U srednjovjekovno doba, Riječani su bili, kako bismo danas rekli, svestrani, nisu bili samo ribari, mornari, brodograditelji ili vinogradari, već i stočari. O tome u “Prilozima za povijest grada Sušaka” (dr. Andrija Rački, Trsat-Sušak, 1947.) nalazimo: “Riječani su timarili blago pa su se u gradu nalazile štale i svinjci. Pitome domaće životinje slobodno su šetale riječkim ulicama. Te su šetnje dodijale gradskom vijeću, pa ono 1530. izdaje ferman “quod porci non debeant vagari per civitatem” Tko nađe svinjče, što šeće gradskom ulicom, neka ga slobodno ubije pa neka meso uzme za sebe, a tek će nešto od te pečenice dati gradskim sucima (dando judicibus partem consuetam). Vlasnik svinje platit će u tom slučaju globu od 5 libri. Nekako u to vrijeme jada se “miles egregius” Nikola Barnis vijeću da je tik do njegove kuće toliki smrad, te se ne da izdržati. Ta je kuća bila vlasništvo riječke crkve s. Marije, pa vijeće nalaže kaštaldu crkve, neka kloaku očisti, međuto Nikolu smjesti u drugu kuću.”
UMIVANJE KAO RASKOŠ
Baš kao i danas i u to davno doba Riječani su se povodili za modom. Uzor im je bio dakako obližnji Trst, no i nešto udaljenija Venecija, Firenca kao i sjeverne pokrajine Koruška, Štajerska, Tirol i Bavarska. Primjerice, kada je kompaktni sapun postao modom, bogatiji i viđeniji Riječani htjeli su imati svoj komad sapuna. Sapun koji se koristio u Rijeci dolazio je iz venecijanskih radionica. A u to doba u Veneciji „…zrcalo je moralo svaki dan dati gospodjam novih savjeta i nauka, a već od rana jutra navješahu na se silu čipaka, vrpca, ovratnica i koprena. I samo se umivanje izvrgne u raskoš. Odlične se Mletčanke kupahu u vodi, u koju mješahu moška, jantara, aloe, mirhe, cedrova lišća, trme, metvice itd. Blieda su si lišca osvječivale ličilom, pače ličile su si i iste dojke, koje su rad veoma izrezanih odiela bile sasma izložene oku. Da im lice bude svježe i bielo, oblagale su si ga noču komadom svježe teletine, koja je nekoliko sabh ležala u mlieku…“ (Poviest Venecije u životu privatnom, P.G. Molmenti, Senj 1888).
Susjedna „Serenissima“, Rijeku nikad nije simpatizirala, već ju je naprotiv tri puta razorila (1369.,1509. i 1511.), a stoljećima je sprovodila trgovinski embargo kojeg se domišljati mletački trgovci, naravno, nisu držali.
KUGA I STRAH OD VODE
Premda je još 1530. godine, riječki Statut jasno odredio dužnosti i obveze u vezi s javnom čistoćom, smrad je u Rijeci naveliko uzeo maha i to do te mjere da je bio uzročnikom kuge u ljeto 1599. godine. Naime, početkom lipnja te godine u Rijeci je umro neki „ličilac“. Gradski vijećnik Gaspare Chinesich izjavio je tom prigodom da je izgleda riječ o kugi, no samouvjereni gradski liječnik, pregledavši leš izjavio je da nije pronašao ništa što bi opravdalo sumnje vijećnika Chinesicha. Mjere sanitarne zaštite nisu poduzete, a na sam dan Svetog Vida, 15. lipnja 1599. godine, epidemija kuge se proširila u toj mjeri da je trajala tri mjeseca i pokosila je oko 300 Riječanki i Riječana. Bilo je to gotovo osmina ukupnog stanovništva grada. Poradi straha od epidemije kuge pranje je svedeno na minimum, a voda smatrana pogibeljnom. Njezina uporaba ograničena je samo na lice i ruke. Općenito, u kultiviranoj Europi do konca 18. stoljeća kupanje gotovo da je iščezlo, a ako ga je i bilo to se obavljalo spužvom ili na suho. Smrad i vonj ubijani su jakim miomirisima, 17. i 18. stoljeće ostat će zabilježeno kao najprljavije i najsmrdljivije doba zapadnoeuropske povijesti. Takvom stavu uvelike su pridonijeli i znameniti liječnici dajući izjave o štetnosti vode; “Osim medicinske uporabe”, pisao je Théophraste Renaudot, s Medicinskog fakulteta u Parizu, “kupanje ne da je suvišno nego je i štetno po ljude. Uništava blagoslovljen plod njihovih utroba… štetan je po sve one koji boluju od kožnih bolesti i crvenog vjetra ili su ugojeni… neprijatelj je živaca, poremećuje cirkulaciju i ispunjava glavu parom.” Još u 18. stoljeću liječnici s Montpelliera oglašavali su se optužbama na račun povećanog umivanja tijela. Vonjati zdravo i jako bio je po njima znak zdravlja, a gubitak vlastitog vonja prvi simptom bolesti. Smrad je kamufliran jakim parfemima i mastima od mošusa, ambra i zibeta. Ti mirisi bili su ujedno i lait-motiv dvorskog života, kako u Versaillesu, tako i u Beču.
