Pametan grad uči od drugih. Dok Rijeka ulazi u rekonstrukciju cijelog lučkog područja, raste zanimanje kako su kroz taj proces prošli drugi gradovi.
Kopenhagen je još 1990-ih krenuo u veliku prenamjenu luke. Od 2008. vizija novog grada sadržana je u dokumentu Luka mogućnosti. Time se sljedećih pedesetak godina razvoja luke usmjerava vizijom grada ugodnog za život, s više javnih aktivnosti i javnih prostora uz more, sa zdravim i očuvanim prirodnim okolišem, i raznolikom ponudom sadržaja za sve građane.
Jedan od arhitektonskih ureda koji su ostavili snažan pečat na razvoj suvremenog Kopenhagena je COBE. Osim što su izgradili više stambenih zgrada u novoj luci, COBE su zaduženi i za masterplan cijele jedne rezidencijalne četvrti. Radi se o Nordhavnu (Sjevernoj Luci), jedne od pet novih četvrti koje se grade na prostoru luke.
Sljedeći korak za COBE je još veći: radi se o promišljanju zelenog razvoja cijelog regionalnog Kopenhagena. Nakon velikih uspjeha u revitalizaciji lučkog prostora kroz ambicioznu suradnju s lokalnim arhitektima, grad Kopenhagen ulazi u zelenu obnovu cijele aglomeracije grada. I ovaj proces je krenuo demokratski, kroz javni natječaj koji je organiziralo Društvo arhitekata Danske, na kojem je izabrano pet najambicioznijih prijedloga – među njima i COBE.
COBE su nam posudili svog Madsa Birgensa, voditelja odjela za urbanizam, za kratki razgovor o cijelom procesu prenamjene kopenhagenške luke. Mads nam je između ostalog ispričao kako su luka i grad osnovali posebnu javnu tvrtku koja sav profit od prodaje zemljišta investira natrag u grad, kako će se do novog kontejnerskog terminala dolaziti tunelom ispod grada, te kako se kroz dobar urbanizam i dizajn razvija kultura inovacije i kreativnosti koja danas u mali Kopenhagen, grad od samo 600.000 ljudi, privlači kompanije iz cijelog svijeta.
Hej, Mads. Svih nas u Rijeci zanima priča o revitalizaciji kopenhagenške luke. Koliki je ovo projekt, u smislu prostora, godina, stanovnika…? Kako se proces odvija?
Prva faza prenamjene luke je realizirana, ali vjerojatno će trebati još 30 godina da se realizira cijeli plan. Za naš studio moglo bi se reći da smo rasli zajedno s novom lukom. Kad smo krenuli, u uredu nas je bilo desetoro. Sad zapošljavamo oko 160 ljudi.
Na neki način je i naša reputacija rasla istovremeno s popularnošću Kopenhagena, posebno zapravo kroz razvoj Sjeverne Luke (Nordhavn) koja je prvo bila jedna postindustrijska zona, poznata po malim radionicama i techno partijima u silosima, a onda je transformirana u primjer održivog razvoja, kupališta usred gradske luke, i slično. Sada je to ugodna zona za život, sadrži i stanove i radna mjesta, vrlo je živa cijeli dan. Teško je graditi nove dijelove grada i od njih stvoriti mjesta koja su stvarno i ugodna i sigurna za život. Onda je tu i strategija otvorenog prostora, dućani, kafići i restorani. I taj plan je zaživjeo, što je zapravo jako teško jer u novim dijelovima grada često nema osnovne baze ljudi koji tamo žive, da dućanima i restoranima rade promet. Tako da je ovdje više različitih strategija doista uspjelo napraviti jedan dobar, inspirativan primjer transformacije industrijske zone u živi novi kvart grada. A ne samo nekakav novi kvart o kojem nitko ništa ne zna, s nekakvim ljudima koji tamo žive izolirani od ostatka grada – a to se isto dosta često događa.
Ali prenamjena kopenhagenške luke je puno veći projekt od samog Nordhavna. Radi se o ogromnom projektu, od sjevera do juga Kopenhagena. To je povezano i s pročišćenjem vode u luci, čime se otvorila mogućnost izgradnje kupališta po cijeloj luci. Cijela luka je postala jedan ogromni prostor oko kojeg se grad okuplja, i fantastično izletište i za građane i za turiste. Danas je to srce Kopenhagena, i ta kvaliteta života uz more je postala posebno obilježje grada.
Kako se krenulo u revitalizaciju luke? Otkud je došla ideja? Koje institucije su bile ključne? Kako se uspjelo u tome da postoji jedna koherentna vizija kojom se planira razvoj u narednih 50 godina?
