Riječka kultura u devedesetima – a gdje smo danas?

Princip „racionalizacije“ kao sredstvo „političkog discipliniranja“ kulture, zajednički je nazivnik aktualnih kulturnih politika Rijeke, kao i onih što su aktualnima bile prije skoro četvrt stoljeća. U domeni likovnih i vizualnih izlagačkih djelatnosti, Rijeka EPK 2020 potpomogla je „ubrzaniju“ obnovu postojećih prostornih kapaciteta, no premještenjem muzejskih institucija u Art-kvart Benčić, samo je jedna dobila stalni postav, dok druga, bez obzira na postojeće propise o dostupnosti muzejskih ustanova, u 2023. godini nije prilagođena osobama s invaliditetom. Godinu dana nakon velike riječke poplave, neke su institucije Art-kvarta Benčić ostale zakinute za mikroklimatske uvjete te su kao takve, do sada preživjele i zimu i ljeto. Veliki se gradski „poslovni“ prostori premještaju iz uprave jednog odbora u drugi i daju na korištenje organizatorima „kulturnih“ programa bez provedenog javnog natječaja, a riječko se kazalište, partikularno zvanje inscipijenta, spominje u istom diskurzu s nužnim uvjetima položenog tečaja masiranja. (Katarina Podobnik)

U tekstu Nele Valerjev objavljenom 2. studenog 2000. godine u Vijencu 174, izneseni su kritički stavovi spram riječkih kulturnih politika devedesetih godina 20. stoljeća.

Tekst prenosimo u cijelosti.

Kuga, ili o sipinu crnilu

Devedesete su više nego kulturnim događajima obilježene kulturnim skandalima, brutalnim obračunima s ravnateljima kulturnih institucija, nametanjem kriterija slijepe poslušnosti umjesto stručnosti, a posljedično i zaustavljanju uzlaznoga trenda s kojim je Rijeka kročila u posljednje desetljeće milenija.

Iako je Rijeka devedesete godine provela u bitno drukčijem političkom ozračju od drugih krajeva Hrvatske, kad je riječ o kulturi mučili su je jednako veliki problemi kulturne degradacije. Razlika je jedino u tome što je na državnoj razini kulturu potirala državna vlast promičući umjesto pravih vrijednosti i moderniteta konzervatizam i folklor paradno kičerskog tipa, a ovdje je to činila lokalna vlast stavljajući kulturu i umjetnost u procjep s jedne strane financijskih nemogućnosti, a s druge strane političkog discipliniranja onij koji se nisu uklapali u koncept kulturne racionalizacije gradske administracije i njezinih stalnih težnji smanjanjenu broja i samostalnosti kulturnih institucija. Takva nastojanja bila su doduše, izražena prijašnjih desetljeća, no u siromašnim devedesetim godinama, potpomognuta autokratskim ponašanjem gradskih moćnika i njihovim poimanjem kulture kao parazitske djelatnosti, došla su do punog izražaja. Stoga devedesete su više nego kulturnim događajima obilježene kulturnim skandalima, brutalnim obračunima s ravnateljima kulturnih institucija, nametanjem kriterija slijepe poslišnosti umjesto stručnosti, a posljedično i zaustavljanju uzlaznog trenda s kojim je Rijeka kročila u posljednje desetljeće milenija.

Kultura prepuštena tržištu

Kraj osamdesetih nagovještavao je posve drukčiju kulturnu klimu devedesetih. Bilo je to vrijeme kulturnog zamaha; profiliranih časopisa, suvisle i smjele izdavačke djelatnosti, razbuktale likovne scene, a napose Kazališta koje se ističe velikim režijama (poput Tauferovih) i spektaklima poput Fabriova Vježbanja života, koje budi pritajeni duh grada. Devedesete, oparene ratom i autokracijom, u kulturu unose duh redukcije. Riječka kulturna kuga koja će pokositi sve što kulturno diše nazvana je racionalizacijom, opakom izlikom za discipliniranje kulture. U praksi odnosa prema kulturnim institucijama u Rijeci to je zapravo značilo dokidanje, kako su neki vlastodršci smatrali, lagodna života kulture: smanjenje broja tehničkog osoblja, stručnog osoblja, sredstava za održavanje zgrada i režije, a kulminacija te filozofije ostvarena je ove godine, kada nijedna od pet gradskih kulturnih institucija iz proračuna nije dobila ni novčića za programsku djelatnost, nego je prepuštena snalaženju i tržištu.

