Dok pozorno pratimo dramatičan razvoj revolucionarnog bunta slavonskih svinjogojaca i konjogojaca protiv… zna se čega i koga sve, a i zbog čega (vidi moj prilog „na tu temu“ napisan ljeta 2021: WAS IST KUNST, HERR PFEIFFER?), dok vani pljušti kiša i ometa mjesečinu da nam osvijetli pute, kontempliram o nekoliko na prvi pogled kaotično – neodadaistički nabacanih/rasutih tema i uspomena, potstaknut nedavnom komemoracijom u povodu smrti velikog riječkog umjetnika Zlatka Kutnjaka:

AD 1

Rad na Životopisu i retrospektivnoj izložbi „Ivo Kalina“ – 1994. (usporedi moj tekst u katalogu te retrospektive, Ivo Kalina, MGR, 1994. kao i integralan tekst u riječkom časopisu „Rival“) te retrospektive „Stjepan Lahovsky“ i „Zlatko Kutnjak“ (koje sam obje radio, 1995. i 2006. i 2007.); a sve to nakon radova na modernoj i avangardnoj umjetnosti u Rijeci i Hrvatskoj (od 2/2 XIX. do 2/2 XX. stoljeća II. tisućljeća): „Hrvatska Moderna“, Moderna galerija Rijeka, 1992. (B.Cerovac / D. Glavočić) te „Racionalno i spontano“ (B. Cerovac, M. Đilas), 1994.; sve katalozi Moderne galerije – danas MMSU-a, Rijeka (1992. – 2006.); dakle, puno prije „novonormalne“ Rijeke (2007. – 2023.);

AD 2

Moji najraniji radovi na sanaciji drevne Crne Rupe/Jame Sovjak (započeti ’60-ih, iz Svetog Mateja = Viškova kao riječkog prigrada, danas Općine);

AD 3

Počeci (pionirski i omladinski) konceptualizma u Osnovnoj školi „Vitomir Širola – Pajo“, danas „Sveti Matej“, Viškovo, 1965. – 1973. (akcije likovno – metatekstualnog interveniranja po prosvjetno – eko – medicinskim EPP – materijalima: plakati, natpisi, le(t)ci itsl., potonji javni govori, nastupi na školskim sastancima i „kazneni“ društveno-korisni rad na skupljanju opušaka, razbijenih boca i ostalog krša i otpada po okolišu OŠ VŠP; te završni radovi na izgradnji nove školske zgrade, 1973. godine; dizajn logo-a za Klub Halubjan, prastara verzija s dizajnerskim mixom zvončarske maske i nogometne lopte; još nije bilo benda „The Ramones“);

AD 4

Od Meštro-kiča do vječnosti i natrag (makete, „n-ti“ odljevci, fejkanje „a la Meštrović“ i-tako-dalje – „do vječnosti“); plus totalno apsurdna adventsko – božićna „zelena“ dekoracija kao pseudo-hortikultura u galerijskom ambijentu; „Coco“- faza propasti „Contemporary-COCO-Art“-a „u Hrvata“, od poratne Rijeke do Metropolisa („Klović“ u Zagrebu) i nazad… (nastavit će se, jasno!).

No, da se ipak, ovom prigodom, ograničim na zagonetnu naslovnu temu: SPLENDID ISOLATION, vratit ću se na pitanje o KORESPONDENCIJI UMJETNIČKIH KARAKTERA I OSOBNIH MITOLOGIJA DVAJU VELIKIH BARDOVA SLIKARSTVA, KALINE I KUTNJAKA:

EPOHA KALINA I (PRVO I DRUGO ) ZLATNO DOBA OPATIJSKOG TURIZMA I SLIKARSTVA

Tmurna, usprkos punom Mjesecu, oblačna i kišovita večer 27. studenoga 2023. usmjerila je moja sjećanja i misli na međusobne relacije i interferencije između nekih izložbi na kojima sam radio i surađivao kao kustos u dramatičnom domovinsko-ratnom periodu 1991. – 1995. Sve su imale i imaju problemsku povezanost s pitanjima o počecima i razvoju umjetničkog modernizma i povijesnih avangardi u Rijeci, na Kvarneru, u Hrvatskoj, u Europi od kasnog 19. stoljeća do kraja 2. svjetskog rata, te do formativnih godina dvojice naših slikara, starijeg – Ive Kaline (1925. – 1995.) i mlađeg, „novijeg“ – Zlatka Kutnjaka (1950. – 2023.).

Prigodom nedavne komemoracije za preminulog Zlatka Kutnjaka, puno mlađa, „kasnija“ kolegica povjesničarka umjetnosti Nadežda Elezović nastojala je uputiti neupućene („laike“?) na duboku ukorijenjenost dotičnih umjetnika u avangardnoj umjetnosti prošlog milenija odnosno stoljeća. Kao i na neophodnost istraživanja artističkog upliva starijeg slikarskog barda (Kaline) na potonjeg, mlađeg, ali i relativno „istodobno – suvremenog“ (Kutnjaka). S obzirom na činjenicu da sam se – radeći na objema retrospektivama (Kaline, Kutnjaka) – itekako „suočio“ sa cijelim spletom tih kompleksnih pitanja i ne tek „životopisnih“ već i teorijskih tema i problema – i kod te dvojice i kod nebrojenih inih umjetnika i umjetnica, kolegičin naglasak na povijesno – avangardističkim korijenima učinio mi se pomalo suvišnim, nekako – školskim (valjda adresiranim na njene studentice/-te, „brucoše“/-ice ?). Naime, ta valjda je „struci“ bjelodano da već pojmovi visokog modernizma, neoavangardi, postkonceptualista, postmodernista, retroavangarde, podrazumijevaju, pretpostavljaju, impliciraju te vlastite „korijene“ i – tradicije? Posebice kad mislimo na opus i djelovanje jednog Zlatka Kutnjaka od potkraj ’70-ih do smrti, početkom studenog ove godine (AD 2023)! Stoga, starijim i novijim kolegicama i kolegama, te studenticama/-ima skrećem pozornost na jednu nezgodnu okolnost: da bi samo VIDJELI, „opipali“ barem trećinu (1/3) od pogoleme količine i raznolikosti Kutnjakovih „ranih radova“ i onih kasnijih, stvorenih u nekoliko desetljeća egzistencije – i uoči i za vrijeme rečene retrospektive (Rijeka – Varaždin, 2006. – 2007.), koje sam ja vidio i odabrao za izložbe, trebat će se dobro pomučiti. No, vrijeme je uvijek „na njihovoj strani“. Sretno im/„vam“ bilo! Art je uvijek iznova – zagonetna, začudna, „nepoznata“ rabota. WAS IST KUNST. „Prekrižena“ – UMJETNOST JE X NIJE.

