Ono što preostane od sjećanja i zapisa, umata se u formu rečenica i eksponata koji se stavljaju u lijepe okvire i prozirna stakla. Potrebne su riječi da svijet stvari, upakiranu prošlost, pretvore u nešto opipljivo.
Krećemo se kroz turiste i znatiželjne lokalce koje pogledavaju Sanjin fotoaparat. Na nebu se skupljaju teški oblaci, a mir u centru Omišlja vlada i u zatvorenom Spomen domu krčkog folklora koji će na nekoliko sati ulicama, prolazima i trgovima ocrtati dah prošlosti. Riječi Ines Boban-Štiglić udahnut će život svim stvarima koje su pohranjene u Spomen domu, posebno nošnjama kojima ćemo posvetiti ovaj tekst. Danas se teško mogu pronaći očuvani originalni primjerci ženskih i muških odjevnih predmeta koji su bili u svakidašnjoj upotrebi, koji su bili za poć na mašu ili na tenec. Odjeća koja se nosila do sredine dvadesetog stoljeća pohranjena je u škrinje i bavule. Želja za očuvanjem običaja stvorila je brojne ansamble i udruge koji njeguju baštinu, ali i najvažniji Spomen dom krčkog folklora. Kuću u kojoj se čuva i odjeća pranone Ines Boban-Štiglić koju je nosila na vjenčanju.
Spomen dom krčkog folklora
U Kući na stupićih koja je izgrađena početkom dvadesetog stoljeća, smješten je izložbeni postav s narodnom nošnjom, predmetima svakodnevne uporabe i etnomuzikološkim nasljeđem. Ne čudi da je najveći krčki spomenik baštini smješten upravo u Omišlju jer je upravo u tom gradu održan festival krčkog folklora. Točnije, 16. kolovoza 1935. godine na inicijativu Ivana Matetića Ronjgova, Slavka Zlatića i Ive Jelenovića. Spomen dom krčkog folklora otvoren je na blagdan Duhova, 12. lipnja 2011. godine povodom obilježavanja 76. obljetnice održavanja Festivala krčkog folklora.
„Par godina nakon otvorenja, na gornjem katu postavljen je stalni postav gdje su prezentirani stari zanati i obrti kojima su se bavili Omišljani. Vrlo je zanimljivo istaknuti da je u Omišlju djelovao ceh postolara. Omišljani su uvijek imali vrlo lijepe cipele. Jedan primjerak izložen je i u Spomen domu gdje su jedne vjenčane cipele iz 1914. godine. Isto tako, u Omišlju je djelovao i ceh stolara ili ‘marangunija’ kako se kod nas kaže. Imamo jako puno ručno izrađenog namještaja, alata i svega što je trebalo. U Omišlju je postojala i djelovala ženska škola košaraštva, tečaj gdje su djevojke, žene, muževi i mladići izrađivali razne predmete za upotrebu od pruća. Ljudi su ovdje bili jako vješti. Zahvaljujući svom geoprometnom položaju Omišalj je dosta napredovao, ali je bio jako vezan za kopno koje je uvjetovalo promjenu načina života što se odrazilo i na promjenu nošnje, a isto tako, naši su dečki, mladići, odlazili vani. Oni koji su se bavili ribarstvom, svaki dan su mogli prodati svoj ulov u Rijeci. Muškarci su u potrazi za poslom odlazili u Veneciju, Beč ili Budimpeštu. Kasnije, sredinom 19. stoljeća odlaze u Ameriku. Zbog svega navedenog, muškarci su vrlo brzo napustili tradicionalni način oblačenja. Na fotografijama vjenčanja koje datiraju s početka 20. stoljeća, žene su još uvijek u nošnjama, ali muževi su u odjelima te na glavi imaju kanu (polucilindar). Promjena je vidljiva i kod Stomorine (proslave blagdana Velike Gospe). Dana 15. kolovoza je principal, blagdan bez ikakvih fešti gdje je sve posvećeno obilježavanju vjerskom dijela blagdana, a slavi se na Rokovo. Na Stomorinu izlaze neoženjeni mladići i divojke u nošnjama. Dečki izlaze u bijelim mornarskih hlačama i tamnoplavim majicama“, ispričala je Ines Boban-Štiglić.