SAPUN, PARFEM, DONJE RUBLJE…
Spomenimo da je oko 1770. godine u Rijeci radila tvornica sapuna u vlasništvu stanovitog Eredija Minollija. Svakako grad je time dobio nužne količine potrebitog higijenskog pribora, a ostatak je izvozio u Lombardiju, čineći konkurenciju trima tršćanskim tvornicama sapuna. Osobito je porasla proizvodnja parfema u bočicama, koje bi se prinosile nosu ako bi nešto ili netko zasmrdio. Kao i danas, kanalizacijski otvori grada Rijeke odlazili su u more ili u Rječinu, s otpadnim vodama prvih manufaktura i prvih tvornica. I dok su Parižani tijekom 17. stoljeća imali tri litre vode dnevno, Rijeka se napajala do mile volje svojom vodom studenom.
KADA KAO STATUSNI SIMBOL
Pri samom pogledu na enterijer građanskih kuća iz sredine devetnaestog stoljeća pruža nam se pogled na umivaonike, kade, ručnike, uvijek fino izrađene. Samo su domovi uglednih Riječana mogli imati sobe s kupatilom i skupo plaćene predmete za kupanje, no za njih je bijela, blijeda koža bila statusni simbol koji je svjedočio da osoba ne pripada staležu tvorničkih ili lučkih radnika. To je bio za njih sasvim dovoljan razlog da tu svoju kadu iskoriste tek svakog drugog ili trećeg tjedna. Očito, kada nije imala samo uporabnu vrijednost, ona je bila simbol statusa i postignuća. Ona je bila izraz preobražaja tih ljudi. I korak po korak građanski sloj je do konca 19. stoljeća prihvatio standarde o kućnoj i tjelesnoj čistoći. Neugodni mirisi ostajali su daleko van novosagrađenih gradskih četvrti ili pak u samom središtu grada (Gomila-Stari grad). Spomenimo da je kod otvorenja današnje Osnovne škole Nikola Tesla 1934. godine, u razdoblju ventennio fascista (fašističkog dvadesetoljetlja), u prizemlju bilo veliko kupatilo za djecu iz Gomile i Starog grada koji u svojim domovima nisu imali niti kade, niti tuša.
NAKON 1000 GODINA…
U ovom slobodnom poretku podataka o kulturi kupanja i uporabi vode u Rijeci osobiti značaj ima nedjelja 15. srpnja 1894. godine, kada je na nezaobilaznom Školjiću otvoreno parno kupalište (bagno a vapore) „Ilona“. Nakon 1095 godina Rijeka je dobila parnu kupelj. Naime, toliko je vremena prošlo od razaranja rimskih kupelji od strane Karla Velikog. Parno kupalište „Ilona“ bilo je vlasništvo uvaženog poduzeća Braće Klein. Dva dana prije otvorenja, kupalište je pregledano od strane „liječničko-građevinsko-političke“ komisije koja je utvrdila da zavod odgovara svrsi i da je u savršenom stanju. Guverner Rijeke, Lodovico Batthyany i njegova supruga llona, prema kojoj je kupalište dobilo ime, uputili su brzojav potpore novootvorenom hidroterapeutskom zavodu sa željom da radi za “opće dobro”.