Ako ćemo po nečemu otprve zapamtiti riječke kulturne devedesete, onda su to ukidanje institucija i smjene ravnatelja praćene skandalima. Kultura se ne bavi sobom, nego se politika bavi kulturom i poput slona u staklarskoj radnji razbija eksponate i mozaike na kojima je netko marno radio godinama. Tako je u sjeni skandala oko smjene ravnatelja Moderne galerije, koji je kriv jer se loše izražavao o gradskoj kulturnoj politici, pa je na njegovo mjesto instalirana manje stručna i sposobna, ali politički odgovarajuća osoba, Rijeka preko noći ostala bez kvalitetnih izložbenih programa, a prvi put od davnih šezdesetih prekinuta je i tradicija Bijenala mladih. I dok je za neke prekidanje četrdesetogodišnje tradicije jedne od najuglednijih međunarodnih likovnih manifestacija tragedija, za druge je to velika ušteda!

Neželjeni Šnajder

Veliko riječko kazalište bilo je u devedesetima drugo veliko izvorište sukoba i pravi vojnički poligon racionalizacije, na kojem je gradska vlast vježbala strogoću, ali i pokazala nemoć i dvoličnost kad je usuprot Zagrebu trebala instalirati svoga intendanta. Počelo je sa smjenom intendanta HNK Darka Gašparovića, koji je nakon Vježbanja života u prvoj polovici devedesetih, ganut ratnim zbivanjima, uletio u ciklus novog političko-povijesnog spektakla (Smrt Vronskog, Vuci, Pjesnikova kob). Gašparoviću je zamjerena navodna rastrošnost, uza sve jače pritiske za ukidanjem pojedinih ansambala, poput baleta, iako je upravo ta umjetnička grana najuspješnije održavala kontinuitet kvalitete tijekom devedesetih i ponudila nekoliko projekata za pamćenje, kao što su Romeo i Julija, Don Quijote ili u novije vrijeme Vragolasta djevojka.

Nakon smjene Gašparovića, gradska je vlada isto pokušala s opernim prvakom Bojanom Šoberom na mjestu v. d. ravnatelja, a zatim neuspjelim dovođenjem najprije maestra Vjekoslava Šuteja, a potom i dramatičara Slobodana Šnajdera, pri čemu je iskazala svu svoju dvoličnost. Iako je obojici kandidata u početku obećala sve, kad je trebalo stati iza njihovih programa, gradska ih se uprava lakonski odrekla. Posebno je to bilo gorko u Šnajderovu slučaju, kada ga je oporbena riječka vlast, nakon odbijanja ministra kulture Biškupića, a vjerojatno i pod pritiskom Crkve, koja se također oglasila u ovom slučaju, i sama odbila imenovati v. d. intendantom. A toliko su ga željeli! Na kraju se odlučila za najprovjereniju varijantu, klasičan oblik nepotizma, uočen i u gradskim upravljačkim strukturama, predavši svoja dva kazališta, veliko i Lutkarsko, u ruke bračnom paru Srećku Šestanu i Ljerki Galic.

Šestan je do tada cijeli život proveo u lutkarstvu, i to prilično uspješno, no kad je riječ o nacionalnom kazalištu, mnogi mu niječu svaku kompetenciju, što će vrijeme najbolje potvrditi ili opovrgnuti. No, dok čekamo da se jedno od toga dogodi, treba priznati da je upravo zahvaljujući njemu Kazalište lutaka pratila bitno drukčija subina od drugih riječkih kulturnih institucija. Ono je devedesete godine dočekalo pod prijetnjom zatvaranja, a danas je to afirmirani ansambl na hrvatskom i inozemnom planu, koji već pet godina uspješno održava međunarodni lutkarski festival, a ujedno je i jedina riječka kulturna ustanova kojoj je Grad osigurao odgovarajuće prostorne uvjete. Nažalost, ni njih nisu mimoišle intrige, pa je u ime racionalizacije raskinut ugovor s glumcem najuspješnije predstave desetljeća Nadpodstolar Martin, koje se redatelj Rene Medvešek zbog toga odrekao.