Narodna nošnja
Nošnje otoka Krka, kao i one duž cijelog hrvatskog priobalja, pripadaju sredozemnom tipu narodnog ruha. Najbolje se to vidi na muškim hlačama, bragešama, s visećim nabranim turom kopilom i nogavicama do pola lista i na kapi pletenoj od modre ili crne vune. U ženskoj nošnji pripadnost sredozemnom ruhu potvrđuje uporaba i izrada svile i vune te suknja prišivena na prslučić ili na poramenice. Omišalj je zadržao najveći broj različitih nošnji na otoku Krku, možemo razlikovati više tipova nošnji koje su se nosile u raznim prigodama.
„Ja volim citirati Tihanu Stepinac Fabijanić koja kaže da nošnja nije uniforma. U prirodi žene je da uvijek stavi neki detalj kojim će se razlikovati od drugih žena. Mi smo to uspjeli sačuvati. Kad sam ja bila dijete, kad smo odlazili na smotre, znali smo čuti i prigovore da smo uvijek jako šareni dok su sve druge skupine činili pojedinci koji su bili obučeni u potpuno jednake nošnje. Nisu shvaćali bogatstvo naše raznovrsnosti. Mi na smotre izađemo sa svim tipovima nošnji. Izađemo i s kotigom, s najnovijim tipom nošnje, izađemo u onome što se nosi na Stomorinu, u onome što se nosi na koledvu”, objasnila je gospođa Boban-Štiglić.
Ženska se nošnja na otoku Krku sastoji od bijele košulje ili stomanje, koja je u starije vrijeme (nekoliko stoljeća unatrag) bila duga do potkoljenice. Vezana u pasu, bila je jedina svakodnevna odjeća žena i djece (što se do sredine 20. stoljeća koristilo još samo za manju djecu). Kasnije je razdvojena u pasu u košulju i šotnji kamižot tesni (usku podsuknju). Široki izrez oko vrata nabran je na rubu ukrasom konjićima koji se izrađuju stezanjem niti. Taj način izrade potječe iz renesanse. Na to se još nosi oko vrata kukičana čipka, mrižice, koje su se radile kod kuće, a od 1908. u školama tradicijskog obrta; tkanja, čipkarstva, pletenja i košaraštva (na poticaj biskupa Antuna Mahnića). Kasnije su postojale i domaćinske škole u kojima su se po uzorcima učile izrađivati škatulice, kola, zubići i lozice. Preko platnene košulje oblačila se suknja, tkana od domaće vune. Suknja s prišivenim prslučićem (većim ili manjim) potječe iz druge polovine 15. stoljeća, na prijelazu iz kasne gotike u ranu renesansu, kada se naglašava ženski struk. Ujedno su se koristile razne boje sukna za suknje. Kasnije se svode na modru i crvenu, sve do utapanja u crnu, kao utjecaj španjolskog baroka u doba protureformacije. U narodu postoji priča da bodulke nose crnu nošnju kao znak žalosti za knezom Ivanom Frankopanom. U Omišlju su se nosile i novije inačice nošnje, a novošivane nošnje ponekad imaju svilenu suknju. Na donjem dijelu suknje nalaze se do tri vodoravna nabora, pijete, koji prilikom vrtnje u plesu suknji daju poseban zvonolik oblik i ne dopuštaju joj da se previše digne i otkrije gole noge.