Parno kupalište bilo je otvoreno od 6 do 19 sati, a dežurni liječnik ordinirao je od 7 do 8 sati, odnosno od 17 do 18 sati. Odmah po začetku svoga rada kupalište je imalo nekoliko odjela; za kupanje u parnom kupalištu, kupanje pod tuševima, kupanje u kadi (I i II razred), „pučko kupalište“, za kupanje u kadi s morskom vodom, hidroterapeutsku kupelj i posebne tuševe za dame. Zanimljivo je da je lokalni dnevnik „La Bilancia“ u rubrici gradskih vijesti redovito donosio izvješća o posjećenosti kupelji „Ilona“, pa tako nalazimo da po otvorenju nije bilo zainteresiranih za kupanje u kadama s morskom vodom, vjerojatno zato što je bila sredina ljeta. Prema spomenutom dnevniku 29. srpnja 1894. godine kupelj „Ilona“ na Školjiću je posjetio sljedeći broj ljudi; parno kupalište 84, kupanje pod tuševima 163, kupanje u kadi prvog razreda 41, kupanje u kadi drugog razreda 37, pučko kupalište 98, kupanje u kadi s morskom vodom 16, hidroterapeutska kupelj 19 i kupanje pod tuševima za dame 41.
Na jesen te iste 1894. godine ravnateljstvo „Ilone“ uvodi i godišnju pretplatničku kartu s kojom se ostvarivalo pravo na parnu kupelj, kupanje pod tuševima, kupanje u kadama prvog razreda i kadama s morskom vodom. Cijena za pojedince je bila 40 forinti, a za obitelj 100 forinti. Predbilježbe su se primale u „Iloni“, u salonu cvijeća gospodina Breisacha na Piazza Elisabetha, današnji Jadranski Trg (ex Togliattliev trg) i trgovini parfemima gospodina Carla Ozionija.
Državni arhiv u Rijeci u svojim spremištima čuva pisano povijesno gradivo najveće vrijednosti za istraživača pa i nacrt perila iz 1875. godine. Potok Brajda, čije se izvorište nalazi ispod pločnika stambene zgrade na uglu Ulice Fiorella la Guardije i Manzonijeve, napajao je javno perilo, koje se i danas nalazi „sačuvano“ ispod terase onoga što smo nekoč poznavali kao restoran Viktorija. Do korita za pranje rublja u početku se silazilo dvokrakim stubištem, koje će kasnije biti preuredeno u jednokrako. Da bi se zaštitilo od kiše i jakog sunca perilo je naknadno natkriveno. Krovna konstrukcija izvedena je u secesijskom stilu. Danas je pristup perilu moguć iz dvorišta ex Tvornice Rikard Benečić. Za javnu uporabu zatvoreno je 1939. godine.
VODOVOD “CIOTTA”
Još od kraja 18. stoljeća, kada su u Rijeku pristigli ljudi iz „civilizacijski viših sredina“, javila se potreba za izgradnju adekvatnije vodovodne mreže nego li su to bili bunari rasuti po Starom gradu. Jedini koji je to uspio realizirati bio je veliki riječki gradonačelnik Giovanni de Ciotta. Premda je ideju za vodovod imao na početku mandata (1872-1896), realizirao ju je tek na koncu svojeg načelnikovanja. Po narudžbi Predsjedništva Gradskog zastupstva, predavač kemije i prirodnih znanosti na riječkoj Vojno pomorskoj akademiji, dr. Joseph Kottsdorfer, izradio je elaborat “Lučbena raščlamba vrela Musstacchione, Lešnjak i Zvir”. On je s kemijsko-bakteriološkog stanovišta utvrdio da niti jedan od spomenutih izvora nije savršen, no odbacivši Beli Kamik i Lešnjak (ali i ostale manje), dr Kottsdorfer je svoju pozornost usmjerio na Zvir. Na temelju njegove raščlambe koja je tvrdila da izvor nije besprijekoran, ali u usporedbi s ostalima bio je adekvatan za napajanje budućeg vodovoda. Prepoznat kao najpitkiji koji grad ima, Zvir je bio otkupljen 1885. godine za 100.000 forinti. Još 700.000 forinti grad je izdvojio za turbine, hidrofore, rezervoare i vodove. Cijeli posao obavila je tvrtka M. Zellerin iz Budimpešte pod stručnim nadzorom projektanta inženjera Saalbacha iz Dresdena. lzvor Zvir, koji je nekada bio u vlasništvu obitelji Zanchi i čija voda je pokretala mlinove, postao je tako glavnim opskrbljivačem vode grada Rijeke. Tri tisuće litara vode u sekundi na samo četiri metra nadmorske visine bili su dostatni da napoje sva žedna grla Rijeke. Vodovodna postrojenja započela su s radom 2. listopada 1894. godine u 11 sati, a svečano otvorenje bilo je na imendan Njegovog apostolskog Veličanstva Cara i Kralja Franje Josipa Prvog, dana 4. listopada iste godine, uz prisustvo gradskih, gubernijalnih čelnika, crkvenih veledostojanstvenika te vojnih vlasti. Nekoliko godina kasnije vodovod je dobio ime Giovannija pl. Ciotte. Voda je postupno dolazila u gradske četvrti, čekajući da se u starijim zgradama izgradi vodovodni sustav. No, od tada prvi put u riječkoj povijesti građani su morali plaćati novcem vodu koju su koristili. Postupno je većina Riječana prešla na vodu iz Zvira napustivši stoljetne bunare i fontane.
