Mnogi glazbeni entuzijasti začetke hip hopa u Hrvata geografski smještaju u Rijeku. U razgovorima koji uslijede nakon te tvrdnje gotovo će se uvijek čuti i ime MC Buffalo. U ratnim devedesetima u Rijeci tako se okupila nekolicina entuzijasta i skrpala neku kintu da prikupe svoj materijal, snime ga guerrilla-style i izbace van. Tako je, po legendi, nastao album „Made in Rijeka“ 1992. godine. Osim po svojim funk riffovima i bas linijama u spoju s Buffalovim jedinstvenim stilom repanja, neke su se pjesme našle i pod budnim okom državnih vlasti. Tako je „Moja domovnica“, satiričan odgovor Buffala na „Moju domovinu“ bila nerijetko zabranjivana u eterima tadašnjih radiostanica.
Trideset i dvije godine nakon kultnog albuma puno se toga promijenilo. Bubi je otišao nakon duge i teške bolesti i dosegnuo status legende hrvatskog hip hopa, članovi benda su se odselili. Unatoč tome, s tridesetom obljetnicom ovog albuma počinju i planovi za tribute MC Buffalu. Osim remiksa njegovih starih pjesama, drugi su riječki glazbenici doprinijeli i obradama starog materijala Maderfa’n’kerza. Nakon dugo vremena album je dobio i svoj datum izlaska: 8. studenog u Dallas Music Shopu.
U čitavoj strci posljednjih priprema za event u Dallasu uspio sam porazgovarati s Robertom Jovanovićem, basistom Maderfa’n’kerza i jednim od inicijatora projekta „Tribute to MC Buffalo“. Osim tributea, Robi je rado podijelio i anegdote iz vremena suradnje s Bubijem, razloge zašto jedna od njihovih najpoznatijih pjesama nakon više od trideset godina nije prihvatljiva za objavljivanje kao i potencijalne buduće svirke revitaliziranih Maderfa’n’kerza.
Koliko je bio zahtjevan proces okupljanja stare ekipe Maderfa’n’kerza i ostale riječke glazbenike da doprinesu novom albumu?
Mogu ti reći da je bilo fenomenalno i da je bilo jako lako. Maderfa’n’kerze sam skupio u jedva pet minuta, možda čak i manje, a svi ostali glazbenici koji su sudjelovali odazvali su se prvom pozivu. Nitko nas nije odbio. Svi su pristali, zbog čega nam je bilo iznimno drago, a stvarno nam je posebno drago bilo i da su nam uspjeli doći Kralj iz Termita i Zoff iz Grča. Njima se nismo nadali! Mi smo njih tražili da repaju, a sad baš da su Termiti i Grč poznati po svom hip hop izričaju… i nisu. Bilo mi je genijalno, pogotovo za Zoffa. On je rekao: „Može, taman da se malo maknem iz nekog svog okvira ili kalupa, kako me ljudi klasično vide, promijenio bih to malo, barem na pet minuta.“ To je stvarno bila velika pobjeda za obje strane, jer Zoff nije morao donijeti ni sjekiru ni svinjske glave da bi lupao po njima dok bi repao. Uzeo je tekst i odrepao je „Đukce“ u svom stilu, i mislim da je napravio novi glazbeni stil, nešto nalik horror rapu, jer ima njegov specifičan stil i to je bilo fenomenalno“. Mi u studiju smo rikavali, i od straha i od smijeha!
Kako ste se odlučili na to da sav prihod od prodaje albuma ide u dobrotvorne svrhe?
