Klero-cinizam, političko-stranački cinizam, hipokrizija, konfesionalni marketing, sarkazam, nekrofilija i biznis, vjera, ideologija i egzistencija – prelomljeni u djelima, izložbama i performansima Josipa Pina Ivančića i Zlatka Kutnjaka
TRI (ČAVLA)
Uoči komemoracije nedavno preminulom začinjavcu, pioniru riječke odnosno kvarnerske, liburnijske, kastavske neoavangardističke postkonceptualističke slikarsko-akcionističko-performerske art scene – Zlatku Kutnjaku (komemoracija će biti održana u MMSU Rijeka u četvrtak, 23. studenog 2023. godine, od 17 sati) želim u ovoj kolumni konceptualno, poetički i metodologijski povezati neke radikalne i subverzivne umjetničke ideje, izložbe i prakse dviju markantnih i krajnje osebujnih umjetničkih figura, djelovanje kojih je od 70-ih godina (barem!) snažno i nemimoilazno obilježilo suvremenu pulsku, riječku, hrvatsku i „ex-yu“ scenu: Josipa Pina Ivančića (Pula) i Zlatka Kutnjaka (Rijeka).
Godine 2006. i 2007. imao sam čast, na vlastitu i njihovu inicijativu, istodobno intenzivno komunicirati i su-djelovati u umjetničkim projektima s obojicom. Od opsežnih radova na velikoj retrospektivnoj izložbi Zlatka Kutnjaka (MMSU), te na izložbama „10 godina MMC-a“ (MMSU) i „Art & Criminality“ (Umjetnost & Kriminal, MMC d.o.o. Rijeka, u prostoru Kluba „Palach“), do publici manje poznatog, a iznimno zanimljivog i značajnog izložbenog projekta i performansa znakovitog naziva „3“ (T3I) – Josipa Pina Ivančića.
TRI (3) JE BROJ ČAVALA – NUŽNIH I DOVOLJNIH ZA USPJELO RASPEĆE (Isusa Krista i inih žrtava). Potražite katalog „Tri“ J.P.I., HDLU Istre, Pula, veljače 2007.
Dok umjetnice poput Vlaste Delimar i Tajči Čekade u svojim performansima, akcijama i medijskim (multimedijalnim ) radovima, a i verbalno (audiovizualno i tekstualno) preispituju sraz i interakciju „ne-svete“ i „svete“, profane, sekularizirane i sakralne Žene – u paradoksalnom su-odnosu s dogmatskim, kanonskim „Trojstvom“ (Trijada, Trinitet Otac – Sin – Duh Sveti, amen!) i s kršćansko-alkemističkim Četvorstvom, Kvaternitetom – od istokračnog „grčkog križa“ do Tetraktisa Otac – Sin – Duh Sveti – Gospa! – a što s „Gospom“, Svetom Marijom, Bogorodicom – koja je također uznesena, dakle „suvječna“ u sferi Božanstva? – Što s „vražjom“ zmijom i Mater-ijom, ha? – s gnostičkim, hermetističkim problemom 3 + 1 = 4, a 1+2+3+4 = 10, sveti pitagorejski broj! – dotle, to jest istodobno, (anti)kristoliki artisti Josip Ivančić Pino i Zlatko Kutnjak (muški, jasno), anticipirani od preteče, našeg barda performansa Tomislava Gotovca aka Antonija Lauera, kritički, „kinički“ (Diogen!) i prosvjetiteljski preispituju kršćansku ikonografiju, hagiografiju i simboliku Krista, Trojstva (sveti trokut s Božjim okom), križa, trnove krune, čavala, ali jednako i „poganih“, „dekadentnih“ – modernih i suvremenih „Pompeanaca“ (vidi istoimeni Kutnjakov slikarski ciklus) – razapetih istovremeno i na Križu i na zvijezdi petokraci! Na svetim i nesvetim simbolima koji se križaju, prelamaju, prekrivaju – kao na nizu Kutnjakovih akrilnih slika na papiru iz ciklusa „Stvarnost iza stvarnosti“.
MOLITVENIK – INSTRUMENTARIJ – MISTIČNA NUMEROLOGIJA (1 – 3 – 33)
Upućivanje na Isusa Krista kao proto-performera u radovima Toma Gotovca aka A.L., te Josipa Ivančića, i na prelaženje aure numinoznosti, svetog božjeg prisustva, s religijskih hramova, crkava, na sekularizirani, profani „hram umjetnosti“ dopušta artistu i tretman kataloga izložbe kao svojevrsnog molitvenika kojem je na crvenim koricama u zlatotisku otisnut simbol triju čavala (u figuri obrnutog trokuta – dva gore za ruke, jedan ispod – za obja stopala jedan). To je, kako rekosmo, minimalan broj nužan da se Krista pristojno razapne, pribije na križ. A k tome, eto, korespondira i sa Svetim Trojstvom.
