Nekada davno živjelo je dvanaest djevojaka. Ljudi su govorili da su bile lijepe poput vila. Najmlađa i najljepša među njima je bila Vice. Imala je dugačku plavu kosu i nebesko plave oči.
(USMENA PREDAJA mARIJE KOSANOVIĆ ZABILJEŽENA U KNJIŽICI „Priče i legende o Moravicama“, 2015.
Djevojke su bile siročad. Svaku večer, prije zalaska sunca, plivale su u moru koje se protezalo između Griča i Rudača. U planini blizu mora bila je pećina u kojoj je živjela vještica sa svojim mužem. Njezin je muž svaku večer gledao djevojke dok plivaju. Vještica je bila jako ljubomorna. Jednoga dana svih dvanaest djevojaka nestalo, kao i samo more. Ljudi su otkrili vješticu i spalili je na lomači. Nakon toga svih se dvanaest djevojaka vratilo. Bile su prestrašene. Plakale su.
Mora, koje su toliko voljele, više nije bilo ondje. To su rekli Vici.
Nema više mora, Vice!
Okružene šumom i brdima, naselje Moravice raspoređeno je u 24 sela koja se protežu na dva brijega, a između kojih protječe rijeka Dobra. Broje oko 600 stanovnika triju vjeroispovijesti: pravoslavne, katoličke i muslimanske. Unatoč malom stanovništvu, Moravice kriju bogatu povijest, a pri susretu s lokalnim stanovništvom brzo ćete uvidjeti da je većina, svjesno ili podsvjesno, dobro upućena u povijest svog kraja, svoju kulturu i običaje. Nadalje, u Moravicama se i dandanas izvode običaji koji imaju korijene u staroslavenskoj mitologiji. Godišnji običaji, za razliku od svakodnevnih gospodarskih i životnih, imaju cikličnu prirodu, jer se vezuju uz specifične datume ili razdoblja u godini. Često su usklađeni s važnim datumima crkvenog kalendara, a u narodu se obnavljaju kroz spoj tradicionalnih elemenata i suvremenih utjecaja (Gavazzi, 1997).
Đorđe Dokmanović, kako i sam navodi, od rođenja svoje kćeri posvećuje se kolekcionarskom uzgoju autohtonih vrsta voćaka, te danas posjeduje oko 140 različitih vrsta, uključujući masline i banane. Osnivač je antiglobalističke inicijative „Sačuvajmo stare sorte“, a zajedno se sa svojom obitelji, zalaže za očuvanje tradicionalnih vrijednosti, kulture i identiteta te ističu kako osjećaju veliko poštovanje prema svojim precima, jer „sve što imaju, od njih su naslijedili“. Na svom imanju Đorđe organizira radionice starih zanata i vještina, gdje podučava djecu kako praviti sokove, cijepiti voće, saditi biljke i očuvati stare sorte. Ponosno ističe da je zadnja grupa djece iz Brod Moravica samostalno ubrala, oprala, iscijedila, samljela i isprešala jabuke. Nekadašnji željezničar i restaurator starih lokomotiva i vagona, posljednjih godina bavi se fotografijom zajedno s kćerkom Natalijom. Samim time, obitelj Dokmanović podijelila je svoje znanje i praksu o folkloru, tradiciji i običajima Moravica.
– Mi smo, kao narod, ovdje doselili 1597. godine. Iako pisani dokument o tome ne postoji, sačuvana je bilješka o izgradnji manastira koji su 1600. godine podigli monasi iz Krke. Na austrijskim kartama prva je crkva, Crkva arkanđela Mihajla, ucrtana 1604. godine. Svi naši dokumenti iz područja Gorskog kotara spaljeni su tijekom turskih ratova, a tek od 1750. godine postoje sačuvani pisani zapisi. Osobno posjedujemo popis obiteljskog stabla iz te godine, ističe Đorđe.
Koji je najvažniji običaj u Moravicama?
