Znameniti pripovjedač o legendama Divljeg zapada, američki režiser John Ford, u svom filmu “Poštanska kočija” (Stagecoach) iz 1939. godine prikazao je malu grupu ljudi u poštanskoj kočiji “Wells Farga” kako pokušava pod svaku cijenu prodrijeti na zapad, njima se protive najrazličitije sile; od ogromne daljine, preko prirodnih zapreka do pobunjenih Indijanaca. Premda je krajnje opasno govoriti o lokalnoj povijesti tako da se sve tipološki pojednostavni, što je značajka američkog pristupa, moramo ustvrditi da je Fordova priča o “Go West” prodoru simbolikom prilično slična Rijeci modernog i suvremenog doba. Svaki put kada iščitavamo riječku povjesnicu nalazimo neki novi trenutak vrijedan spomena, usvajajući tako njezino povijesno blago. Uslijed jedne obljetnice grada Rijeke ovu priču posvetit ćemo, kako je to suvremeni engleski povjesničar Eric Hobsbawm zamijetio “najljepšem proizvodu industrijskog dizajna”, poštanskoj kočiji, karoci. Naime, prije 229 godina uvedena je stalna poštanska kočija za putnike na relaciji Rijeka-Lipa-Materija-Trst, a koja je uredovala jednom tjedno. To se dogodilo 1. kolovoza 1794. godine. Premda priča o prijevozu pošte i ljudi iz Rijeke i ka Rijeci jamačno ne počinje s 1794. godinom, jer znano je da je toga bilo i za vladavine rimskih careva kada je naša Tarsatica imala poštansku postaju tipa “mansio”, odnosno, postaju s prenoćištem. između “mansia” nalazilo se šest do osam usputnih “mutabones”, postaja za promjenu zaprege odmornim konjima. Padom Rimskog carstva u Europi je pao i poštanski sustav. Grad Rijeka, Statt S. Veit am Pflaum, od godine 1467. postao je nasljednom zemljom kuće Habsburg, odnosno zemljom rimsko-njemačkog cara. Dvije prometnice su bile od prvotne važnosti za Rijeku; prva prema Trstu i druga prema Ljubljani. Tako ih je naveo glasoviti i u nas dobro poznati Johann Weikhard von Valvasor (1641. – 1693.), nadalje on spominje da je nastojanjem nadvojvode Karla (istog onog koji je utemeljio 1578. godine grad Karlovac), godine 1570. uspješno popravljena cesta od Rijeke prema Ljubljani. lsti nadvojvoda na poticaj dvorskog postmajstora Johanna Baptista von Paara odobrio je znatne svote novca za poštansku službu. Obitelj grofova von Paar imala je od 16. stoljeća, pa sve do 1852. godine, poštansko kraljevsko nasljedno pravo u svim krunskim zemljama. osim Tirola i austrijskih nasljednih zemalja. Tamo gdje nisu “vladali” von Paar, kao u Rijeci primjerice, to pravo vršila je obitelj von Taxis.
Riječki povjesničar Giovanni Kobler (1811. – 1893.), tretirajući riječku poštu, veli da ne zna kada je u Rijeci uvedena Državna pošta, no drži izvjesnom godinu 1686. kada je Riječaninu Eustacchiju Babiju dodijeljen naslov carskog poštanskog majstora. Koblerov sušački kolega Andrija Rački (1870. – 1957.) drži da je to bio Eustahij Vidošić. No, izgleda da je u pravu bio Kobler jer Eustacchio Babi 1710. godine svoju službu prepušta sinu Srećku, Feliceu Babiju. Za njihov rad komuna Rijeka godišnje plaća 40 škuda. Poštanska služba bila je na cijeni i bila je čast putovati poštanskim konjem ili kolima. Postiljoni, sprovodnici pošte, nosili su odoru sastavljenu od crvenog suknenog kaputića s cmim i bijelim obrubom, crnog šešira s bijelim, crvenim i crnim perima, a preko ramena srebrni poštanski rog na bijelo-crveno-cmoj traci.
Prema N. Rukavini i njegovom “Hrvatska, Priručnik žigova” iz 1944. godine, pošta u Rijeci je osnovna 22. ožujka 1730. godine, kada se vozni promet na relaciji Ljubljana-Rijeka odvijao jednom tjedno. Vozarina za putnika s prtljagom do 50 funti (28 kilograma) iznosila je jednu forintu i 15 krajcara. Znano je da se u riječkom lazaretu od njegovog osnutka 1722, godine obavljala dezinfekcija poštanskih pošiljki dimom i sumporom. Nakon “dinastije Babi” dužnost poštanskog majstora obnašali su Antonio Stemberg, Giovanni Rodi, Giuseppe Cepper, Giacomo Le Pret i Michele Belluzzi.