I to je stvarno došlo u pet minuta, nismo puno razmišljali o tome. Dogodio se moment kad smo vidjeli da je moguće da će nas neki izdavač htjeti izdati, u ovom slučaju je to bio Dallas kojima se stvarno zahvaljujem jer su jako lijepo podržali cijelu priču i bili su jako fer prema nekim našim uvjetno rečeno zahtjevima. Sjeli smo i razgovarali par minuta, i znali smo da će jednog dana neki novci od ovog doći. Da se odmah razumijemo, to su smiješne brojke, ali nekome će možda tisuću eura ili više, ako bude sreće, dobro doći u tom momentu. Humanitarno ćemo donirati te novce onome kome je u tom momentu najpotrebnije. Stvar funkcionira tako da se dobitak od zarade od albuma ne isplaćuje svaki drugi dan, već svakih šest mjeseci. Upravo razgovaramo na dan izlaska albuma, pa će se onda za šest mjeseci pojaviti neki novci na računu, i tad ćemo vidjeti kome bi to bilo najpotrebnije ili kome bi bilo najbolje donirati, pa ćemo sve usmjeriti prema toj instituciji. Kako smo se okupili kao bend, tako smo i u roku od par minuta dogovorili da ćemo sve dati humanitarno. Želja je nešto sasvim drugo, moja barem. Imali smo intervju prije par dana i svatko je nešto svoje iznio, ali meni je to značilo stavljanje duhova na počinak, završetak priče na jedan lijep način, tako da o tom financijskom aspektu nitko od nas nije previše razmišljao. Ne radimo to da bi se naglo obogatili ili smo tu da bi pokazali srednji prst šefovima u firmama, dali otkaze i počeli živjeti od muzike. Realni smo, i prije kao Maderfa’n’kerzi kao i sada. Isključivo smo s ovom pričom dobrotvori, i neka tako završi vis a vis Bubija.
Bubi je prešao u legendu među slušateljima old school hip hopa i rapa. Koji su faktori najviše doprinijeli ovakvoj Buffalovoj reputaciji, unatoč tome što već više od deset godina nije s nama?
Znaš kako sam ja njega upoznao? Ja sam bio u osnovnoj školi, i tada sam brejkao. Mi smo se takmičili u brejkanju. Uzmeš linoleum, uzmeš kasetar i dogovoriš se s kvartom… To je sve bilo jako, jako profesionalno, ali pod debelim navodnicima! To su stvarno bili profi susreti, u smislu da će doći netko iz našeg tima i reći da je dobio poziv od nekoga iz drugog kvarta s vremenom i mjestom gdje bi onda imali battle. Mi smo uvijek prihvaćali i odmah smo kretali s treniranjem za to. Tako se dogodilo da smo dobili poziv sa Zameta, jer kad bi ti zvao kod sebe onda svi drugi moraju doći u tvoj kvart. Došli smo gore i krenuli s pripremama, linoleum je na podu, cijeli show. Odjednom smo čuli da netko priča nešto, dolazi neki glas iz daljine. On se približava sve više i odjednom tu dođe neki simpa tip, maše rukama i repa. Mi pitamo dečke sa Zameta: „Sori, ekipa, tko je ovo?“ „A ma to vam je Buffalo!“ Nećemo mi ni paliti kasetar, pitat ćemo mi njega da on nama repa. Upoznao se s nama i dao svima ruku, pa su ga njegovi Zamećani pitali može li nam odrepati, napraviti one ritmove s ustima kako se to onda zvalo. On je prihvatio… i nije stajao barem nekih dva sata, bez pretjerivanja. To je bio show živi!
Fast forward nekoliko godina kasnije mi smo sad već bend. Mestre u Italiji zove sve riječke izvođače da dođemo nastupati u nekoj razmjeni bendova, jer oni su već imali svoju večer u Rijeci. Zatim smo mi za doba rata išli tamo kod njih. Morali smo tražiti specijalne dozvole da možemo napustiti zemlju na određeno vrijeme. Svi riječki bendovi tog vremena u jednom autobusu, a s nama i Buffalo. Prije nego što smo odradili koncert tamo, jedan od članova jednog riječkog benda je pokušao napiti Bubija… Završilo je tako da se taj momak napio, jako su ga trijeznili i nije uopće mogao nastupiti, ali je zato Bubi izašao van na stage, uzeo mike u ruke i počeo repati, i cijela dvorana s njim! Kaos! To ti je bio on. Ali tu nije kraj! U Mestreu sjednemo u bus, vraćamo se za Rijeku po putu od barem četiri-pet sati. I sad Bubi sjedne pokraj pokojnog Galiana Pahora, a blizu njih je sjedio i Davor Tolja iz Denis&Denisa. Predloži Pahor Tolji: „Davore, slušaj ga sada dobro i vidi hoće li ti pasati lirike za neku novu stvar pa možemo smisliti neku kombinaciju electro rapa ili nečega.“ Tolja prihvati, iako su već svi bili umorni nakon koncerta, mi smo bili mularija ali Galiano Pahor nije baš imao petnaest godina tada. Bubi mu je repao do Rijeke! Nama su suze išle, ali Galianu Pahoru nakon tri sata repanja sigurno nisu! To sve čini legendu o Bubiju.
