Doris Pandžić, profesorica je hrvatskog jezika i književnosti, spisateljica i pjesnikinja, rođena 12. prosinca 1983. u Rijeci. Diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Rijeci 2010. Svoju prvu zbirku poezije „Iskrivljena ogledala“ objavljuje 2011. Osvojila je nagradu za prozni rukopis „X√X“ 2013., a 2016. je objavila zbirku Facebook statusa „See more…“ Aktivno sudjeluje na književnim festivalima te moderira književne večeri u Rijeci.

Članica je neformalne književne skupine Ri Lit od 2018., povodom čije književne večeri smo se i susrele u antikvarijatu Mali Neboder. Razgovarale smo o njezinom stvaralaštvu, o idejama koje trenutno oblikuje u svojim tekstovima, erotici i erotskom pismu te iskoraku ka vizualnoj književnosti.

Doris, na koji način koncipirate Ri Litovu večer? Postoji li tematski okvir priča koje se čitaju?
Mi, Ri Litovci, iz godine u godinu se izmjenjujemo na književnim večerima. Neformalna smo skupina upravo zato što nemamo taj neki okvir. Nema zajedničke teme, nema zajedničkog stila. Svatko od nas je individua – i tako činimo cjelinu. Ono što nas svih povezuje jest život u istome gradu, Rijeci. Ri Lit zapravo pokušava prikazati riječku vibru.

Vaš nagrađeni rukopis, „X√X: mentalna igra“ – o čemu govori? Možete li podijeliti značenje samog naslova?
Taj roman je konceptualni roman u kojem je vizualni aspekt dosta naglašen. Ja sam završila srednju likovnu školu, oduvijek sam vizualni tip i nakon četiri godine provedene u toj školi teško mi se odvojiti od te perspektive. Zapravo, većina naslova mojih tekstova prepuštena je na interpretaciju čitatelju te na neki način time govorim: čitaj kako hoćeš! Bilo mi je zanimljivo razgovarati s ljudima o interpretaciji romana, primjerice s fizičarom i matematičarom koji su potpuno različito interpretirali simbole u naslovu. Za mene X označava erotske momente romana odnosno klasifikaciju pornografije – od erotike do hardcore pornografije, dok se korijen odnosi na spomenuti konceptualni dio.

„See more“ [Simor] je djelo koje se ističe kao tipična suvremena književna vrsta, „karakteristična za online komunikaciju“. U djelu su izneseni Vaši Facebook statusi, ali i njihovi komentari. Koja je bila inspiracija za stvaranje ovakve književne forme?
Da, „See more…“ se odnosi na Facebook statuse. S obzirom na to da sam godinama pisala ogromne, dugačke statuse, frend mi je često govorio zašto ne mogu ništa kraćeg napisati – da ne mora uvijek kliknuti na onu, „see more“ opciju… on je te statuse baš zato nazvao mojim „simorima“. Jednu smo večer tako, polupijani iz zezancije, odlučili napisati prijavu na natječaj grada Rijeke, za moje „Seemore“ statuse, deset minuta do isteka natječaja. Nakon mjesec dana me nazvao i rekao: „Ne znam kako da ti ovo kažem… ali dobili smo pare za tvoje statuse.“ Onako u šoku, otišla sam ponovno pročitati tu prijavu, prisjetiti se što smo napisali, kad ono, u prijavi stoji kako šest godina radimo na projektu… kaos! Na kraju je zaista ispalo zanimljivo, cijeli taj koncept prijenosa digitalnog medija u pisani, ispao je poput knjižice čija je poanta parodija Facebooka. Mi smo se zapravo igrali reklamama na marginama Facebooka, sarkastično radili nove reklame, igrali se stereotipima. Ovisno o čemu se napisao status, takvu reklamu ti je Facebook i nudio na margini. One su često i fulale priču, jer su se hvatale na ključne riječi statusa. Primjerice, objaviš status „Ovaj tip je šu*ak“, a pored ti iskoči reklama „Imate li hemeroide?“

Erotske su teme česta pojava u Vašim djelima. Koliko ih društvo podržava ili osuđuje?
O erotici zapravo pišem cijelo vrijeme. Jedina knjiga u kojoj nema erotike je knjiga koja je dobila nagradu Drago Gervais, roman „Vi niste ovdje“, nastao u čemerno doba Covida kad i ako je bilo seksa, nije bio potpuno iz gušta, nego iz potrebe da se pobijedi misao o smrti. Ljudi to vole nazivati erotikom, dok ja to nazivam normalnim dijelom života. Fascinira me kako su ljudi iznenađeni erotikom koja je sastavni dio života. Ako je to sastavni dio života, a jest, zašto ga ne bih mogla opisivati kao što netko opisuje svoj ručak? Mislim, shvaćam kako živimo u tzv. turbo-katoličkom društvu (bar je takvo prikazano u medijima koji ga potenciraju), no realna situacija je potpuno drugačija. Apsolutno odbijam živjeti u takvom društvu… moj krug obitelji i prijatelja jako je liberalan. Samim time, ne mogu mentalno živjeti u stigmatizaciji tih stvari.

Koja je, po Vašem shvaćanju, funkcija erotskog pisma? Koliko je ono stigmatizirano?
Shvaćam da se ljudi „pale“ na erotiku u tekstovima ili generalno, no to nije moj motiv pisanja. Pišem na taj način zato što to smatram normalnim. A sad, ako netko ima problem s time pa stavlja stigmu na erotiku, upravo je jedna od tih osoba koja će uzeti takvu knjigu iz razloga što je „pali“. Osobe koje imaju, hajmo reći, „zdravi“ seksualni život, takve će tekstove čitati poput recepta za kremšnite. To je ono što želim postići: čitaj moje seksualne scene poput recepta za kremšnite. Postoje marginalni i pomaknuti fetiši, jasno je, no zašto bi normalan seks bio tabu tema u društvu, u književnosti? Također, nijednom nisam bila prozvana ili osuđivana zbog svog pisanja – što je dobar znak.

Radite li trenutno na čemu i što možemo očekivati u budućnosti?
Moram se pohvaliti kako sam neki dan završila s pisanjem najnovijeg romana koji sam pisala nekoliko mjeseci. To je roman o trokutu s poprilično pomaknutim likovima te sam ih takve pokušala uklopiti u stvarni život, „normalizirati“. Zanima me kako će to proći kod čitatelja!