Cornelio Budinich, poznat i kao Kornelije Budinić, počevši od 1921. kao Budìnis, bio je arhitekt i povjesničar arhitekture. Rođen je na današnji dan 1873. u Rijeci, a preminuo je 14. ožujka 1935. u Trstu.
Njegova obitelj potječe s otoka Lošinja. Corneliov otac Melchiade živio je u Rijeci, a kasnije se preselio u Trst, gdje je predavao povijest i zemljopis na Trgovačkoj i pomorskoj akademiji.
Cornelio je diplomirao arhitekturu 1897. na Politehnici pri Višoj tehničkoj školi u Budimpešti, pod mentorstvom Alajosa Hauszmanna, koji je autor Guvernerove palače u Rijeci. Nakon diplome, usavršavao se na Višem tehničkom institutu u Gradcu (Graz). Potom je otputovao u Italiju na dugotrajno studijsko putovanje gdje je proučavao vojvodske palače u Urbinu i Gubbiju. Posebno ga je zanimalo djelo i život arhitekta tih zdanja, Lucijana Vranjanina (Luciano Laurana, Lutiano Dellaurana). Detaljno proučavanje urbinske palače ostavilo je trag u njegovom kasnijem radu i značajno utjecalo na njegov arhitektonski stil.
Godine 1900. pobijedio je na natječaju za obnovu barokne crkve sv. Vida u Rijeci, te iste godine na natječaju za uređenje groblja sv. Ane u Trstu, zajedno s inženjerom Giorgiom Pollijem. Uspijeh u Trstu imao je presudan utjecaj na njegovu karijeru: dobio je posao u Uredu za javne radove u Trstu, gdje je djelovao do kraja života. U Trstu je ostvario većinu svojih projekata – nekoliko škola, salezijansku crkvu Marije Pomoćnice i jezuitsku crkvu Svetog Srca Isusovog (za obje je krajem prvog desetljeća XX. st. preradio projekte torinskog arhitekta Marija Ceradinija, a u crkvi Svetog Srca projektirao je i glavni oltar), stambene zgrade i palaču osiguravajućeg društva.
Sagradio je 1913. neogotičku kapucinsku crkvu Gospe Lurdske na riječkoj Žabici preradivši projekt Giovannija Marije Cureta (Kuret), po kojem se počela graditi 1904., a posvećena je tek 1929. i u potpunosti dovršena 1935. Projektirao je i crkvicu sv. Marije od Ruža u Portorožu, ali nije bila izgrađena prema njegovom planu. Također je realizirao brojne konzervatorske projekte, uključujući krstionicu u Piranu, crkvu sv. Ivana na ušću Timava (koja je teško stradala u Prvom svjetskom ratu), baziliku u Gradežu (Grado), crkvu sv. Antuna u Trstu, te vojvodske palače u Urbinu i Gubbiju.
Cornelio je istraživao antičke, gotičke i renesansne građevine te napisao niz studija i knjiga o arhitekturi, od kojih su posebno vrijedni radovi o istarskoj gotičkoj arhitekturi te Vojvodskoj palači u Urbinu i njezinom graditelju L. Vranjaninu. Među njegovim objavljenim radovima su: „Un quadro di Luciano Dellauranna” (Trst 1902.), „Il Palazzo Ducale d’Urbino” (Trst 1904.), „Pitture murali medievali nell’Istria” (Trst 1909.), „Spitzbogige Bauwerke in Istrien und den angrenzenden Gebieten” (Beč 1916.), „Ruggero Berlam (1854–1920)” u časopisu „Architettura e arti decorative” (Rim 1921.), „Dal Carnaro al Friuli. Architetture caratteristiche” (Trst 1928.), „Gli artisti italiani in Ungheria” (Rim 1936.) i „Arhitektonske studije”, koje je odabrao i uredio Andrija Mutnjaković, a s talijanskog preveo Mate Maras (Pula – Rijeka 1984.).
Istaknuta fotografija: razglednica iz 1922. koja prikazuje kapucinsku crkvu Gospe Lurdske
#arhitekt #crkva Gospe Lurdske #Kornelije Budinić #Rijeka #Žabica