Časopisnu i izdavačku produkciju u Rijeci također je prekrilo sipino crnilo devedesetih. »Dometi« su, nakon vraćanja Matici hrvatskoj, potpuno upropašteni, a časopis »Rival«, kojemu je grad iz nejasnih razloga obustavio svaki oblik pomoći, a odskora je to učinilo i Ministarstvo kulture, najvjerojatnije će se ugasiti. Taj isti časopis, koji je iznikao sredinom osamdesetih iz »Vala«, bio je jedino mjesto za afirmaciju mladih riječkih književnika, a u devedesetima posebne mu zasluge pripadaju za afirmaciju Janka Polića Kamova u inozemstvu. Ne treba zaboraviti da je upravo zahvaljujući »Rivalu« Kamov uvršten u Povijest hispanističke avangarde, a nakon objavljivanja njegovih djela u uglednim američkim književnim časopisima, poput »Grand Streeta« i »Partisan Reviewa«, iz New Yorka i Bostona, proglašen je književnim otkrićem devedesetih u Americi!

Razgovor gluhih

Izdavači knjiga sve teže zaokružuju financijske konstrukcije, naročito nakon što su, u skladu s racionalizacijom, gradske dotacije za izdavaštvo svedene na simbolične iznose, a muzejska djelatnost posebno je tužna riječka priča. Katastrofa je očita samim njenim brojem: Rijeka ima najmanje muzeja od svih većih gradova u Hrvatskoj, manje čak i od Pule i Zadra. Nijedna muzejska ustavova u Rijeci nema usto uvjeta za stalni postav, pa stoga ni građani nemaju uvid u funduse tih institucija, niti znaju što se u njima nalazi. Osim što djeluju u neprimjerenim prostornim uvjetima, riječki se muzeji bore s nedovoljnim brojem zaposlenih stručnjaka, s premalo novca za otkup i zaštitu muzejskih predmeta te za program. Pri tome, Muzej grada Rijeke nema ni svog fundusa! I umjesto da se ti problemi riješe, a Rijeka prestane biti posljednja rupa na hrvatskoj muzejskoj svirali, riječke kulturne vlasti bave se idejom dodatne redukcije broja muzeja njihovom integracijom. Od te ideje, koja je od vodećih hrvatskih muzejskih stručnjaka proglašena nazadnim konceptom na tragu 19. stoljeća, uporno se ne odustaje.

I u tom vrzinu kolu tuge i nepomoći, nekoliko kulturnih postignuća i proplamsaja daje građansku nadu u postupni oporavak posrnule riječke kulture. Odnosi se to na formiranje HKD Teatra 1993. godine koji je iznjedrio i Hrvatski festival malih scena, što je uskoro prerastao u vrlo uspješnu međunarodnu kazališnu manifestaciju. I jedna od najnagrađivanijih riječkih predstava devedesetih, Hodač teatra Trafik, plod je građanske inicijative, kao i nastojanja Multimedijskog centra Palach da se osvjedoči na planu suvremene umjetnosti. No, je li to dovoljno da nadomjesti sve ono što Riječanima nedostaje?

U Rijeci, gradu s dvije do tri knjižare i dva do tri kina, kulturna je klima opskurna, a kulturni djelatnici davno su prestali biti viđenije osobe. To su danas političari raznih stranaka vladajuće koalicije, koji su nakon uspješne operacije trijebljenja kulturnih parazita kulturi nadahnuto suprotstavili Karneval, voljenu paradu i riječku manifestaciju nad manifestacijama. Razgovor kulture i politike bio je devedesetih u Rijeci – razgovor gluhih.

Nela Valerjev

Reprodukcija s naslovnice: Lara Badurina, Souvenirs made in, izvor: Riječke devedesete, MMC, Galerija O.K., ur: Krešo Kovačiček, Rijeka, 2005.

#devedesete #Kultura #Nela Valerjev #Rijeka