REFERENCIJE: KUTNJAKOVI CIKLUSI „REQUIEM ZA BALKAN” (1991. – 1993.) & „NEARTIKULIRANO” (1995. – 1996.);
MOJI (KINIČKI, NARAVNO!) TEKSTOVI:
IZ KUTNJAKOVOG KUTA ILI: OČNJAK – UMNJAK – KUTNJAK (eng. prev. Robert Bebek: From Kutnjak’s Angle or Canine – Wisdom Tooth – Molar), 1996.
NAČELA SLIKARSKOG DJELOVANJA ZLATKA KUTNJAKA (eng. prev. Robert Bebek: Principles of Painting Activity In Zlatko Kutnjak’s Practice), B.C., June 2nd 1996.
ZLATKO KUTNJAK – CURRICULUM VITAE (1996.)
Uvodno slovo za Kinik-Kolumnu 2024
I za rata i u miru privlačili su moju kiničko-kritičku pozornost, a također i neskriveno oduševljenje i artistički radovi i neslužbene, „neformalne“ akcije, geste i „verbalni izgredi“ jednog i jedinog Zlatka Kutnjaka.
Naročitu pozornost njegovim gorenavedenim ciklusima posvetio sam davne, pradavne „poratne“ 1996., radeći s njime na izložbi Requiem za Balkan/Neartikulirano (1991. – 1993./1995. – 1996.), u organizaciji HDLU Rijeka. Katalog s mojim tekstom i njegovim konceptualno osmišljenim crtežima grafički je oblikovao Z.K. osobno. Sve najstrože crno – bijelo. Akromatski.
Pošto sam danas, ožujka 2024. više nego nezadovoljan upornim bojkotom, ignorancijom, prešućivanjem i svekolikim potkradanjem kako mojih tekstova iz tog kataloga HDLU-ova tako i Kutnjakovih radova iz toga kataloga (reproduciranih, primjerice, i u „Misfits“ T. Milovca odnosno V. Marteka; bez ikakvog spominjanja stvarnog izvora – o kojemu je riječ!), a iznimno zadovoljan vlastitim uvidima u suštinu i značajke Kutnjakova Opusa – itekako aktualnim i važećim i danas „u novonastalim okolnostima“ (poput onih iz pjesme „Novo vrijeme“, Buldožera!), odlučih upravo da svu stručno-nestručnu javnost ovim putem PODSJETIM barem na te nezaboravne riječi i stvari odnosno – djela. Apeliram na buđenje, reaktiviranje čitateljske ANAMNEZE, grčki, „platonistički“ – ANAMNEZIS. I na famoznu „kulturu sjećanja“.
AD 1) Od Lautreamontova bestijarija ( G. Bachelard ) i Baudelaireova Cvijeća zla do Kutnjaka
Pišući o Lautreamontovu bestijariju Bachelard umuje, iz vlastita kuta i očišta, o čistim metaforama agresije: kandže, žalci, bodlje, sisaljke, zubi i slični organi u Maldororovu svijetu/svjetlu. U Baudelairea i Lautreamonta cvjeta cvijeće zla, iz kojeg u nas zure i na nas vrebaju vrlo znakovite i ne baš bezopasne kreature. Riječki umjetnik, čije slike/kolaži s ocvalim novčanicama mirišu na zubatu smrt, koja i dalje ujeda i grize – i to u iskonski „kiničkom“ značenju „psa koji laje i grize“ (Diogen iz Sinope). Zarana je ćutio neobičnu sklonost prema simbolističkom slikarstvu umjetnika – kutnjaka kakvi su bili ili „ispali“ Odilon Redon i Gustave Moreau.
Naime, radilo se o Redonu, Moreau ili Maljeviču, Kutnjak na sve stvari i pojave, a posebice na umjetničke fenomene, gleda iz vlastitog „iščašenog“, „kosog“, anamorfotičnog kuta. Taj sve temeljito prožvače, prije nego li ispljune, odnekud iz neptunskih zeleno – ljubičasto – crveno – crnih dubina, neki „plastički znak“, potez, boju ili čak sliku na list papira. A takav drzak i bezobrazan, „besprizoran“ postupak kažnjava se terminima poput „subjektivistički“, „ekspresionistički“, „lirski“, „anarho-individualistički“, „cinički“, „negativistički“, „nihilistički“, „kritički“ („kritičari svega postojećeg“), „subverzivan“, „opscen“, „blasfemičan“, „sarkastičan“, „sardoničan“, „skatološki“, „sotonistički“, „destruktivan“ i-tako-dalje! Čas mu se podmeće „fašizoidnost“ čas „degeneracija“, upravo kako su nacional-socijalistički „eksperti“ za umjetnost inkriminirali i kažnjavali „izrođene umjetnike“ (zloglasna izložba „Die Entartete Kunst“!). Što nije točno, ali „nije ni bez Vraga“! Platon je znao da umjetnike treba držati na oku, da ne očaraju i ne izlude normalan i uljuđen, „pitom“ svijet odnosno polis, Politeia-u, Državu. Pošto su manijaci, podložni „maniji“, bogovima, demonima; kraće, „sekularizirano“: nadahnuću i stvaralačkim porivima sumnjive, opskurne, tamne, sjenovite provenijencije. E, o tome nam valja dobro promisliti, želimo li shvatiti najdublje, najsublimnije, najsuptilnije, najosobnije i iznimne kvalitete Kutnjakova crteža, slikarstva i arističkog ponašanja od 70.-ih do 1996. – odnosno do umjetnikove smrti.