U 18. stoljeću ratovi i epidemije harali su Europom, pa je poštanskom majstoru u Rijeci ponestalo konja, kola i ljudstva. Posmajstor je morao imati u staji četiri konja za poštansku službu i dva za putnike, no dešavalo se da ostane bez ijednog. Riječki trgovci stokom za probleme takve vrste nisu imali razumijevanja. Oni bi nabavili sami konje iz okolnih mjesta, na primjer od trsatskih kočijaša, zbog čega se riječki postmajstor Giuseppe Cepper potužio lokalnim vlastima, no oni nisu reagirali. Ogorčen takvim postupkom “zaboravio” je uplatiti 907 forinti državnoj blagajni za prvi kvartal godine 1754. Ubrzo je najuren i na njegovo mjesto je postavljen 1757. godine Giacomo Le Pret, koji postmajstor ostaje do smrti 1760. godine. Na upražnjeno radno mjesto dolazi iz Praga Michele Antonio Belluzzi. Ne poznavajući lokalne uzance Belluzzi se sukobio s lokalnim moćnicima iz bogatog trgovačkog stališa. Uzrok tome sukobu bio je redovito zatvoreni poštanski ured u poslijepodnevnim satima, neoglašavanje rogom na dolazak “carosse de diligence” i na njezin prolazak ispred zgrade “Compagnia Privilegata”, te poradi odbijanja primanja sitniša bakrenog novca.
Odgovor trgovaca bio je žestok i učinkovit. iznajmljenim trsatskim konjima i kolima ustanovili su vlastitu distribuciju pošte, naplatu poštarine obeštećujući postmajstora Belluzzija. Ukazom središnjih vlasti od 3. veljače 1763. godine potonji je obavezan primati sitniš bakrenjaka. Na koncu je ipak bio smijenjen, a na njegovo mjesto došao je Giulio de Benzoni, zavjetovavši se da će uvijek imati šest potrebitih konja. Sjedište poštanskog ureda u Rijeci bilo je u povijesnom zdanju gdje je nekoć stolovalo Gradsko vijeće, danas nam znana rodna kuća Ivana Zajca. Ulaz u poštanski ured bio je iz Calle dell’ Arco Romano (danas Stara vrata).
Nakon što je platio 10.000 forinti, dana 10. srpnja 1766. godine za novog postmajstora došao je bivši riječki trgovac Pietro Henry. Istoimeni je kupio na obližnjem Trsatu konje, potom uspostavio liniju s Postojnom (kao spoj na vezu s Bečom), premjestio ured u Novi grad, izvan gradskih zidina u kuću Bemardini, što se nalazila na mjestu nekadašnje utvrde Sv. Jerolima (na uglu današnjeg Korza i Supilove ulice). Poduzetni Henry nije podnosio konkurenciju i iz tog razloga jednom prigodom je na mostu na Rječini zaplijenio dva konja koja su bila u vlasništvu izvjesnih Antona i Andrije Petrića s Trsata. Pietro Henry obvezao se gradu da će premjestiti javni zdenac “Mustacione” jer ga je njegova novogradnja iz 1766. godine prekrila. To je i učinio na vlastiti trošak. Poštanski ured u novoj zgradi započeo je s radom 1766. godine. lsta godina stajala je uklesana na arhitravu Henryjeve kuće gdje se nalazio reljef s uklesanom golubicom i dječarcem s rogom, simbolom pošte. Prema pisanju monsignora Maria Luigija Torcolettia u “Spigolando nel passato di Fiume” iz 1950. godine reljef je kupio barun Niels Sachs od Griča, koji ga je poklonio barunici Luisi Klein od Wisemburga koja je njime uresila svoju vilu u lki, gdje se prema riječima Torcolettija “i danas nalazi”. Henry je kuću prodao 1799. godine zajedno s pravom na poštu Antoniju Daniju, a taj je ustupio svom sinu Vincencu koji je taj posao obavljao gotovo pola stoljeća. Kuća je kasnije prodana Stefullu, da bi na koncu bila srušena 1937. godine.
