Dana 20. studenoga Hrvatsko narodno kazalište Split otvorilo je novu dramsku sezonu predstavom „Robi K. / Crvenkapa je mrtva“ nastalom po kolumnama Viktora Ivančića u režiji Kokana Mladenovića.
Danima prije premijere osjetilo se da u nacionalnoj kući pušu neki novi vjetrovi. Poznat je taj vjetar Splićanima, neki su još uvijek nostalgični za njim, vole osjetiti njegovu snagu kad se digne iako je već godinama dobro ugušen jer je previše talasao. Ozračje koje se osjetilo već u atriju kazališta, zaljubljenici u teatar, mediji, društveno – politička javnost željno je iščekivala predstavu i susret s najpoznatijim devetogodišnjakom Ivančićevih kolumni koji kroz oči djeteta komentira svijet, a kojeg je utjelovio Stipe Jelaska. S jedne strane, on kao pojedinac nosi dio predstave koji ujedno ruši i četvrti zid te se osobno obraća gledateljima, dok s druge strane uspostavlja odnos s ostatkom ansambla te postaje dio njihove cjeline. Jelaska je to izvrsno napravio kao pravi splitski mangup koji točno zna kako izmanipulirati svakog s kim je u doticaju. Ipak, on to ne radi iz zlih pobuda već djetinjih, naivnih kako bi se najvećim dijelom – zabavio. Njegove roditelje su utjelovili Goran Marković i Petra Kovačić Botić koji su čisto oličenje roditelja zabrinutih za svoje dijete, ali i za egzistenciju jer uvijek vlada neka kriza. Jedini koji razumije Robija je njegov djed sa Šolte, antifašist kojeg je izvrsno utjelovio Neno Srdelić. Scena u kojoj se veže lancima jer ne želi kapitalistima prodati zemlju je jedna od najsnažnijih u cijeloj drami, a osim režiji možemo zahvaliti maestralnoj Srdelićevoj izvedbi.
Ostale uloge koje se pojavljuju u Robijevu svijet igraju: Katarina Romac, Nikša Arčanin, Elvis Bošnjak, Mijo Jurišić, Donat Zeko, Stipe Radoja, Andrea Mladinić, Zdeslav Čotić, Tajana Jovanović, Anastasija Jankovskaja i Monika Vuco Carev. Pojavljuju se kao kolektivni likovi u ulogama roditelja, ali i učenika u razredu. Svatko od njih je dobio i svoju priliku pa ih pratimo i kroz određene karaktere.
Među najjačim scenama se pojavljuje učiteljica Smilja (uvijek energična Katarina Romac) koja utjelovljuje odgojno – obrazovni sustav. U dva navrata vidimo presjek društva koji se zrcali kroz taj sustav. Učitelji koji ga slijepo provode s jedne strane, roditelji kao njegova protuteža s druge strane, iako vrlo brzo shvaćamo da su i oni jalovi uteg. Katarina Romac predstavlja dominantni autoritet koji na kraju biva poražen i od učenika i od roditelja. Prelazeći iz jednog stanja u drugo koje je u kontrastu, Romac lagano gradira stanje od domine do posramljene i ogoljene osobe kojoj su uništeni svi ideali. Od režijskih rješenja do same izvedbe to je ujedno i vrhunac drame.
