroj ponavljanja u okruženju u kojemu znamo da nam se ništa ne može dogoditi. Kada tu steknemo sigurnost, progresivno povećavamo visinu ili što god da nam predstavlja tu mentalnu barijeru. A tek onda odlazimo na nesigurnije prepreke, ako smo uspjeli tisuću i jedan put na tlu, sigurno to možemo napraviti i na određenoj visini. No, tu do izražaja dolazi ta mentalna snaga. A to dolazi s vremenom, naravno da se ne može odmah razviti. Što duže treniraš, to ti je lakše. Da, možemo reći da treba imati hrabrosti, a ponekad i pomalo ludosti (ha, ha, ha), priznat će Sara.
Ozljede su dio ovog sporta, ali za ozljede su, tvrdi Sara, traceuri sami krivi.
– Najčešće su u pitanju uganuća gležnjeva, ali ako treniramo kako treba i ako razmišljamo o tome kako izvodimo svaki pokret, ozljeda će biti manje. To je normalno. Razumljivo, uvijek se dogodi neki trenutak nepažnje. Ali ozljede me nikad nisu pokolebale, nakon svake ozljede jedva čekam oporaviti se i pokazati sama sebi da mogu nadvladati sve te strahove i osjećaje koje mi je donijela ta ozljeda, govori Sara, koja se u parkouru vidi i nakon što završi natjecateljsku karijeru.
– Vidim se u parkouru sve dok mi tijelo to bude dopuštalo, sve dok mi tijelo bude podržavalo sve te skokove i napore. Nakon natjecateljske nastavit ću rekreativno, kako budem starila tako će i tijelo sve manje dopuštati, ali do 27 godine se planiram natjecati. Budući da na Kineziološkom fakultetu studiram kondicijsku pripremu sportaša, cilj mi je jednog dana nastaviti trenirati mlađe generacije i kondicijski ih pripremati za natjecanje. Hoće li rijeka dobiti parkour klub? Ne znam hoće li to biti Rijeka, hoću li ostati u Zagrebu ili otići negdje dalje, ali to mi je želja. Bilo bi lijepo u Rijeci otvoriti klub, voljela bih kada bi se što više ljudi uključilo u ovaj sport, otkriva ova vrijedna mlada dama, potpuno posvećena parkouru, koji je, kažu više od sporta.
Parkour je sport, ali je možda i umjetnost.
– Rekla bih da je parkour oboje. Umjetnost pokreta zbog slobode, jer možemo apsolutno na svaki način na koji želimo pokrenuti tijelo, a opet je i sport jer traži velike napore, odricanja, tu su i natjecanja, pripreme. Evo, za nastup na Svjetskom prvenstvu u Japanu trenirala sam šest puta tjedno, u nekim danima i dva puta dnevno. Kombinirala se snaga i parkour, uoči natjecanja treninzi su intenzivni, kada raspored nije toliko gust držimo intenzitet, ali si znamo omogućiti malo oduška i uživati u ovom našem sportu. U toj slobodi pokreta. Da, parkour je način života, dopušta slobodu u svemu, pa tako i u hrani, iako se ja nastojim hraniti najzdravije što mogu. A povrh svega toga za parkour ti je potrebna samo kvalitetna obuća i udobna odjeća, nešto što te neće ometati kroz pokret, nešto u čemu ćeš se dobro osjećati i što te neće ograničavati. I velika volja. I onda kada uspiješ napraviti nešto za što si pomislio da nikad nećeš uspjeti, doživiš apsolutno najbolji osjećaj na svijetu, teško ga je s bilo čime usporediti. Možda bi euforija najbolje opisala to stanje kada čovjek nadvlada samog sebe, govori Sara Matrljan.
Imala je Sara posebnih iskustava za vrijeme treninga u javnom prostoru sa svojim kolegama, ali jedno od najupečatljivijih iskustava dogodilo joj se u Rijeci.
– Kada nas ljudi vide da treniramo na otvorenom ima svakakvih komentara, pozitivnih, negativnih. Ima ljudi koji nam kažu: „Što to radiš, ubit ćeš se, nemoj skakati!“, a ima i ljudi koji se jako zainteresiraju pa ih onda svašta zanima, čak nas zaprate i na društvenim mrežama.Imala sam situaciju u Rijeci kada sam trenirala nasuprot Via Romi u parku Nikole Hosta. Oni zidovi iznad ceste su idealni za trening, a dok sam trenirala zatvorenici iz ćelija su mi dobacivali: „Nemoj, ubit ćeš se!“, a kada sam uspješno izvela jedan skok onda su svi počeli pljeskati i vikati: „Svaka čast!“ (ha, ha, ha). To mi je bio jedan od zanimljivijih doživljaja s treninga (ha, ha, ha).
Parkour je, dakle, amaterski sport koji traži apsolutno profesionalni angažman. Drugim riječima, u pitanju je čisti entuzijazam.
– Natječem se i treniram iz čiste ljubavi, ako ikada budem bila u prilici ostvarivati kakav prihod i dalje će to biti čista ljubav. Ne treniramo mi ovaj sport zbog novaca, bez ljubavi prema ovom sportu teško da bismo mogli gurati naprijed. Istina, nakon Japana ću dobiti kategorizaciju, ne znam što će mi ona donijeti, ali ni na koji način me neće promijeniti, otkriva Sara, koja je za kraj ostavila samo jednu želju, uz jedan poziv.
– Parkour je dominantno muški sport, nema toliko žena u njemu, nema ih niti na treninzima, niti na natjecanjima. Voljela bih kada bi se to promijenilo jer u Hrvatskoj sam ja trenutačno jedina koja odlazi na velika natjecanja. Pokušavamo to šiiti, jer mi žene možemo sve! I zbog toga pozivam sve cure da se jave i da nam se priključe. Meni se prvoj mogu uvijek javiti s bilo kakvim upitima u vezi ovog sporta. Imala sam sreće da sam imala veliku podršku roditelja, na početku je i bilo nešto djevojaka, ali s vremenom su samo odustajale. Nije bilo lako doći na trening gdje su sami dečki, jedina si cura i moraš držati njihov tempo. Ali, ponavljam, žene mogu sve – zaključit će Sara Matrljan.
Sve fotografije iz privatne arhive Sare Matrljan
#Parkour #Sara Matrljan #svjetsko prvenstvo #umjetnost pokreta
