Dok se bus polako Sušakom spuštao do grada, tražila sam kroz mutno staklo natpis K.U.N.S.. I ugledala ga. I zatvorene škure. Naime, Klub umjetnika na Sušaku odavno ne radi, ali ime je ostalo kao urezano. I gotovo svaki put kad sam putovala u Rijeku, gledala bih na lijevu stranu, zadržala pogled na tren na tim velikim slovima, ali vremena za sjetu i reminiscencije nije bilo jer brzo se dođe do Žabice i izvlače se brzo koferi ili torbe. A sjećanja na neka prošla vremena, prije petnaest godina, ostaju zapisana u engramima mog tijela, životnog anarhizma. Nekad se zapitam je li moj riječki aktivizam bio tek odmak, povezivanje s austrougarskim svodovima i okrajkom mora u luci, i povratak iste večeri, nakon tribine, doma. A tribine su, ne sjećam se svih detaljno, bile različite. O poeziji, aktivizmu, književnosti u regiji. U noirovskoj atmosferi, Čarli, Tajči, Krešo, performansi, izložbe, druženja, off, izvan matrice i institucija.
O svemu tome mislila sam par dana prije ovog zadnjeg dolaska u Rijeku. Povod je bila promocija moje poetske knjige Sol zaborava u Rijeci. Spuštala sam se stepenicama tog sunčanog dana s Kozale do grada, iz građanskog stana u Laurinom vlasništvu, u kojem ću provesti noć. Gledala sam kuće, neke derutne, i vrtove, i činilo mi se kao da dolazim s vrha nekog prošlog svijeta. U gradu sam prošla pokraj hotela u kojem sam se davno bila, kao zaljubljena mlada žena. Sjela sam na klupu u luci, i čekala Fridu. Moj smartphone se polako praznio, posustajao, a ekran je nestajao, bojala sam se da će nestati, da ću izgubiti sve kontakte. To se dogodilo tek za nekoliko dana. Gledala sam mirnu površinu mora, radila selfije, fotkala brodove, tražila restoran za kasni ručak, prepuštala se Suncu u crnoj haljini bez rukava. U torbi su mi bile knjige za promociju. Kad sam počela raditi tribine u K.U.N.S.-u, imala sam samo dvije objavljene knjige. Sol zaborava je šesnaesta.
Kad razmislim, u Rijeku sam češće dolazila zimi, u riječkim pjesmama često spominjem snijeg, mrak, hladnoću i ledenu svjetlost. Jednu zimsku večer provela sam s Irenom Lukšić na čuvenoj Žabici. Bila je gošća moje tribine u K.U.N.S.-u, govorili smo o knjizi koju je uredila, o sedamdesetim godinama. Posebno pamtim dijelove o ruskim disidentskim piscima koji zakopavaju svoje rukopise u zemlju. Razgovor se toliko produljio da smo zakasnile na zadnji bus za Zagreb. Ostale smo same na kolodvoru, uz lokalne šibicare. Do jutra pričale smo u čekaonici o poljskoj književnosti, o platonskim ljubavima, o Veneciji. Irena je pred jutro predložila da putujemo u Veneciju, jer „začas ćemo doći”, sjećam se točno njenih riječi. Ipak nisam se odvažila, rano ujutro krenule smo za Zagreb, ali tu riječku noć nikad neću zaboraviti. Kao niti oni noć kad smo u Palachu, Dorta, Stanka i ja čitale pjesme, a ja sam još i pjevala jazz standarde. Došao je Davor i napisao divan tekst za Novi list, od našeg malog nastupa napravio je događaj. Ti dani, godine, rubovi života, kave na obali, susreti, festivali i knjižare, i jedna nezaboravna večer u kojoj sam pjevala zajedno s Predragom Lucićem u jednom klubu, kao „zamjena” za Dežulovića koji nije mogao doći. U tim satiričnim stihovima, pjevajući melodiju glasno, dala sam si oduška i od srca, u ljetnoj haljini, bila ona koja oslobađa od sebe sve potisnuto, glas je bio kao krik i kao kritika. I to je bio moto mladosti. Koja je nestala, ali ja se opet vraćam. Prvi tekst za kolumnu koja je mali, simbolički povratak Rijeci, završavam pjesmama iz knjige „Pleši, Modesty, pleši”. I vjerujem da će pjesama još biti…
U RIJEČKOJ LUCI I, što si mislila? Da je more, samo po sebi, ljekovito? Da ćeš te omamiti? Nisi primijetila da njegov miris gutaju austrougarski svodovi i da su već odavno nestali zvukovi Parafa. Riječani raskopčavaju košulje, kao da žele potrčati u more, kao da se nemaju gdje sakriti. Ne rade mallovi ni butici, ostaju samo klupe u luci. Rastegni se na jednoj od njih, skini džemper koji je još prepun snijega. Zamisli da sad agava cvjeta, da trčiš za loptom, nudiš starce čokoladom. Ako uspiješ, padat će naranče s Hvara. Vidi, s broda već dolaze sanduci puni slijepih putnika. Navečer, na Sušaku, dok budeš pjevala i čitala, onako prikriveno, pričaj o svemu. Spomeni i tijelo i ljubav i muškarca čovjeku s pivom, smiješnoj umjetnici, dugokosom aktivistu. Što si mislila? Nisam ništa mislila. RIJEKA AGAIN Sutra ću opet mirisati more na istoj riječkoj rivi, u haljini s košarom punom grudi. U isušenom oceanu skrilo se krilo aviona, na svježim padinama kosturi penjača bez sreće. Tijelo jasno kaže: utopiti se možeš i na ulici, kad nisi ničija opsesija.
Sve korištene fotografije su iz arhiva Damira Čargonje Čarlija