Za Henryjeva mandata uspostavljena je linija Rijeka-Lipa-Materija-Trst (dana 1. srpnja 1785. godine), ali je godinu dana kasnije ukinuta zbog nerentabilnosti. 0 prilikama na istočnoj obali Rječine saznajemo iz “Priloga k povijesti grada Sušaka” Andrije Račkog:”…na Trsatu se spominje 1720. Petar Vidošić “ces. poštar”, a 1716. Ivan Ognjen “post maestro di Tersatto”. Spaslo nam se pismo, kojim Petar Vidošić daje uoči vjenčanja svojoj budućoj supruzi jutarnji dar (Morgengabe). Neko je oklevetao našeg poštara da ne bio nakan otrovati ga pa ovaj traži progon klevetnika jer inače “perderei credito il volge non fiderebbe piu”. U staro doba prevozila se pošta deležancom, a naša su seljad davali konje. Oblast je propisivala kojim redom će se davati paripi. God. 1788. nalaže se Trsaćanima da moraju uvijek držati u pripremi konje za uporabu “del maestro di posta”. Deležancom prevozili su se dakako i putnici. Mnogi su se naši potužili da im podvoz slabo plaćaju no te žalbe nijesu se uzele u obzir. Engleski putnik Thomas Watkins, koji je putovao od Dubrovnika za Veneciju preko Rijeke i Trsta ostavio nam je zapis o svome prolasku našim gradom i cestom ka Trstu u svojoj knjizi iz 1790. godine “Travels through Switzerland, Italy, Sicily, the Greek islands to Costantinople, through part of Greece, Ragusa and Dalmatian Isles”:”…Rijeka je jedna od rijetkih luka koje pripadaju austrijskom caru koji je, mnogim mudrim povlasticama i zaštitnim mjerama, znatno unaprijedio njezin trgovački promet. Napustio sam grad sutradan po dolasku i zahvaljujući lažljivoj promućurnosti moga sluge koji je upravnicima poštanskih stanica ispričao da nosim poruke za Cezara tj. Cara, brzo sam putovao do Trsta.” Bilo je to u ožujku 1789. godine. U to doba tarifa za diližansu od Rijeke do Trsta bila je 3 forinte i 22 krajcara. Za vrijeme vožnje diližansom putnici nisu smjeli pušiti, naročito ne duhan za lulu, mogli su pušiti samo najbolji duhan ako im to dozvole ostali putnici. Tijekom vožnje putnici su mijenjali mjesta ne bi li svima bilo podjednako ugodno i jednako loše poradi loših cesta. Za neke je nestrpljenje bila najveća prepreka, poput Antuna Nemčića Gostovinskog (1813. – 1849.), koji je krenuo za Rijeku i putovao punih šest dana! Isprva to su bile česte stanke:” Ja sam boginju trpljivosti usrdnu molitvu izmolio i zatim razne kombinacije krojiti začeo, dokle ćemo polag podobnih stanakah do Reke putovati” piše Gostovinski, no nedaća koja ih je na Gomjem Jelenju zadržala bila je bura, o čemu on veli: “… Bura je, naime, dva tri puta karuce naše podigla i bez dvojbe bi ih prevalila da ih nisu ovi momci uzderžali.”
U to do doba brza Malle kola prevaljivala su put od Rijeke do Zagreba za 27 sati. Njemački pisac iz Breslaua (Wroclava) Otto Dubislav Pirh (1799. – 1832.) u Rijeku je stigao 3. siječnja 1830. preko Lujzinske ceste koju smatra remek djelom tadašnje tehnike. Putem je sasvim promrzao ali se nadao da će na moru biti toplije, međutim dočekala ga je primorska bura pred kojom se sklonio u malu gostionicu nedaleko riječke pošte. Međutim, putovanje nisu otežavali česti zastoji, nevrijeme, loše ceste, zvijeri, kvarovi na kočijama. Diližanse su bile metom čestih napada razbojničkih bandi. Nije se radilo o nekakvim romantičnim razbojnicima poput Robina Hooda i njegove družine, već o banditima sastavljenim od dezertera, zločinaca, švercera i kriminalaca najgore vrste. Za vrijeme napoleonskih ratova situacija se drastično pogoršala, osobito na cesti prema Ljubljani, stoga je maršal Marmont 24. ožujka 1810. godine donio zapovijed: “…za svakog opljačkanog ili ubijenog putnika zatvorit ćemo dva puta više stanovnika iz općine u kojoj je došlo do zločina… zločincima će suditi vojni sud i vješati ih uz glavnu cestu na početak sela gdje će visiti neodređeno vrijeme. Stanovnici sela morat će ih čuvari 6 mjeseci…”
Marmontove mjere djelomično su suzbile razbojništvo i banditizam. Nakon odlaska francuskih vlasti iz naših krajeva “borbu do kraja” vodilo je austrijsko redarstvo i oružništvo. Mir i sigurnost na cestama ka Rijeci zavladala je polovicom prošloga stoljeća. Negdje u to doba pored relacije Rijeka-Trst (koja je bila najopterećenija i kojoj se svaki dan dodavala prikolica ili su išla po dvoja ili troja kola), zatim Rijeka-Zagreb, Rijeka- Senj-Žuta Lokva-Zadar uvedena je dnevna veza s Ljubljanom. Tako veliki broj poštanskih kočija na nazovi kolodvoru, koji se na današnjem Trgu Riječke rezolucije, stvarao je redovita prometna zakrčenja. Stoga je Vincenco Dani bio prisiljen preseliti “kolodvor” na lokaciju današnje Supilove ulice, koja je u to doba nosila naziv “Contrada della Posta”. Cijeli taj svijet riječkog “Wells Farga” nestao je postupno prvo dolaskom u Rijeku brzojava 1856. godine, zatim željeznice 1873. godine i brzoglasa 1893. godine. Množina poštanskog prometa i opterećenost diližansi najbolji su pokazatelj kolika je bila potreba za željeznicom. Prvom žrtvom željeznice bila je diližansa prema Pivki (Šentpeter) koja je ukinuta 23. lipnja kada je uspostavljena željeznička pruga Šentpeter-Matulji-Rijeka. Bio je to početak kraja famoznih riječkih diližansi…