Kao lajtmotiv kroz cijelo djelo pojavljuje se lik Crvenkapice (Andrea Mladinić) koja jasno označava Robijevo stanje sna, ali i konačno prihvaćanje surove realnosti. Tajana Jovanović i Monika Vuco Carev su se našle na konkurentnim stranama turizma pa vidimo i tužnu sliku te velebne gospodarske grane koja drži Hrvatsku da ne potone još dublje. Elvis Bošnjak osim uloga učenika i roditelja predstavlja i potrčka u ime kapitalizma koji pokušava oteti djedu šoltansku zemlju. Najviše se ipak, unio u ulozi Bezmalinovića kao predstavnika stanara koji predstavlja još jednu ljudsku glupost pomalo i naivnu. Donat Zeko kao Dinov tata i Trogrlić još jednom potvrđuje da mu igra bilo kojeg karaktera nije strana, od nasilnika do usputnog naivnog stanara. Povratnik u ansambl Zdeslav Čotić odlično se snašao u zadanim ulogama iako moramo izdvojiti kao najboljeg fra Ivu kao izvrsnog trgovca. Nikša Arčanin i Mijo Jurišić su se također divno uklopili u ansambl predajući se svojim ulogama do kraja od učenika do turista.
Vizualni dio predstave obavezno treba spomenuti jer su svi navedeni dorasli zahtjevnom zadatku. Filip Triplat moćnom scenografijom stavlja predstavu u urbane okvire betona i socijalističkih malih stanova gdje su se sad već generacije odgojile. Kostimografkinja Aleksandra Pecić Mladenović iscrtanom odjećom je vizualno podigla postojanost likova koji također moraju biti ukalupljeni u sustav koji predstavljaju. Studio Bozon (Saša Antić i Luka Barbić) potpisuje scensku glazbu koja je u određenim trenutcima unijela dodatnu jačinu scena i na taj način naglasila određene trenutke, posebno jer je bila riječ o rock dionicama. Zaslužna za scenski pokret Anja Ostojić odlučno je uspostavila ritam pokreta i govora likova koji iz usporenog prelaze u brzi pokret te na taj način tvore apsurdnost mjesta i vremena. Oblikovatelj svjetla je Branimir Bokan, a oblikovatelj tona Damir Punda koji su odlično izbalansirali cijelu predstavu stavljajući naglasak svjetlom na proscenij.
Time je HNK obilježio četrdeseti rođendan Robija K. uključujući i tribinu na kojoj su sudjelovali Boris Dežulović, Dragan Markovina, Nebojša Lujanović i sam autor Viktor Ivančić, a koju je vodila dramaturginja Karla Leko. Za one koji nisu upoznati s radom 1989. kao podlist u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ je izlazio „Feral Tribune“ u kojem su pisali Boris Dežulović, pok. Predrag Lucić i Viktor Ivančić. Od 1993. do 2008. postaje jedini satiričko-politički tjednik koji je ugušen pod utjecajem vlasti, koja kako onda tako i danas ne tolerira ikakvu kritiku na svoj „rad“.
Splitski trio, osim svojim radom nastavlja živjeti kroz dramu tako se 2018. na Splitskom ljetu postavlja Lucićeva drama „Aziz ili Svadba koja je spasila Zapad“, Dežulovićevu „Summa atheologiae“ oživljava Hrvoje Korbar u „Playdrami“, a evo nam i Viktora Ivančića.
S obzirom na kvalitetu predstave predvođene izvrsnim ansamblom koji diše kao jedan, glavnim likom koji predstavlja ono zaigrano dijete koje smo zamišljali čitajući godinama kolumne Viktora Ivančića, par snažnih udaraca u pleksus koji su doveli i do katarze, zaokružena kompozicija vremenski uokvirena, raspršena radnja sa snažnom niti glavnoga lika ipak kao da nije dovoljna za ono što smo toliko čekali. Humor baziran na psovkama, otvaranje predstave replikama o još jednom uhićenom ministru su jeftine poštapalice koje su kazališnom gledatelju nepotrebne.
Šesto čulo koje proradi tijekom ili iza predstave koji te baci u ponor ili vine u visine je izostao. Koherentnost djela koja nam je potrebna da bismo doživjeli djelo u jednom dahu je izostalo. Ipak, vjerujem da će ljubitelji Robija K. doći na svoje.
Istaknuta fotografija: iz predstave „Robi K. / Crvenkapa je mrtva” ; autor: Milan Šabić