Ne zna se je li to slučajno tako ispalo ili se pak radi o magiji imena/prezimena (za što ne treba kriviti pretke), ali zlatni Zlatko je stvarno (bio) krajnje „zubat“, oštrokut, „kutan“, zajedljiv, „zločest“ umjetnik, koji konceptualno – plastički kopa i glođe po potisnutim, skrivenim, tamnim kutevima, rubovima, ekstremima i tabuiziranim, nedodirljivim zaku(t)cima „Stvarnosti iza stvarnosti“, kako je nazvao jedan ciklus slika 1983./1984. Baš ono što je „u kutu“ percepcije, „zaumno“, nesvjesno, njega ponajviše privlači i zanima, pa to izvlači iz dubina na vidjelo, te postavlja u središte svoje slikarske elaboracije i naše pozornosti. Čak i kad se radi o tobože općepoznatim i stoga značenjski krajnje ispranim i istrošenim stvarima/znacima/riječima/simbolima/imenima: kišobran, lubanja, lice, križ, cvijet, zastava, prometni znaci, brojevi, datumi, znakovi na ambalaži, svekolika religijsko – ideologijsko – kulturno – politička heraldika i amblematika, seksualni simboli, šišmiševo crno krilo već spomenutog kišobrana, zemljovidi i tome slično – čak i tad se može razabrati neko prepoznatljivo kutnjakovsko iščašenje, neka začudna osebujnost, neki drski, kapriciozni prkos kolektivnom stavu, javnom mnijenju, „konsenzusu“, „dobrom ukusu“, konvenciji viđenja i interpretacije.
Svakom Kutnjakovom radu nešto jedinstveno i iznimno ekspresivno daje pečat i izraz „autoportreta“, što njegovo slikarstvo i poetiku, „autopoiezis“, napadno razlikuje od „dalekih“ zagrebačkih srodnika poput Mladena Stilinovića, Vlade Marteka i inih „postkonceptualista“. Kutnjakovo slikarstvo odlikuje i karakterizira veoma specifična, izdiferencirana koloristička i gestualna kvaliteta, intenzivan stilski i rukopisni naboj i u akromatskim (sivim, crno – bijelim) radovima, i u manje ili više geometriziranim, konstruktivističkim i u ekspresionističkim slikama i crtežima. Pa i u konceptualistički ogoljenim akcijama ispisivanja teksta i znakova. Stoga nijedan od njegovih slikarskih činova ne može biti adekvatno uguran u ma koju ideološko – političku „priču“. Kao što ne mogu biti niti poezija niti glazba jednog „Grča“ (rock band) – usprkos svim „žanrovskim“ podjelama i interpretacijama.
Kutnjak jeste slikar. I to, da još jednom naglasim, krajnje radikalan, subjektivno nastrojen. Slikama ispovijeda, daje, iskazuje vlastito „skriveno“ lice, svoja afektivna stanja, opsesije, „božansku maniju“ (Platon!), misli, komentare zbilje prelomljene u simbolima, a ne neku kolektivno uporabljivu ideologiju. U tome je posebnost, snaga, iznimna estetska vrijednost Kutnjakova lucidnog umjetničkog angažmana. Transepohalna vrijednost i rječitost slikareva izričaja koji „privatizira“ šifre, znake, simbole, idiome, atmosferu vremena, svu ovozemnu „domovinsku“ i svjetsku bol. U tome je čar i magija Kutnjakova slikarskog senzibiliteta, u čijim specijalno uređenim i njegovanim kutevima ima mjesta i za Goyu, Odilona Redona, Gustavea Moreaua i za Kazimira Maljeviča, čija „konjica Crvene armije“ – u bijeloj inačici – „juriša“ preko očiju, lica Autora u jednom od brojnih Kutnjakovih autoportreta.
