Prigodno i možda nesvjesno, Etnografski muzej Split je 8. ožujka u podne predstavio javnosti novu izložbu Sanje Ivančić (muzejske savjetnice) naslova „Samo mijena stalna jest”, dok se na drugom kraju grada odvijao marš za ženska prava.
Izložba prikazuje razvoj gospodarstva, urbanizma i kulture grada Splita od početka 20. stoljeća do danas. Početak razdoblja je obuhvaćen razvojem Splita, posebno kroz djelovanje istaknutih intelektualaca i umjetnika koji su svojim djelovanjem potaknuli sam razvoj. Na takvim temeljima počiva i industrijski razvoj druge polovine 20. stoljeća.
Povijest grada predočena je kroz sliku stilski raznovrsnih pozamanterijskih, galanterijskih i odjevnih predmeta rađenih ili nošenih u Splitu tijekom navedenog razdoblja. To su predmeti i odjeća od rukom rađenih u domaćoj kućnoj radinosti, preko onih (polu)profesionalne izrade do potpuno gotovih industrijskih predmeta. Vrsnoća ovih predmeta također varira od dobro očuvanih i cjelovitih primjeraka do dijelova ili komadića koje nije moguće ili nema smisla čuvati kao muzejske primjerke. Takva vrst predmeta je, primjerice, zaostala ambalaža jednokratne namjene, koju se rijetko prepoznaje kao zanimljivu građu vrijednu čuvanja. Potrebno je naglasiti da sami predmeti često ne daju potpuno jasnu sliku za određivanje pripadnosti razdoblju ili društvenom entitetu iz kojeg potječu.
U tom smislu imamo priliku vidjeti rijetku i iznimnu pojavu među muzejskim primjercima potpuno sačuvanih predmeta u originalnom pakiranju s etiketom proizvođača, a ponekad i godinom proizvodnje. Slijedom procesa urbanizacije načina odijevanja, Etnografski muzej Split promovirao je 1954. godine i pojam varoškog tipa narodne nošnje, što je jedan od najznačajnijih teoretskih doprinosa splitskih etnologa hrvatskoj etnološkoj struci i znanosti.
U središtu izložbe nalaze se i odjevni predmeti poput pamučnog rublja koje se razvija kroz cijelo 20. st. Kustosima su zanimljivi i neprimjetni detalji izrade ili obrade nekog predmeta, ali ne daju potpuni uvid u određenje pripadnosti razdoblju ili pojedincu najčešće zbog nasljednika koji malo znaju o pripadnosti. Ponekad do muzeja dođu i predmeti u kojima se odmah prepozna važnost, a to je najčešće iz razloga što vlasnici poklanjaju jer misle da mlađe generacije neće znati cijeniti.
Kako se širilo tržište iz centra industrijskih imperija ka periferiji te pod utjecajem Beča, u Splitu, lučkom gradu raste trgovina na veliko i malo pa se tako kultura odijevanja nakon Prvog svjetskog rata ujednačava. Tako „dinarski tip” narodne nošnje sve više nestaje, a zamjenjuju ga damast, svila i velur. Tako dolazimo i do pojma visoke mode koji datira iz viktorijanskih vremena. Muško ,pak odijelo poprima identifikaciju s pripadnicima Narodne stranke po uzorima hrvatskog narodnog preporoda.
Radni oblik odjeće preobražava se u urbani tip i označava se pojmom „varoškog tipa” bez obzira na luksuz. Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do širenja grada djeluju generacije „splitske dice” školovane po centrima Austro-Ugarske Monarhije koji donose modu tog vremena koja se prihvaća među stanovništvom. „Hrvatski dom” postaje ključno mjesto odigravanja svih kulturnih događaja. Početkom 20.st nastaje i Graditeljska škola koja otvara Žensku školu usavršavanja za šegrtice za muške i ženske krojeve koji se također mogu vidjeti na izložbi. I razvoj gornjih odjevnih predmeta možemo pripisati djelovanju iste škole. Od ostalog galanterijskog modnog pribora mogu se naći lepeze i ukrasni češljevi te do gležnja visoke čizme od kože. Svaka sljedeća generacija bila je priklonjena modernijem modnom izričaju. Poslije nastaju i kupališta, hotelski kapaciteti, koji opet prate modne izričaje, pa tako možemo vidjeti i primjer ženskog noćnog rublja 1930-tih. Manje je poznato da je i obitelj Morpurgo, koja se bavila knjižničarskom djelatnošću, sudjelovala u proizvodnji tekstila te proizvodnji svile.
Drugi dio postava izložbe odnosi se na drugi dio 20. stoljeće, kada je 1957. godine otvorena Jugoplastika i Jugovinil koji su začetnici „kulture plastičnog doba”. Osmišljeno je i proizvedeno oko 3000 artikala široke potrošnje. Kako je porasla svijest o zdravom življenju tako jača i proizvodnja za sportskom opremom, a petina proizvedenog se izvozila. Neke od proizvoda možemo vidjeti na izložbi i bude nostalgiju za nekim ljepšim, mirnijim danima. Udruga „Domine” je ustupila dokumentarni film koji prikazuje radnice onog vremena koje pričaju o procesu rada tog vremena. Kroz presjek cijele izložbe osjeti se dodir ženske prisutnosti bez kojeg se razvoj jednostavno ne bi dogodio ili se ne bi dogodio u tom smjeru. Žene su njegovateljice mode, ali žene su 60-tih godina nastavile rad na razvoju mode kroz industrijske procese. Kriza započeta osamdesetih godina i raspad SFRJ doveo je do raspada Jugoplastike gdje je ostao samo dio Termoplastike za automobilske dijelove, zgrada na Brodarici je minirana zbog izgradnje shopping centra, a pogon Dalmacijavina koji je zaštićeno kulturno dobro industrijske arhitekture koje danas služi kao sklonište beskućnika. Etnografski muzej je već obrađivao navedene teme, a ovo je idealna prilika prisjetiti se dana kada smo imali vlastitu proizvodnju i pratili tekovine vremena.
Izložba se u Etnografskom muzeju Split može pogledati do 10. svibnja.
#Etnografski muzej Split #Izložba #Samo mijena stalna jest