Osim s prslučićem iz tri dijela, nedrice, vezanih na leđima trakicama spojenim u pasu sa suknjom, u nekim dijelovima otoka postoje suknje obješene na duge naramenice, poranke, tako da se vidi cijela košulja. Bodulke nose nekoliko podsuknji, frisi, većinom dva do tri. U brzoj vrtnji u krčkim tancima suknja se podiže u obliku zvona, a ispod se vide podsuknje, tako je ona uz tijelo najuža, srednja malo šira, a najgornja prati oblik suknje. Zbog toga se donji krajevi podsuknji ukrašavaju čipkama ili izrezivanjem i opšivanjem raznih oblika. Na nogama su visoke vunene čarape ili hojevi, crvene ili crne boje, ponegdje vezene ružicama ili geometrij kim ukrasom. Već od početka 20. stoljeća nose se kupovne cipele s jednim ili dva remenčića. U nošnjama jadranske zone ističu se ženska oglavlja; dugačka, na osobit način složena pokrivala za glavu. Vrlo karakteristično oglavlje Krka jest rub, prastaro oglavlje koje predstavlja jedan od elemenata praslavenskog odijela. Vezan uz platnenu tkaninu, rubac, rubača, rubina (rubenina) ujedno je obilježje udane žene. Prema načinu slaganja ruba moglo se odrediti iz kojeg je krčkog mjesta otočanka koja ga nosi. Žene s otoka Krka kitile su se križevima i medaljicama s likom svetaca i Majke Božje, staklenim koraljima peružinima, prstenima, rećinama i lancima kordunima, koji su se slagali do tri puta oko vrata i pričvršćivali za košulju, da tvore oblik srca. Naušnice, rećine, napravljene su od zlatne pločice i unutra su šuplje. Mogu imati jedan do tri viseća batića. Djevojke i žene ukrašavale su svoju odjeću također širokim svilenim trakama (sandali), smještajući ih na hrpteni dio košulje, te užim trakicama u pastelnim bojama koje su se nosile bočno na suknji.
„Danas se često na smotrama folklora i na nastupima mladih vidi tesnek. To je zapravo oprema mlade. Nekada je vjenčanje trajalo tri dana. Prvi dan mlada je oblačila crnu ili tamnoplavu suknju, kamižot, crnu župicu, ispod toga belu stomanju i pregaču, odnosno traveslu. Siromašnija vjenčana kruna koju bi nosila mlada naziva se jorlanda, dok se velika bogata kruna nosila u crkvu na tacni. Prvi dan nakon ceremnije, mladenci bi išli svako svojoj kući. Drugi dan je već fešta i tada mlada oblači tesnek, nošnju od vunenog platna s raznobojnim trakicama, s tim da je dole uvijek prvo žuta traka. Što ima više tih koračića, to je ona vrednija. Na to ide platnena stomanja s čipkom koja je naravno ručno izrađena, a na tome su razni vuneni cufići. Nose se crvene čarape i bijele cipele“, objasnila je Ines Boban-Štiglić.
Muška nošnja sastoji se od pamučne bijele košulje ili stomanje, krojene od pravokutnih komada platna, kao i većina bijelog bodulskog ruha. Cijeli otok nosi crne hlače brageše, s visećim nabranim turom kopilom i nogavicama do pola lista. Nekada su šivane od bedene (domaće vuneno tkanje), a kasnije od nešto finijeg tvorničkog materijala. Preko platnene košulje svi boduli nose prsluk, a po boji i ukrasu na leđima moglo se odrediti s kojeg je dijela otoka muškarac. Na glavi se nosi vunena kapa pletena i stupana, crne ili tamno plave boje, kraća ili duža, do ramena. U Dubašnici su zabilježeni i šeširi i klobuki venecijanskog tipa. Kožne cipele rađene kod kuće od sirove žute kože i vezane kožnim vezicama žužnjima zamijenile su crne kupovne cipele. Na nogama su se nosile pletene čarape od domaće vune, a za hladnijeg vremena pletene maje od bijele vune. Pastiri su nosili kabane od stupane vune, otporne na kišu.
Od nakita su muškarci nosili jednu naušnicu, rećin (uglavnom ribari), tabakerice koje su im poklanjale djevojke te satove na lanac. Tradicijska muška nošnja u Omišlju uključuje černe brageše (hlače od sukna) zimi ili široke gaće od domaćega grubog platna ljeti, posebna kroja otraga s otvorom, gdje se vežu. Stomanja (košulja) nema mrižic (čipke), nabrana je oko vrata s pašćićem i oko zgloba šake. Za hladnije dane nosio se salunić, kratki kaputić od vunene tkanine. Na nogama su červjeni hojevi do koljena (čarape pletene od crvene vunice, preko idu gaće) i postoli (cipele), a na glavi se nosio klobuk zimi ili bunet (kapa), ili pak ljeti pletena kapa berita, modra ili črna s črvjenom trakom i ćufićem. Oko vrata su muški nosili červjeni facolić (crvenu maramu). Karakterističan dio muške nošnje iz Omišlja u prošlosti bio je salunić, ogrtač omišaljskih težaka i ribara izrađen od domaćeg vunenog tkanja. To je vrsta ogrtača s kapuljačom od grube mrke vune. Jedini takav originalni primjerak raspao se pred nekoliko godina, no vlasnik je po uzoru na njega načinio kopiju od sličnog vunenog materijala i time očuvao izgled ovog nekad obaveznog predmeta omišaljskog težaka i ribara, kojim se služio za zaštitu od kiše, vjetra i sunca, te kao praktičnim ležajem prilikom predaha tijekom radova na polju ili na moru.