Zlatko Kutnjak, Goli otok – Novi hrvatski turizam, 2002., iz arhive Damira Čargonje

SPLENDID ISOLATION

Obojica umjetnika živjeli su i stvarali u osebujnoj vlastitoj SPLENDID ISOLATION – kako je „to“ sjajno okrstio stariji, Ivo Kalina, misleći na svoj status i položaj po povratku iz Metropole (Zg) na Kvarner, u Opatiju. Kalina je, istodobno sa slikarskim uspjehom, godine 1963. doživio težu osobnu krizu (rastava drugog braka) čije razrješavanje je umjetnika dovelo do trajnog preseljenja iz Zagreba u Opatiju. O tom bolnom rastanku od Zagreba, od života i djelovanja u umjetničkom središtu Hrvatske, „na sceni“, Kalina nije želio puno govoriti. Kao ni o braku i osobnim dramama, jednostavno, trebao je – poput oca Gustava u njegovim kritičnim egzistencijalnim trenucima 20-ih i 40-ih – „otići na more“ – POVUĆI SE U SPLENDID ISOLATION OPATIJE – i doći k sebi u liburnijskom okolišu koji je u djetinjstvu osjetio, upoznao i zavolio. Valjalo se, u drastično izmijenjenim uvjetima, potvrditi kao slikar i pokušati barem preobraziti Opatiju 60-ih u malo mediteransko umjetničko središte, unatoč otežanoj komunikaciji sa zagrebačkom scenom.

Slika: razglednica; izdavač razglednice „Ozeha Split”
sredina 1960-te

U Opatiji šezdesetih godina daleko je razvijeniji bio turizam od umjetničke scene i tržišta. Hotelijerstvo i estrada (Opatijski festival!) su cvjetali, kao i sportsko – turističke manifestacije (trke na Preluku!). Država (Partija), strani uzvanici, privrednici, poduzetnici, znanstvenici, liječnici i „ljudi sa scene“ rado su tu priređivali svoje skupove.

Ukratko, da su postojali likovna, „Art“ scena i tržište, da je bilo odgovarajućih poslova, narudžbi, potražnje za umjetnošću i jače, ozbiljnije „lokalne“ konkurencije, Kalini ne bi bilo teško nastaviti živjeti i slikati u novim uvjetima. Ali toga bilo nije. Ozbiljnom umjetniku – bio on apstrakcionist ili figurativac – nije bilo lako preživjeti s vlastitim slikarskim ambicijama i opredjeljenjima: napredovati i razvijati se, a ne pasti na razinu isplativog, traženog kiča za površno građanstvo.

Kalini je doduše odgovarala idila kreativne dokolice, ali ne i retardirani provincijalni uvjeti opstanka i rada, ispod postignute zagrebačke razine i standarda. Riječju, našao se u neprilici: kako naprijed u maloj, oskudnoj sredini, gdje si već prevelika i prezahtjevna „veličina“? Parafraziramo li samog Kalinu, tako bi se otprilike mogla predočiti ona tamnija, uznemirujuća strana idilične opatijske „splendid isolation“ u kojoj se našao taj značajni hrvatski suvremeni slikar.

Nesumnjiv značaj međusobne poetičke, „privatno-mitologijske“ simpatije i slikarske „mističke participacije“ razvijene između Ive Kaline i Zlatka Kutnjaka nisu predmet ovih mojih razmišljanja o njihovim umjetničkim SPLENDID ISOLATION – „sudbinama“. Kutnjak se artistički razvio u puno kompliciraniju i SUBVERZIVNIJU slikarsku, performersku i „karakternu“ osobnost, u daleko agonalnijem i polemičnijem „konfliktu“ s „mainstream“ jet – seterima/-icama od u tom pogledu manje „angažiranog“ starijeg majstora, više odanog autonomiji i hedonizmu slikanja nego li etičkoj, socijalnoj, „religjskoj“, idejno-političkoj „artivistički“ – kritičkoj „akciji“. Čak kad je riječ o Kalininoj radikalno eksperimentalnoj kolažističko slikarskoj, „neodadaističkoj“ praksi, kojom sam se intenzivnije bavio ’90-ih, radeći na pripremama umjetničkog materijala i dokumentacije za retrospektivu „Ivo Kalina“ (Moderna galerija Rijeka, 1994.).

Napomena:

Meštro-kičeraja (čast meštru Meštroviću!) diljem EX-YU, od „metropola“ do uvijek „poslije-ratne“ Rijeke = Fiume + Sušak, pozabavit ćemo se – uskoro.

Da ne preopteretimo KRONOTOP i Kroniku dana…