Kopenhagen je donio važnu odluku dosta davno, u 1990-ima, kad se krenulo u revitalizaciju grada. Stvorena je korporacija koja se danas zove By & Havn (Grad & Luka). Ta korporacija je najveći vlasnik zemljišta u cijelom Kopenhagenu, a formirana je kao tvrtka u javnom vlasništvu. 95% vlasništva drži grad Kopenhagen, a 5% danska država. I ta je tvrtka bila motor pokretač cijelog razvoja luke, i svojom je snagom zapravo osigurala da je projekt uopće moguć. Imali su velike ambicije dizajnirati održivi grad za 21. stoljeće, kao neku vrstu modela: kako graditi grad budućnosti. Mislim da je ta vizija, i to dugoročno planiranje, strukturni plan s perspektivom od 50 godina, sa svojim pripadajućim lokalnim planovima, kojih mislim da smo do sada realizirali sedam – ta cijela, vrlo koherentna priča je, ja mislim, ključni razlog zašto je sve išlo dosta glatko.
By & Havn je čvrsto povezana i s gradom i s lučkom upravom, te uz to ima jak savjetodavni odbor u kojem sjede inženjeri i arhitekti. Sve tri arhitektonske firme koje su pobijedile na natječajima za masterplan sjede u tom nadzornom odboru već, evo, 15 godina. Svi smo dosta mladi. Tako da imamo tu kombinaciju mladih ljudi, hrabrog vlasnika zemljišta i hrabre čelne organizacije, i uz to puno inovativnih ideja o tome kako bismo mogli bolje živjeti.
Ali mislim da je važno da smo krenuli s urbanim dizajnom i urbanom formom koja je inspirirana povijesnim gradom, a nismo izmišljali potpuno drugi izgled grada.
To sam htjela pitati. Na samom početku prenamjene luke, COBE je radio revitalizaciju Krøyers Pladsa u Kopenhagenu, dijela povijesne luke oko kojeg su se lomila koplja. Predlagali su se neboderi, a građani su se bunili. Sada je tamo jedan predivan javni prostor, vrlo popularan. Kako ste uspjeli naći konsenzusno rješenje i arhitektonski dizajn iza kojeg su napokon stali svi?
To je isto dobra priča. Radi se o prostoru koji je imao ogromnu vrijednost i puno investitora je htjelo nešto tamo sagraditi. Mislim da je postojalo barem 10 projekata. Jedan nizozemski arhitekt je predložio spektakularan projekt s ogromnim staklenim neboderima, prekrasnim vizualizacijama. Ali lokalna zajednica je u tom dijelu grada jako snažna, i lokalna građanska inicijativa se toliko protivila projektu da su ga uspjeli ugasiti.
Gradska vlast bila je potpuno isfrustrirana jer su htjeli nešto napraviti u tom prekrasnom dijelu grada. Za nas se otvorila mogućnost ući u jedan kompliciran, ali jako zanimljiv proces kojim je trebalo pokazati kako uključiti („onboard“) građane. Tako da je cijeli dijalog krenuo polako, s građanima, s investitorom, s gradskom upravom. Polako. Krenuli smo od zajedničkih točaka, definirali ono s čime smo se svi mogli složiti.
Tu je bilo više parametara, ali jedan je bio to da se arhitektonski dizajn morao temeljiti na nekakvom prirodnom kontekstu prostora. To je značilo i kontekst mora i obalnog prostora, i kontekst bivših skladišta u luci. Zgrade koje su tako kreirane izgledaju suvremeno, ali se uklapaju u lokalni kontekst. Svakako smo uspjeli izgradili nešto novo i moderno, a da nismo sagradili stakleni neboder visok 100m.
Tako da je cijeli proces postao jedna priča uspješnica. I kako jedan superdemokratski proces može prigrliti modernu arhitekturu, i kako povijesna baština i ekološke smjernice mogu usmjeriti arhitekturu. I uza sve to stvoriti ugodan gradski prostor. Na kraju je prostor možda postao i preuspješan za tržište, stanovi su sad tamo jako skupi.
Koja je uloga građana u širem procesu prenamjene luke? Kako sudjeluju u ko-kreiranju svog grada?
Mislim da ne postoji nekakva fiksna vremenska crta koju savršen proces mora slijediti. Više se radi o tome da i vlasnici zemljišta i gradska uprava moraju razumjeti interes građana na nekoj lokaciji. Trenutačno smo dio velikog participativnog procesa u jednom kvartu Kopenhagena koji sada ubrzano raste, i tu se odvija jedan kontinuirani proces uključivanja i diskusije s građanima, jer je lokalna zajednica jaka i žele biti dio procesa.
Postoje li restrikcije oko toga što će grad graditi u luci, u smislu ekološke i društvene održivosti?