Najvredniji dio ženske nošnje je kotiga. Ona se šije od janjeće kože gdje je vuna s unutarnje strane, a kožnati dio izvana. Kotiga je jako vrijedna, prenosila se s generacije na generaciju. Bila je dio opreme mladenke. Danas postoje svega tri primjeraka, a u Omišlju jedan jedini. U Spomen domu postoji vrlo stara kotiga, ima vunenu traku koja je široka 20 centimetara u tamnoplavoj boji koja simbolizira osobu koja je u žalosti. Izrađena je replika 2017. godine se čuva u Spomen domu, koristi se samo za smotru folklora svake godine, a ima crvenu traku. Inače su trake crvene boje, još su dvije te trake sačuvane. Jedna je na Košljunu u muzeju, a druga je u Zagrebu“, dodala je gospođa Boban-Štiglić.
Prošlost u sadašnjosti, nošnja danas
„Ja sam odrasla u Rijeci, ali mi je mama rodom odavde, iz Omišlja. Mi smo uvijek dolazile ovamo ljeti ili kada bi netko od rodbine umro. Ljeti je bila ‘Stomorina’, gdje sam gledala te običaje. Moja nona je tencala, ona je to i mene naučila. Ja imam dvije kćer. Starija kćer je imala tri godine kada smo napravili nošnjicu za nju. Kako je rasla, njezina nošnja se mijenjala. S obzirom na to da su materijali za izrazu nošnje skupi, s obzirom da je vrlo malo ljudi zna sašiti, ljudi nerado posuđuju nošnje. Zato sam ja počela učiti od starijih žena, šivala sam i učila. Posljednja tkalica umrla je 1914. godine. U Omišlju se okupljaju ljudi koji vole Omišalj i tradiciju. Činimo sve što je u našoj moći da se običaji ne zataru. Godine 2006. uprizoren je prikaz ‘Stari i novi običaji’. Sinopsis i kompletni tekst napisala je etnologinja Tihana Stepinac-Fabijanić. U njemu se spominju najkarakterističniji običaji Omišlja. To su recimo Omišaljski veliki pir, Stomorina, koledva, ribarenje i duhovski utorak.
U srednjem vijeku je postojala kuga. Stari Omišljani su se zavjetovali da će ako prežive, svaki utorak u 4 i 30 ujutro procesijom ići do groblja, da će moliti određene litanije. Moja nona bi iz Rijeke došla večer prije u Omišalj, prespavala, u 4 i 30 pošla na procesiju, bila na misi te bi se prvim autobusom vratila u Rijeku. Želimo to sačuvati, prenijeti običaje na nove generacije. Mislim da mladi to prepoznaju, puno se radi s njima i mnogo njih je uključeno u brojne udruge. Ako ništa drugo, znaju dijelove nošnje. Znaju otkud to potječe. Mi želimo da poštuju tradiciju. Recimo, da uživaju u zvuku sopila. Postoji ista melodija koja se drugačije sope u Omišlju, drugačije u drugim dijelovima otoka. Nikola Kovačić notno je zapisao sve napjeve. Mladi mogu čak dobiti poduke iz domaćeg kanata. I Spomen dom krčkog folklora je produkt jedne grupe ljude koji su se okupili i pokušali očuvati neke stvari od zaborava. Puno toga su ljudi donirali, neki su samo posudili, ali se sve vodi i evidentira po pravilima muzejske struke. Jer ustvari, bez baštine, što smo?”
Istaknuta i ostale fotografije: Sanja Prodan