– U pravoslavnoj vjeri obilježava se slava, slično kao što katolici obilježavaju imendan, odnosno sveca zaštitnika kuće, koji se prenosi s koljena na koljeno putem prezimena. Osnivač slave je Sveti Sava, utemeljitelj pravoslavne crkve, s ciljem očuvanja jedinstva obitelji. U Moravicama su najčešće slave Đurđevdan, kojeg slave obitelji Petrović, Rajnović i Mamula, dok Svetog Nikolu, posnu slavu, obilježavaju obitelji Dokmanović, Vučinić i druge.
Kao što je Božić postao komercijaliziran, tako se i slava sve više udaljava od svoje izvorne simbolike. Na tim se danima često jede, pije i svira, iako to nije bit običaja. Suština slave leži u slavskom kolaču i koljivu, koje se priprema od pšenice, meda i oraha. Ključno je da domaćin kuće ode u crkvu, posveti kolač i donese ga kući, gdje ga obitelj zajednički proslavlja.
S obzirom na to da smo u vremenu Božića, kako se obilježava zimski solsticij i koji su običaji vezani uz božićno vrijeme?
– Prije dolaska Božića, obilježavamo Sv. Dimitrija ili Mitra, sveca zajedničkog pravoslavnoj i katoličkoj crkvi, kojem, mitrovskim zadušnicama, odajemo počast mrtvima. Pravilo je, u našem kraju, glasilo kako bi se do Mitrovdana trebali završiti svi vanjski poslovi oko kuće. Što je za narod bilo jako poticajno. Do tada se trebalo vani napraviti sve što je trebalo – od branja voćki, krumpira, košnje… Stoka se također slala na pašu, no nakon Mitrovdana. Zašto? Zato što na polju nije ostalo ničeg što bi blago moglo uništiti. Jedan svetac bio je dovoljan da spriječi svađu i neslogu u susjedstvu i selu. Za Mitrovdan, ljudi se smiruju i povlače u kuće. Peče se rakija i priprema se za velike praznike i zimski period.
Koja je simbolika badnjaka i slame u božićnim običajima Moravica?
– Božić započinje postom koji traje 30 dana, sve do Badnjaka 6. siječnja. Domaćin kuće ustaje rano, obično dječaci odlaze s njime u šumu noseći vino i pšenicu i odsijecaju badnjak, drvo, obično hrastovo drvo. U drugim krajevima može biti bilo koje tvrdo drvo. Darovi, vino i pšenica, označavaju krv Kristovu i kruh, a služe za zalijevanje badnjaka koji se siječe sjekirom u tri sijecanja, odnosno cilj je odsijeći ga što kraće. Nakon odsijecanja, prospe ga pšenicom i zalije vinom te se otpjeva pjesma karakteristična za badnje večer. Obično se koristilo: „Dobro jutro badnjače, moj stari rođače.“ Ovo je, kada govorimo o naslijeđu Slavena, pravi primjer upravo zato što su oni davali posebnu pozornost hrastovom stablu. Badnjak se ne unosi u kuću nego se ostavlja na kutu kuće i navečer, u sumrak, domaćin odlazi van kuće i uzima slamu koja simbolizira štalicu u kojoj se rodio Isus te je unosi u kuću, loži vatru njime, a slama se rasprostre po cijeloj kući te nosi istu simboliku. Ti običaji su zadržani i kod katolika u dalmatinskom kraju i Hercegovini, no polako se gube. Također, kako bi se djeca veselila, uz to se ostavljaju i slatkiši i orasi. Pšenica se, uz ovo, sije kod katolika na Sv. Luciju, dok se kod nas sije uoči Sv. Nikole. Sve ovo simbolizira rađanje novoga života.