Gradska uprava Kopenhagena ima strategiju održivog razvoja koja se tijekom zadnjih 20 godina dosta zaoštrila. Natječaj za Nordhavn 2008. godine se bazirao na tadašnjim strategijama. Cijela društvena diskusija o klimatskim promjenama je tek bila u začetku. Ali u prostornom planiranju, održivi dizajn je već tada bio pažljivo ukomponiran u program, a isto tako smo bili ambiciozni po pitanju održive mobilnosti, društvene održivosti, klimatske održivosti. I naravno ekonomske održivosti, koja se zapravo bazira na prihodima od prodaje zemljišta.
Zemljište koje se prodaje na prostoru luke stvara ogromne prihode vlasniku. Ali taj prihod ide natrag u grad i koristi se za izgradnju metroa: korporacija By & Havn je u principu vezana time da se prihodi moraju iskoristiti za izgradnju ekološke infrastrukture Kopenhagena. To je možda i najvažniji aspekt cijelog projekta revitalizacije luke. Kopenhagen nema ogromni metro, ovo nije Tokyo, ali sustav je moderan, udoban, siguran. I zajedno s mrežom biciklističke infrastrukture, koja se kontinuirano razvija od 80-ih, mi sada imamo dvije opcije održive mobilnosti. I taj sustav funkcionira dovoljno dobro da 75% građana kroz grad putuje ili biciklom, ili pješice, ili javnim prijevozom. To je nenormalno visok broj.
Tako da sada već postoje etablirane strategije: strategija o biciklističkoj kulturi, ogromna strategija za klimu… i te strategije su baza za sve arhitektonske i urbanističke natječaje. Rezultati mogu izgledati na sto različitih načina, ali mislim da kroz ovaj proces kontinuirano učimo.
Postoji li strategija za priuštivo stanovanje?
Da, i jako je važna. U Danskoj postoje neprofitne organizacije koje su zovu Almene Boligforeninger. Formirane su u 1930-ima, i jako se razvile u 1950-ima da grade priuštive stanove u kontekstu poslijeratne krize, odnosno poslijeratnog rasta. Najstarija ima preko 100 godina, i upravlja s više od 50.000 stambenih jedinica u Danskoj.
Najvažniji dio priče je zakon donesen prije pet godina, kojim gradske uprave u Danskoj imaju pravo da za svaki novi gradski kvart mogu zahtijevati da 25% stanova bude priuštivo. To znači da svaki novi projekt koji se trenutno gradi u Kopenhagenu planira da će 25% stambenih jedinica biti priuštivo. To je izvanredno. Radi se o najekskluzivnijim i najskupljim dijelovima grada, kao npr. naš Paper Island. I time se također ostvaruje jedna vrsta povrata društvene vrijednosti u Kopenhagen. Hoću reći, gdje god pogledamo postoji kriza priuštivog stanovanja, priuštivih stanova nema nigdje, pa ni u Kopenhagenu. Ali barem imamo jedan instrument hendlanja problema. Danas u Kopenhagenu otprilike 20% stambenih jedinica spada u priuštive stanove.
COBE je dizajnirao masterplan za Nordhavn. Kako izraditi strategiju razvoja cijele jedne nove četvrti, a da taj plan negdje ne zapne?
Radi se o viziji za koju je predviđeno da se gradi u više malih koraka. Plan za Nordhavn pokriva 50 godina, a planira se 40.000 stanovnika i 40.000 radnih mjesta. Mislim da je ukupna površina oko 3 km2, odnosno 3 milijuna četvornih metara. Za sada u Nordhavnu živi oko 3000 ljudi, a izgrađeno je oko 700-1000 kvadratnih metara.
Svaki plan koji se odnosi na ovako veliko područje i dugo vremensko razdoblje mora biti fleksibilan. Znamo da otprilike svakih 10 godina dolazi nekakva kriza (iako se ovih dana čini da imamo novu krizu svake godine), tako da je strašno važno da urbanistički masterplan ima kontinuitet. Strategija je u ovom slučaju graditi korak po korak, mala naselja međusobno odvojena kanalima. To je onda izvedivo, jer se naselja mogu dovršiti relativno brzo. Inače bi ljudi 50 godina živjeli na gradilištu. Užas. Ovako se gradi malo po malo, svako naselje sa svojom stanicom metroa. Mogli bismo reći da je to najvažniji aspekt plana.
U Nordhavnu je još uvijek i kontejnerski terminal.
