/…/„Carstvo je besmrtno, ali pojedini car padne i svali se, čak cijele dinastije konačno potonu i izdahnu u jednom jedinom hropcu. O tim borbama i patnjama ljudi iz naroda neće nikada doznati, oni stoje kao zakašnjeli pridošlice, kao tuđinci na kraju gusto nabijenih pokrajnih ulica, mirno trošeći donesene zalihe, dok na tržnici u sredini, daleko sprijeda, pogubljuju njihova gospodara“/…/
Franz Kafka, Pripovjetke, Knjiga druga, Na gradnji kineskog zida; ZORA, Zagreb, 1968.
/…/ „Te dijelove zida, napuštene u pustom predjelu, nomadi mogu uvijek razoriti, tim prije što su oni neshvatljivom brzinom, kao skakavci, mijenjali svoje nastambe i možda imali bolji pregled napredovanja gradnje nego mi graditelji sami. Usprkos tome gradnja se nikako nije mogla izvesti drugačije nego što se dogodilo.“ /… / ( Kafka, isto )
BESKRAJ/KOLOSALNO/MONUMENTALNO I KATASTROFALNO U RIJEČKIM GRAĐEVINSKIM PODVIZIMA I TRANSURBANIM PROJEKTIMA
Punu stoljetnicu od godine Kafkine smrti (Prag 1883. – Beč 1924.) na razvalinama A-U Carstva i ostalih carevina i „slobodnih država“ (nesvrstanih – razvrstanih – svrstanih), načelno (deklarativno) jako slobodoljubivim građankama i građanima Rijeke, Kvarnera, Liburnije nimalo ne nedostaju niti kineski niti berlinski (ruinirani, demontirani) zidovi. Čak su se odvikli i od posjednjih ostataka, fragmenata starog gradskog, vlastitog zidića, bedema, kao što su uskoro potom i nesretni Murtićev mozaik isjeckali, spakirali i dislocirali – tako u „paket aranžmanu“ – iz Ex-Pošte (Zara). A što će ispasti „na kraju balade“ od Starog grada, pučkog baroka, starih kućica, ledina, parkova i nasada, obale i mora – od Bakra do Lovrana, od starih zidića, plaža, mandraća, lučica, stadiona, Kantride – to ćemo tek vidjeti. Živi bili, pa…!
Čudnovat, ne kažimo čudovišan, projekt nedokučive, beskrajne, fragmentarne, višestoljetno – nesagledive, skoro pa beskonačne GRADNJE KINESKOG ZIDA, te statički problematično utemeljene, a megalomanske, nad-monumentalne, kolosalne gradnje pradavnog monstruma Babilonske kule (bit će „zigurata“), zaokupio je tijekom katastrofe zvane Veliki rat (I. svjetski) i Oktobarske revolucije (sa „sjevera“, gdje je bila Carska Rusija) spisateljski genij Franza Kafke. A potom i velikog Kafkinog štovatelja Jorge Luisa Borgesa, na kojeg je ovaj imao višestruk upliv. Fragment pripovijesti o izgradnji Zida Kafka je napisao 1917./18/19 (?), no objavljen je tek posmrtno, 1930./31. godine. U međuvremenu, Kafka je ipak 1919. objavio srodnu, kraću, „bajku“ na tu temu: „Carska poslanica“ (poruka) u knjizi „Seoski liječnik“. To nije obična „konkretna utopija“, a niti „objektivna povijest“, već više od toga, metafora, meta-fizička štorija-rasprava o „ne-svrhovitosti“, apsurdu tog golemog višegeneracijskog kolektivnog „poduzeća“ na beskrajnom teritoriju stare Kine. U koji su doslovno uzidana bezbrojna ljudska trupla, životi, a da nitko nije znao gdje je tome „kraj“ – pošto je bilo neznano mnogo „rupa“, „razmaka“ između međusobno udaljenih dijelova, sekvenci, faza gradnje tog nedovršivog nad – zida – kroz koje su sa sjevera mogli upadati svakojaki „sjeverni“ nomadi, „barbari“, uljezi, a i bježati put sjevera i „Kinezi“ i „nomadi“, koji mahom nisu mogli pojma imati niti koja je dinastija, koji „car“ tobože na vlasti, ako je uopće – živ!? Naime, glasnik s porukom nije imao nikakve šanse da za života uopće izjaše iz pogoleme metropole, kamoli da dojaše do provincije s ikakvom porukom o životu/smrti/stanju navodnog Cara. Ako bi Car u međuvremenu (poduljem: beskrajnom) – umro, to baš nikakve posljedice ne bi imalo niti po javno mnijenje niti po život svih tih bezbrojnih „Kineza“ rasutih diljem prevelike Carevine. ZA NJIH je Car bio i ostao jednako ŽIV, NA VLASTI, pošto bi i „Carev glasnik“ i careva poslanica „na po puta“ istrunuli, iščezli s „poprišta povijesti“. Tako da nije bilo nikakvih „novosti“, ni dobrih ni loših. Sve bi išlo po istom, po starom.