Jednom je imao napadaj teksta. Morao je zapisati lirike jer momenti kada ljudima dođu takve situacije oni znaju da će to biti najbolje što će ikada izaći iz njihovog pera. Nije imao papir na koji ga je mogao napisati, pa je uzeo putovnicu i na stranicama napisao sav tekst koji mu je došao. Na granici je, naravno, bio kaos, ali to je bio Bubi. Nadrealno je iskustvo bilo raditi s njim.
U jednom prijašnjem intervjuu nazvali ste „Tribute to MC Buffalo“ svojevrsnim passion projectom. Sada kada je snimanje i miksanje privedeno kraju, a premijera nadomak ruke, osjećate li katarzu što je sve uspjelo doći na svoje mjesto?
I da i ne. Naravno da da zbog svega navedenog, ali osobno ne… jer sve je gotovo. Tako će biti danas kada se nas četvorica zagrlimo zadnji put. Neven uopće ne živi u PGŽ-u, Pille je na Krku, Jimi je Bog te pitaj gdje, ja sam više vani nego u Hrvatskoj, tako da mi je zbog toga žao, ali na svu sreću nada postoji za potencijalnim nastupima. Možda se i uspijemo dogovoriti, jer s druge strane Neven je znao dolaziti na probu iz Međimurja, odraditi probu i odmah se vratiti natrag. Jasni su tu i trud, i volja, i želja. Kada čuješ materijal bilo bi šteta da ga ne predstaviš ljudima uživo. Imamo čovjeka na gramofonima kojeg smo oduvijek htjeli imati, imamo tog dečka koji ne črčka ni ne scratcha gramofon, nego ga svira kao instrument. Okupiti se s njim i cijelim bendom i pronaći vokal ili dva koji bi mogli predstaviti materijal narodu i to je to.
„Moja domovnica“, kontroverzna antituđmanovska pjesma po kojoj su Buffalo i bend postali poznati kao kritičari prilika ili neprilika hrvatskog društva devedesetih, nije se našla na ovom albumu. Je li veću prevagu odigrala bitka oko autorskih prava, nekritičan način kako hrvatsko društvo gleda na taj period ili nešto treće?
Sve to. Jednostavno klasični HR jal, ako ga tako uopće mogu nazvati, ili već glupost. Imaš neke ljude koji su u svojoj glavi nedodirljivi. Kada bi moju muziku neki klinci htjeli obraditi na bilo kakav način ja bih im pustio, jer to stvarno govori o karakteru čovjeka, čija je pjesma i kakav je autor zapravo. Svako vrijeme nosi svoje. Mi smo napravili kritiku na tadašnje društvo, a i bili smo mularija, bili smo klinci. Napravili smo, uvjetno rečeno, problem za dosta ljudi. Neki ljudi su čak bili upozoravani da ne smiju to puštati u eteru, imali su obavijesne razgovore sa svojim nadređenima na radiostanicama, nama su koncerti bili zabranjivani od strane jedne divne hrvatske partije koja i dandanas postoji na vlasti, puno ljudi često za nju glasa, a navodno i mrtvi. Ne bih znao, još sam živ i ni takav ne glasam za njih. Nije se dogodilo i nismo mogli dobiti dozvolu jer to nekoga navodno vrijeđa, to što smo mi napravili. Puno ljudi isto zaboravlja da je Buffalo sudjelovao i na humanitarnim koncertima, i domoljubnim koncertima, ali smo taknuli u osinje gnijezdo i tu su se svi digli na zadnje noge pa je nastao kaos. Mislim da to govori više o njima nego o nama, jer ako ti neko dijete od dvadeset godina može napraviti takav problem, onda si stvarno više o sebi rekao nego o ičem drugom.
Imate li u planu svirke i datume u svrhu promocije tributea?
Datume još ne, ali postoji neki plan da na proljeće, od 3. ili 4. mjeseca nadalje probamo sklopiti par svirki, ali se za to treba posložiti jako puno zvijezda i jako puno planeta. Mi ćemo se potruditi da do svirki dođe, ali ako nemamo vokale koji će to iznijeti onda je to neizvedivo. Vjerujem da instrumentali uopće nisu poanta u tome svemu. Dat ćemo sve od sebe da napravimo par svirki jer mislim da i publika ali i mi to zaslužujemo.
Istaknuta fotografija: Mirjana Šarić
#MC Buffalo #Robert Jovanović