Cijela površina pokrivena planom je ogromna. Jedan dio je i novi kontejnerski terminal, koji je za sada blizu našeg ureda u Nordhavnu, ali će se pomaknuti na sam rub revitalizirane luke. Kad se ulazi u ovako velike investicije, važno je razmišljati dugoročno i ambiciozno, pa je tu i ogromna investicija u infrastrukturu. Upravo je otvoren novi tunel ispod grada kojim se kontejneri prevoze iz Nordhavna van grada, tako da svi ti kontejneri i kamioni, sav taj promet, ne prolazi kroz grad. Ovakva investicija je realno izvediva samo zato što korporacija koja gradi luku istovremeno investira u grad.
Svi ovi zahvati koriste fosilna goriva, ali dugoročno ćemo imati grad koji ne ovisi o fosilnim gorivima za život. Imat ćemo grad ugodan za život. Iako je ‘liveability’ već dosta ispolitizirana fraza, važna je ta ideja zdravog života, u lijepom okruženju, u gradu koji je ugodan za različite ljude, raznih platežnih mogućnosti.
U Rijeci se osjeti veliki strah od toga da se odluke o ključnim dijelovima grada donose iza zatvorenih vrata i bez demokratske rasprave, a kamoli ko-dizajna s građanima. Na koji način je grad Kopenhagen otvorio raspravu o budućnosti luke, gdje se radi o velikim prostorima u privatnom vlasništvu, prema gradu, i stvorio političko povjerenje?
Javna diskusija u Danskoj je uvijek otvorena. Nitko ne pokušava ugasiti debatu. Dansko društvo je vrlo fokusirano na slušanje, na otvaranje prostora da se čuje svačije mišljenje, jer ako netko ima čvrsto mišljenje o nečemu, za to mora postojati razlog.
Ali mislim da se povratna sprega povjerenja između grada i građana stvara kad vidimo da najveći investitor u nekretnine istovremeno investira u grad, da se novac vraća. Kad bi taj profit negdje nestajao, naravno da bi građani bili sumnjičavi.
Tu je važna i uloga gradskog arhitekta, koja ima dugu povijest u Kopenhagenu. Gradski arhitekt sjedi u gradskoj upravi i savjetuje grad. Naša zadnja gradska arhitektica je došla iz ureda Jana Gehla, tako da je imala puno iskustva po pitanju prostornog planiranja i široku perspektivu. Novi gradski arhitekt, Lars Jensen, je prije ove uloge 15 godina radio u voditeljskoj ulozi u našem timu za Nordhavn.
Naša zajednička prijateljica Kathrin, inače Švicarka, mi se jednom povjerila da je, njenim riječima, raditi u Danskoj ‘prekrasno’ jer „nigdje drugdje arhitekti ne dobivaju tako zanimljive izazove“. Što znači raditi kao arhitekt u društvu u kojem je arhitekt ‘sputan’ demokracijom i konsenzusom? Jesu li demokratski procesi prepreka ili poticaj za kreativnost?
Zanimljivo je da je Kathrin to rekla, jer je švicarska arhitektura vrlo poznata i kvalitetna. Danski arhitekti možda imaju razigraniji pristup. U 2000-ima je stasao ‘novi val’ arhitekata, možda 10 malih firmi koje su danas velike. Ono što nas je povezivalo bio je zajednički interest za urbano, za grad. U tome nam je velika inspiracija bila Nizozemska, npr. OMA. I kroz taj spoj, s jedne strane širokog razmišljanja, na razini društva, a s druge strane danske tradicije dizajna usmjerenog na čovjeka („human-centred design“), dosta smo pogurali i dansku arhitekturu, i inovacije u danskim gradovima, u novom smjeru.
Današnji Kopenhagen je dobar primjer urbanog prostora u kojem je testirano stvarno puno ideja. Naravno, bilo je puno pogrešaka. Ali kad si hrabar, kad stalno pokušavaš nešto novo, onda učiš i na uspjesima i na pogreškama. Mi danas stojimo na podlozi svog tog učenja, koje nam je dalo jedan prekrasan, maštovit i razigran grad. Time smo postali i grad u koji firme i kreativci žele doći. Razigranost je postala dio naše poslovne kulture. A postoji i politička volja za testiranjem novih ideja.
Mi danas znamo da u Kopenhagenu možemo predložiti vrlo smjele i inovativne projekte, npr. preko 20 hektara zelene površine na novom prostoru u luci za Opera Park, ili valoviti betonski trg Karen Blixens Plads koji u podnožju skriva parkiralište za bicikle. I druge firme razmišljaju slično, npr. BIG i njihova spalionica otpada. Kome bi palo na pamet ići graditi skijalište na krovu spalionice otpada? Ali baš takvi radikalni primjeri nam ukazuju da su u gradskom prostoru moguće velike inovacije, da su moguće nove tehnologije, da možemo zaista mijenjati grad ako to zaista želimo.
Istaknuta fotografija: Rasmus Hjortshøj
#arhitektura #COBE #Kopenhagen #Mads Birgens #revitalizacija