„ŠTA DA?“ Itekako!
Budući da mitski besmrtnici poput „Maršala“ nikad ne umiru, ne umire niti njihov FETIŠIZAM, sveti nedostižni „njihovi“ mitološki predmeti tipa jednog „Galeba“, proklamirane „općenarodne“ morske ptice „Feniks“. A „Feniksa“ se ne da tek tako ćopiti ni za glavu ni za rep! Toga čas ima – čas nema! Naime, MIT je suština, IDEOLOGIJSKO – „besmrtno postojanje“ (ma gdje da se ti „trans-objekti“, HIPERREALNA „stvarnost“ njihova (čitaj GOLUB (GALEB) NA GRANI, a ne brižni mići „vrabac u ruci“!). Tako Car i carska svita MISTIČKI PARTICIPIRAJU s pokojnim „Feniksom“, a za to vrijeme – VLADAJU, da ne kažemo „mudro gospodare“ – kao da su svi ti davni pokojnici/-ce JOŠ ŽIVLII I JOŠ AKTUALNIJI nego dok su objektivno bili živi i preminuli od bolesti, starosti, čega li već? Kao i „Car“ iz Kafkine short story „Na gradnji kineskog zida“ ( 1917-18-19-30-33… fragmentarno, nedovršeno… ).
Urbani separei, kuraži, gradski „nomadizam“, „ratna mašina“, GENERACIJE (X/Y?/Z…a dalje?) – pasivaju, pasivaju, ali GALEB – jok! – tek uzima zamah, dok se čeka da mitski zakupac – „gukne“ iz Zmajevog gnijezda. Isto tako mitska ruina od Teatra Fenice, sve oko Ex-Torpeda, Hartere, cijelog kompleksa Kantride, da ne nabrajamo sve iznova. Goleme rupe se otvaraju, prometnice raskopavaju i krpaju, „carev glasnik“ na električnom konjiću sudara se s bezbrojnim kockastim motoriziranim klonovima („Woltek/Boltek“ ), taksijima, upada u jarke, udara u srušene zidiće i stabla, u beskućnike, pankere, klošare, starice/-ce, NIKAKO da dogura ni do Žabice, NOVE bus-stanice, jasno!, a kamoli do „granica carevine“!
Kad sve te generacije, naraštaji, pokoljenja – ODU „Caru“ u pohode, u vječna lovišta u METAVERZUMU, NEĆE VIŠE NIKOGA BITI da se uživo „sjeća“ svekolikih plaža i zidića, lučica, barčica … Pećina, Kantride… Čak niti drevnih ruševina Haludova, Golog otoka, ako sve skupa „gentrificiraju“.
Ali će se TOBOŽE „sjećati“ čega? – Titovog Galeba, Kineskog zida? Hotela Kontinental, Park, Jadran? Uvale Scott? Hoće, hoće, na ideologiziranim „workshopovima“ u maniri „Kultura Sjećanja“. Pod budnim okom Velikog Brata NWO-a.
Ma kade si, kako si ča, Care? Kot živ!