Badnji dan je ujedno i posni dan, jede se voće, kupus, sve ono što je nemasno. Jede se i riba za ručak. Moja baka je preuzela običaj kuhanja bakalara, koji je s njenim nestankom i sam nestao. No, svatko posti koliko može i hoće. Moravačka župa pod sobom broji pet crkava i mi smo centralna parohija. Svaka centralna ima u običaju organiziranje polnoćke kojoj prisustvuje cijelo mjesto. Kiti se i badnjak te crkva blješti kako bi se pokazala njena veličanstvenost kao i veličanstvenog događaja.
U božićno jutro, domaćica radi česnicu, vrstu kruha koja se u raznim krajevima Balkana radi na svoje načine, to je kruh kao što je primjerice prazan burek, dok drugi narodi prave lepinju u koju se stavlja kovanica ili zlatnik koja se za ručak okreće u krugu obitelji kraj zapaljenog trojaka (tri svijeće) te svatko trga svoj dio kruha.
Onaj koji dobije svoj dio kruha, a da je sa zlatnikom, znači da će biti financijski zadovoljan u narednoj godini. Jedan od božićnih običaja jest i jutro kada se radi česnica. Domaćin tada, iako je prisustvovao polnoćki, ne spava. Treba biti budan rano ujutro kako bi dočekao položajnika ili polaznika. Znači, svaka obitelj u dogovoru, odabire dečka koji je mlad, zdrav, sposoban i veseo kako bi prvi ujutro došao u kuću i prvi čestitao Božić. A on, dolazi kako bi dobio novce ili druge darove. Takav karakter momka odabiru zato što njegov karakter odlikuje i narednu godinu koja pristiže. Osim darivanja, časti ga se i hranom i drugim privilegijama. Polaznik je zapravo analogija Sveta Tri kralja.
Djevojke, s druge strane, tijekom bogojavljenja, dozivaju buduće partnere u snu tako što spavaju na češlju i ogledalu ispod jastuka.
Koji su važni proljetni običaji u Moravicama i kako se izvode?
Iza Uskrsa počinju radovi. A Uskrs posebno obilježava Cvjetna nedjelja. U subotu je, dakle, Vrbica. U Crkvi se dobivaju posvećene vrbove grančice koje se odnose kući. Ostaci pretkršćanskog doba posebno su vidljivi u obilježavanju Cvjetne nedjelje. Na Vrbicu se, prije sumraka, okuplja porodica i odlazi brati poljsko cvijeće, obično su to jaglaci ili drijemovci. Cvijeće se zatim stavlja u posudu s vodom koja se odlaže ispred kuće u rašlje nekog drveta, a u nedjeljno, cvjetno jutro, domaćin kuće unosi posudu i svi se tom vodom umivaju. Na taj se način čiste od loših stvari i očekuje se lijepa i ugodna naredna godina. Za Prvi maj palimo krijesove na svim moravačkim brdima. Ono selo čiji je krijes najveći, održava veliku slogu i zajedništvo sela te se pamti te godine.
– Bit održavanja svih tih običaja je držanje porodice na okupu. Nadalje, 7. srpnja obilježava se Ivandan, odnosno Ivanje. Večer prije se također obitelj okuplja te odlaze u polje, u kojem u srpnju vlada raskoš cvijeća. Uzima se žuto cvijeće, ponešto crvenog i šarenog, te se kidaju velike i cijele stabljike kako bi se kod kuće mogli plesti vijenci. Vijenčiće pletu domaćica i žensko, neudato dijete, a ostavljaju se na svim prostorijama. Neudata kći baca vijenac na krov kuće, a budući da smo nekada imali crijepove umjesto lima, ovisno o tome na kojem broju retka je stao vijenac, za toliko će se godina kći udati.