Broj čavala (3) i niti crvenog konca (33) implicira kompleksan kristološki i transkristološki ikonografski i numerološki kontekst:
U zidnoj instalaciji – crtežu s 33 čavla i nitima konca – „Ježuš Krišto Superštar“ – broj čavala referira na „Kristove godine“ i na smrt Kristovu, te na astrološko-karmički Saturnov ciklus: toliko je manje – više i planetu Saturnu potrebno da izvede „tranziciju“ do iste točke, položaja u natalnoj karti, te taj mračni paganski bog ima specijalan odnos s Isusom, s Njegovom sudbinom i mukama. Time je u priču unesen moment i motiv Vremena (grčki bog Kronos, rimski Saturnus). Za svaku godinu po jedan čavao i jedna nit crvenog konca. Pun ciklus ispunjenja Nauma, iskušenja, mučeništva i smrti. Krv i smrt.
Broju čavala na koricama kataloga – molitvenika – odgovara brojčana vrijednost u radu s tri čavla koji se bavi pitanjem Boli u smislu Svjetske boli, pošto Isus nije samo jedan od smrtnika, već bogočovjek poput starogrčkih junaka i, više još – Sin Božji, dakle kozmički, univerzalan fenomen: Superstar.
Isti broj vrijedi i za pribor za jelo: nož – vilica – žlica, koji je dio obrednog instrumentarija Ivančićeve izložbe i dešavanja na otvorenju.
Za instalaciju sa stolom uporabljena su vrata – čime mistični odar dobija značenje simboličkog IZLAZA/ULAZA iz doline suza u carstvo nebesko; svojevrsnih „vrata percepcije“. Jedan je rad naslovljen DOOR OF PERCEPTION – čime autor jasno ukazuje na određenu artističko-mističku „psychedelic“ tradiciju: W. Blake – A. Huxley – The Doors (Jim Morrison).
Pri obredu Svete pričesti (Uzmite i jedite od ovoga svi, ovo je…) dok se dijeli Tijelo posjetiteljima, kao glazbeni ingredijent se pušta sakralna glazba, odgovarajući Ivančićev glazbeni mix.
Relacijom ortodoksija i herezea, vjerskih, ideološko-političkih, etičkih, estetskih, neumorno se, strastveno i nemilosrdno bavio i kao slikar i kao performer, akcionist – Zlatko Kutnjak.
Živo je bio zainteresiran i zaintrigiran i za sve političke kontradikcije i kontraverze odnosno raskole i sukobe kao, ne manje, i za najsvetije i najmorbidnije strane religijske „stvarnosti – iza stvarnosti“. I sad ga „vidim“ kako jedne davne večeri u svom atelieru na Turniću, u Čandekovoj, steže u šakama strašnu knjigu „Malj za vještice“ (Malleus maleficarum, 1486.), zloglasni priručnik za tamanjenje „vještica“, a i „vještaca“, te tumači „sublimne“ metode (z)vjerske torture, minuciozno opisane i preporučene ekspertima i laicima u toj knjižurini! Za lagane poroke „vještičarenja“ samo nježno, blago, suptilno rastezanje, sjeckanje… Za teže, eee, paaa … Za neizlječive pak, zna se …! Kutnjak je bio upravo nenadmašan majstor neiscrpne imaginacije i osebujne slikarske stilizacije sviju strasti i sve mizerije „post-pompejanskog“ čovjeka, neodoljivo duhovit, ironičan i oštrovidan kad se bavio oblicima i znacima „postkomunističke“ tranzicije i regresije, jada i pohlepe u isti mah. Odlikovala ga je duboka likovna i konceptualna autorefleksija, izražena neosporno jedinstvenim formativnim genijem, fascinantno prepoznatljivim na svakom crtežu i svakoj slici, od najranijih „duererovskih“ skica, crteža, likovnih konceptualistički začudnih „igara“ i eksperimenata iz pred-studijskih vremena („ludih ’70-ih“) do starosti.
No, o svemu tome više na skorom susretu i razgovoru u riječkom Art kvartu, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, na komemoraciji.