AD 2) NAČELA SLIKARSKOG DJELOVANJA ZLATKA KUTNJAKA
1.DEMOKRATIČAN ODABIR MATERIJALA I SREDSTAVA:
Papir, akrilne boje, stare plahte, a može – ovisno o potrebi, konceptu i mogućnostima i sve ostalo. Vrste papira: hamer, toaletni, novčanice izvan opticaja, razglednice, novine, stari računi, pakpapir, fotke, enciklopedije i sve na čemu ima slova, znamenki, znakova, ilustracija; sve što se može/smije naći, reciklirati, kidati, kolažirati, prežvakavati, ocrtavati, oslikavati, reproducirati, baciti;
2.POUKE I POSTUPCI: simbolista, kubista, ekspresionista, konstruktivista, suprematizma, dadaizma, „Die Neue Sachlichkeit“ (Malevich, Duchamp, Schwitters, Klee, Man Ray… Dix, Grosz… i drugi/-ge), apstrakcionista, fluxusovaca, konceptualista, Nove umjetničke prakse, undergrounda, urbanih naivaca, „primitivaca“, supkulture, kontrakulture, grafitera …;
3.SPREMNOST NA AKCIJU, INTERVENCIJU U PROSTORU, HAPPENING, PERFORMANCE, SITE-SPECIFIC ART ETC.;
4.IZLOŽENOST PRITISKU I UDARCIMA IZVANA I IZNUTRA: NAČELO INDIVIDUACIJE, DIFERENCIJACIJE I PROFILACIJE VLASTITE POZICIJE I IZRIČAJA;
5.PRIMJENA NAČELA I KONCEPTA AUTOPORTRETA I TAMO GDJE NEMA AUTOPORTRETA; TO JE OSOBNI AUTOREFERENCIJALNI PREOBRAŽAJ IZLOŽENOSTI /Ibid. Broj 4./;
6. LIKOVNO – KONCEPTUALNO PREISPITIVANJE BROJA, ZNAMENKI, SLOVA, SIMBOLA, ŠIFRI, REBUSA, TEKSTA, IMENA, DISKURZIVNIH PRAKSA: INTERES ZA ZNAČENJA, ZA SMISAO/BESMISAO ZBILJSKIH STVARI, DRUŠTVENIH ODNOSA, KOMUNIKACIJE I IDEOLOGIJA;
7.ODABIR PREDMETA/TEME/MOTIVA KOJI INTRIGIRAJU „JASTVO“ NE SAMO ESTETSKI VEĆ I SPOZNAJNO, AFEKTIVNO, ETIČKI (egzistencijalnih, socijalnih, povijesnih, aktualnih, religijskih, ćudorednih, ideologijskih, političkih); PITANJE KARAKTERA UMJETNIČKE AUTONOMIJE I ANGAŽMANA;
8.KRITIČKI PRINCIP: za umjetnost nema nedodirljivih predmeta (taboo, veto, zabrana, imunitet) /Ibid broj 7. načelo odabira/;
9.TEMATIZACIJA PRINCIPA AGONALNOSTI, POLIFONIJE, POLISEMIJE: šok, paradoks, kontradikcija, kontraverzija, apsurd, shiza, raskol, konflikt, kapric, ambivalencija – kao izvori napona, energije, stvaralačke provokacije i animiranja afekata, emocija, refleksije, vrijednosne prosudbe;
10.OČUVANJE I NJEGOVANJE SUBJEKTIVNOG ČULA ZA RAFINIRANU NIJANSU, ZA MALE, INFINITEZIMALNE KROMATSKE RAZLIKE (skriveni duh boja i oblika: lirski i viši intelektualni moment osobnog izraza iliti „izričaja“, stila, manire);
11.KRITIKA LINEARIZMA SVAKE OFICIJELNE „POVIJESTI UMJETNOSTI“: kritika prakse i ideologije koja negira velike i male iznimke, te proizvodi nevidljive zakutke, egzile, marginu, provinciju, periferiju, getoizirane „autsajdere“ i kanonizirane, privilegirane, protežirane „insajdere“;
12.KINIČKI (NE „CINIČAN“!) MOMENT SATIRE, IRONIJE, HUMORA (od fino iznijansirane igre dvoznačnošću odnosno višeznačnošću simbola do surovog, direktnog sarkazma, crnog humora, „galgenhumora“, „noire“- žanra);
13.ISPITIVANJE TROŠNOSTI, EFEMERNOSTI, SMRTNOSTI STVARI : MEMENTO MORI, VANITAS, REQUIEM…): otud i specifičan odabir potrošnih materijala ( Ibid. Broj 1 ); funkcija brojeva – datuma;
14.NAČELO KONTINGENCIJE I TEMPORALNOSTI EGZISTENCIJE I UMJETNIČKOG ČINA KAO PERFORMATIVA, PERFORMANSA (eksperiment, brzina, sporost, trajanje, dodavanje…(Ibid.broj 13.:broj, datiranje itd.);
15.WAS IST KUNST PRINZIP UEBER ALLES!
Istaknuta fotografija i galerija fotografija: iz arhive Damira Čargonje Čarlija