PROVIDNO DJELO RIJEČKIH OTACA
Što je Riječanima bio njihov vodovod posvjedočit će izvadak iz čitanke za riječke škole iz 1902. godine, naime sama činjenica da je jedna ovakva tema našla mjesto u školskom programu govori dovoljno sama za sebe. „…Moćni strojevi i noću i danju crpe vodu i golemom mrežom cijevi pod visokim pritiskom gone svježu i čistu vodu u najudaljenije dijelove grada i gradska područja: za vile, palače, parkove, vrtove, privatne kuće, sve do najudaljenijih i najsiromašnijih nastambi.“
ZAVRŠNIKOV OPIS
Josip Završnik (1769. – 1843.), veliki pravopisni reformator, po ocu Slovenac, ali rođen u Rijeci, preteča Ljudevita Gaja, u opisu Rijeke iz 1816. godine zabilježio je sljedeće: „Povjetarac ili zrak i voda je vele zdrava, koja posvuda uz gore i more, pače u istom moru izvira i u istom gradu imade više bunara dobre, žive i tako studene vode da u najvećoj vrućini je kano led i od ledenosti ne može se ispiti jedna čaša. Na Brajdi je jedan bunar četvoronuglijama isklesanim kamenima ograđen gdi najbolja voda teče i zove se Bijeli kamen i od ove se vode povijeda da inostranac koji nju pije, dobije volju za ostati i oženiti se u Rijeci.“
Premda se ovaj spomen na vodu u Riječana i uporabu iste, u nekoliko navrata odmakao od osnovne teme, učinili smo to s razlogom da očitujemo svekoliki značaj koji je riječka voda imala za svaku osobu, svakog riječkog vodopiju ili kupača.
O prvoj analizi vode Zvira
Prvi takav rad je “Izvještaj o kemijskoj analizi vode iz Zvira i o bakteriološkom ispitivanju iste, kao i vode javnih bunara u Rijeci” prof. dr. Koettstorfera s Pomorske akademije iz 1888. godine, koji je zbog svoje zanimljivosti i važnosti tiskan u Priopćenjima iz 1896. godine. Naime, odlukom magistrata od 5. listopada 1886. utvrđeno je da se za potrebe budućeg gradskog vodovoda ispita voda Zvira, o kojoj od davnina kruži priča kao o dobroj pitkoj vodi. Utvrđeno je da se voda ispituje jednom mjesečno tijekom godine dana, da bi se utvrdio utjecaj godišnjih doba i meteoroloških oborina na njezinu količinu i kemijski sastav. Ispitivanja su provedena od prosinca 1886. do studenog 1887. godine. Za analizu vode korištene su tada najsuvremenije metode, a neki su se parametri, uz manje modifikacije, sve donedavno određivali na isti način. Pored kemijske analize, od svibnja 1887. godine provodila se i bakteriološka analiza vode Zvira i, za usporedbu, javnih bunara u Rijeci, a u jednom slučaju ispitana je i voda Rječine. Naime, 1885. godine Koch je na konferenciji o koleri u Berlinu istaknuo važnost ispitivanja vode na sadržaj mikroorganizama, od kojih neki mogu biti uzročnici bolesti. Valja napomenuti da u vrijeme prvih bakterioloških ispitivanja vode riječkog područja nije bilo termostata te se broj izraslih kolonija na hranjivom agaru određivao nakon dva do sedam dana, ovisno o temperaturi u laboratoriju. Naravno, za ljetnih vrućina i visoke temperature u laboratoriju, primjerice u kolovozu (27° C), kolonije su preplavile želatinu pa brojanje i nije bilo moguće. Prema bakteriološkim ispitivanjima, manji ukupni broj bakterija nego u Zviru nađen je u vodama Lešnjaka. U ostalim bunarima: Mustaccione, Sasso Bianco (Beli Kamik) i Mlacca (Mlaka) taj je broj bio viši. U vodi Zvira tražio se i bacil tifusa te bedrenice (zbog blizine klaonice), ali nalaz je bio negativan. Na osnovi kemijske i bakteriološke analize voda Zvira i Rječine, Koettstorfer je došao