U Moravicama se također slavi i Sv. Đurđa, Georgije ili Juraj, koji je i Slava Crkve. Tada se odlazi na jutarnje slavlje u Crkvu. Vrlo je teško nagovoriti djecu na ustajanje u četiri sata ujutro kako bi bili na slavlju u pet ujutro. Jutarnje bdijenje također okuplja puno ljudi, s time da se u tijeku same liturgije izlazi van i čine se tri kruga oko crkve. Tu se zajednica sjedinjuje, jer crkvu ne čini građevina, već zajednica. No, danas se sve to izokrenulo i izopačilo. S obzirom na to da se na Đurđevdan obilježava buđenje novog života i najljepši dio proljeća, večer prije Đurđevdana odlazi se u šumu i siječe se prolistalo lišće bukve te kad osvane đurđevdansko jutro, svaka kuća koja slavi tu slavu, okićena je bukovim lišćem. Također, tu večer prije Đurđevdana, seoski momci bi se okupili i svakoj neudatoj djevojci skidali vrata ograde kako bi se probili do njenih odaja.
Brod Moravice, primjerice, imaju svoju mašu na Sv. Petra i Pavla, dok mi u Moravicama slavimo silazak Sv. Duha na apostole, odnosno Duhove, 21. lipnja. U Slavoniji je to Kirbaj. To je Slava mjesta, svi se okupljaju, održava se sajam i sl. Za Duhove je cijela Crkva posuta cvijećem koje su svećenik i njegovi pomoćnici nakosili, a dolaze nam svi crkveni vjerodostojnici. Pri kraju liturgije, sav narod klekne i pletu se vijenčići od cvijeća. Običaj kaže da ako svaka djevojka koja se želi udati, isplete vijenčić i kroz njega pogleda momka koji joj se sviđa, tada će on postati njezin budući suprug.
Nadalje, velika se važnost, najesen, pridaje Gospi. Odnosno, kod nas se kaže Velikoj i Maloj Gospojini. Slavlje se održava u Manastiru Gomirja, gdje dolazi gotovo cijela Hrvatska. I katolici i pravoslavci.
Postoje li rituali zaštite kuće, stoke ili usjeva tijekom godine?
– Na Božić se peče kruh koji je šupalj u sredini i stavlja se na rogove volova. Time se potiče plodnost i zdravlje blaga. Zatim, potkovice na vratima, ivanjski vijenčići koji štite kuću od zla. Također, pšenica kada se iznosi iz kuće odnosi se blagu kojem daje snagu i zdravlje. Slama se čisti četrnaesti dan nakon Božića, na Novu godinu, kada se iznosi i stavlja na voćke, kako bi ih grijala i pomogla im bolje cvjetati. Poznato je bilo i kako su u selu živjele žene koje su znale kletve. Ja to gledam na način da, ako vjeruješ u to, možeš od toga i nastradati. Ako ne vjeruješ, ne može ti ništa. Ljudi su se često svađali oko zemlje, međa ili tipičnih seoskih tema, a bilo im je draže fizički se obračunati nego doživjeti kletvu. Također, postoji vjerovanje o ženama s opasnim, urokljivim očima kraj kojih se treba proći s pogledom u pod.
Koje lokalne priče ili legende prate običaje tijekom godine?
Gorskokotarske legende pričale su se s namjerom odvraćanja djece i ljudi od nečega. Obično je to bilo zastrašivanje djece, što je danas neprihvatljivo. No, djeca su znala stradavati po šumama, jamama, velikim vodama, virovima i sličnim lokacijama. Tako su se stvarale priče o tim dijelovima mjesta koja su bila opasna. Kod nas u blizini nalaze se dvije velike jame, a legende su nas dugo odbijale od njih. Imamo legende o malim, ružnim ljudima koji žive u šumi i vole napakostiti ljudima, takoreći, legendu o goranskim trolovima, Komlenić mostu iz kojeg curi mlijeko i slično.
Knjižica „Priče i legende o Moravicama“ (2015.) nastala je u projektu OŠ Nikola Tesla Moravice čiji je nositelj bila prof. Davorka Nekić.
Istaknuta i ostale fotografija: Đorđe i Natalija Dokmanović