Istodobno će devastirati, okupirati plaže, otoke, lučice, stara naselja; sve će „preraditi“ po ukusu novokomponirane predatorske elite, jet-seta – i GRADITI SIMULARKE diznilendizirane „nedirnute prirode“ (Surogat, naravno), rustikalnih luka, osamljenih plaža, tobože pustih otoka za robinzonski turizam, pa TAKO i fiktivne „Otoke – Utopije“ (kao što se polu-naivna mladež, „novoutopijska“, dosjetila VEĆ POODAVNO STARIH I OTKRIVENIH I POTROŠENIH otočnih anarhističkih, „aktivističkih“, „NE-DRŽAVNIH, navodno, otoka VISA, KORČULE – što sve ZNAMO – od vremena uništenih starih anarhista/-ica – nakon II. svjetskog rata, baš za Titove NOVE vlasti, s prelaskom na čvršću DRŽAVNU ruku ’45.-’53., s jačanjem JNA i „baza“, kao „skrivenih“!), zatim od PRAXIS – epohe od 60-ih pa sve do u 80-te, do – RATA 90-ih, ne? I sad se kao veliki filozofijski i „aktivistički“ projekt te lokacije poput „Sive zone“, Horvatove kao „Utopije“ (ništa bolje!?) iznova SLUŽBENO deklarira, propagira – đacima prvacima! Usred katastrofalne situacije „u nas i u svijetu“. Jako originalno i – nazovi-utopijski. Houellebecq, Mogućnost otoka, roman, 2005., jasno da ste (i) to čitali. No to NIJE nipošto „utopija“. Nije ovo epoha „socijalista utopista“, pa niti „Principa nede“ (Bloch), Praxis-škole, hipokrizije akademskog anarhizma/utopizma.
Praćenog lukavim trgovanjem s EU, NATO-om, Bliskim Istokom, kao znanstvenim, obrazovnim, riječju – akademski hipokritskim, licemjernim. Na kojima se rektori/-ice/gradonačelnici/-ce/pročelnice/-ci, sve sami oktroirani menadžeri „po vokaciji“ kao „bave“ – književnošću i utopijama! S blagoslovom jednog Luerssena, zar ne? E, pa … jedan „vrisak“ (krik, urlik), bitte!
UPRAVO TAKO! /…/ „Upravo tako, tako bez nade i s puno nade vidi naš narod cara. On ne zna koji car vlada, dapače i o imenu dinastije postoje sumnje. U školi se uči mnogo o tome sve po redu, ali opća nesigurnost u tom pogledu tako je velika, da su u nju uvučeni i najbolji učenici. Davno pomrle careve postavljaju u našem selu na prijestolje, a onaj tko živi još samo u pjesmi, izdao je nedavno objavu koju svećenik čita pred oltarom. Bitke iz naše najstarije povijesti biju se tek sada, i susjed ti zažarena lica upada s tom viješću u sobu. Carske žene, ugojene, na svilenim jastucima, otuđene od plemenitog ćudoređa pod utjecajem lukavih dvorjanika, naprasite u vlastoljublju, nadute u pohlepi, raskalašene u razbludi, počinju svoje opačine bez kraja i konca. Čim više vremena prođe, tim strašnije sijaju sve boje i selo uz glasno jadikovanje doznaje odjednom kako je neka carica tisućljeća ranije pila krv svoga muža dugim gutljajima.“ /… / Kafka! Na gradnji KZ!
Mislite da se kod Kafke radi samo o metaforama, „slikama“, prenesenog značenja? Da naše malo opustošeno „carstvo“ godine 2024. izgleda bolje, ljepše i „podobnije za Utopiju“, „mir, ljubav&dobro“ od onoga za života Franza Kafke u Pragu, Beču (3. srpnja 1883. – 3. lipnja 1924.)? E, pa … samo hrabro.
Plastičnog Flaminga (može i Galeba Fenixa) pod ruku (može i pod dupe, dođe ti ga na isto!), pa pravac Hotel Hilton, a može i pravac rovinani, ruinirani Hotel Haludovo, i – ETO NAM OSTVARENE KONKRETNE UTOPIJE! Živjela INSTANT – UTOPIJA, Živio (pokojni) Car!
Naslovna ilustracija Aleš Suk
#Brajda #Branko Cerovac #Franc Kafka #Kantrida #Riječki cinik #Teatro Fenice