do zaključka da se radi o različitim vodama (iako u neposrednu susjedstvu). Radi utvrđivanja eventualne veze između vode Rječine i Zvira, odnosno drugih bunara u Rijeci, predlagao je da se u gornjem toku Rječine istrese nekoliko tona morske soli, a da se vode Zvira i drugih bunara ispituju na sadržaj klorida. Pojava povišenih klorida u Zviru ili bunarima dokazala bi da se oni prihranjuju iz voda Rječine (danas se u iste svrhe koriste razne boje). Povećanu mutnoću, odnosno sadržaj suspendiranih tvari u vodi praćen povišenjem bakterija u doba jakih kiša, povezao je s ispiranjem slojeva zemlje kroz kraško tlo. Stoga je predlagao da se u tim slučajevima voda filtrira kroz pješčani filter da bi se uklonile suspendirane tvari, ali i smanjio broj bakterija koje su vezane uz povećanu mutnoću. Ta ideja nije nikad realizirana, iako je vodovod izgrađen 1894. godine i takav (uz nužno širenje) opskrbljivao Rijeku do 1999. godine, kad je na Zviru puštena u rad nova crpna stanica. Unatoč povremenoj mutnoći i maloj količini slobodne ugljične kiseline, Koettstorfer je vodu Zvira preporučio za vodovod i tome u prilog naveo pet razloga: lokaciju izvora (tada) izvan grada u odnosu na brojne bunare u gradu, manji broj bakterija u odnosu na gradske bunare (osim Lešnjaka), mogućnost da se mutnoća i velik broj bakterija uklone pješčanim filterom, u blizini nema boljeg izvora (osim izvora Rječine) i sam izvor ima dovoljno vodene snage da se voda pumpa u cjevovod. Zanimljiva je i preporuka pri kraju izvještaja da, ako se voda Zvira iskoristi za vodovod, tada treba zabraniti izgradnju stanova i štala na okolnim obroncima, da se izvor ne bi zagadio tvarima životinjskog porijekla. Gotovo stotinu godina nakon što je ovaj Izvještaj napisan, početkom osamdesetih godina, voda obližnjeg Zvira II onečišćena je lož-uljem koje je procurilo iz kotlovnice nebodera izgrađenog iznad izvora, na Kozali.
Iako se u naše vrijeme pojedini parametri izražavaju na drugi način, prikazani su rezultati u osnovi u granicama vrijednosti koje se i danas dobivaju na Zviru. Broj ukupnih bakterija u devet provedenih ispitivanja vode Zvira uzrokovane iz cjevovoda kretao se u rasponu od 10-290 po ml. U šest ispitivanja vode s površine izvora taj raspon bio je 6-193 bakterija po ml. Jedino je u uzorku iz studenog 1897. godine, kad se zbog velikih kiša prelila voda Rječine u Zvir, broj ukupnih bakterija bio 2294, odnosno 1684. Prvi riječki vodovod pušten je u rad 30. rujna 1894. godine. Zbog brdovita terena, taj je vodovod imao dva kraka: za više dijelove grada i prigrada s rezervoarom na visini od 145.6 metara, a za niže dijelove s rezervoarom na 66 metara nadmorske visine. Dužina cjevovoda iznosila je 4500 metara za više, 19500 metara za niže dijelove grada, a u prvoj godini rada na vodovod je bilo priključeno 1100 zgrada. Pojedine javne zgrade u gradu, npr. c. i kr. Pomorska akademija i škola za dječake na trgu Zichy (današnja Žabica) imale su tekuću vodu iz obližnjih bunara još od sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. No, to se teško može smatrati vodovodom.
Naslovna fotografija prikazuje svakodnevni život na jednom od riječkih javnih perila, što su imala izniman značaj do izgradnje prve vodovodne mreže, a onda su polako nestajala
Warning: Invalid argument supplied for foreach() in /home/tisakbiz/artkvart.hr/wp-content/themes/cenote/template-parts/content-single.php on line 56
