U četvrtak, 9. listopada, u 12 sati, u Gradskoj knjižnici Rijeka Sandra Holetić predstavit će svoju novu zbirku poezije nazvanu „Stereotipovi“. Književni susret što se u GKR održat će se u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Ogranak Rijeka.
Sandra Holetić rođena je 1967. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu i srednju školu, upisala Pravni fakultet, a danas živi i radi u Novom Vinodolskom. Prvi roman, „Posve druge stvari“ (Perun, Zagreb), objavila je 1995. godine, nakon njega uslijedile su zbirke poezije „Ona“ (vlastita naklada), „Negativ“ (2001., Meditor, Zagreb), potom romani „Rep kusog psa“ (2004., Adamić, Rijeka) i „Nikome ni riječi“ (2017., Izvori, Zagreb), zbirka kratkih priča „Lica iz sjene“ (2023., Stajergraf, Zagreb) te u suradnji s Irinom Balen Garland slikovnica za djecu „Lola, Bugsy i Dora u Svemiru“.
Dobitnica je nagrade „Ružica Orešković“ Tribine Jutro poezije i Bokeljske mornarice 809 za rukopis prve zbirke poezije „Ona“, Nagrade Grada Novog Vinodolskog za kulturu 2005. godine, od 2004. do 2007. godine bila je tajnica udruge Kulturni klub Fran Mažuranić u Novom Vinodolskom gdje je organizirala FUL – Festival urbane lirike – koji je okupio gotovo sve renomirane pjesnike mlađe i srednje generacije iz Hrvatske i regije. Također je bila i prva urednica lokalnih novina.
Svoj književni opus zaokružila je ove godine zbirkom poezije „Stereotipovi“ (Stajergraf, Zagreb), ime zbirke samo po sebi nameće pitanje jesu li stereotipna knjiga ili je zaista riječ o djelu koje dojmljivo svjedoči o životnim mijenama kroz koje Sandra Holetić prolazi, kako je to naglasila urednica Marijana Rukavina Jerkić?
– „Stereotipovi“ su sve prije nego stereotipna zbirka pjesama. Knjiga prikazuje život u svoj svojoj čudesnosti: od teških padova, preko trnovitih uspinjanja, do trenutaka sreće, vrhunskog ushićenja i ostvarenja svih želja. Da bi se tako moglo opisivati život, potrebno je imati koju godinu iza sebe i znati cijeniti vrijednost života, ali ostati otvoren svim mijenama koje on nosi. Zbog toga su „stereotipovi“, odnosno, lica s naslovne strane, ljudi u godinama, koji nose slušalice na ušima, otvorenima čuti novu glazbu, koju stvaraju ljudi možda upola mlađi od njih. „Stereotipovi“ su definitivno moja najzrelija knjiga poezije do sad objavljena.
Iza Vas je tridesetogodišnja spisateljska karijera, je li danas lakše uhvatiti se u koštac s pisanjem nego li je to bilo u Vašim počecima, je li se i koliko promijenio proces stvaranja, što biste danas rekli sebi na početku književne karijere?
– Ne znam koliko sam kompetentna odgovoriti na ovakvo pitanje, jer u proteklih trideset godina bavljenja književnošću, nikad nisam pripadala u tzv. „mainstream“, u startu, kad sam počinjala, bila sam svjesna da, barem na našim prostorima, od umjetnosti nema ni novca, ni slave. Čovjek u životu neke stvari radi da bi (pre)živio, a za druge stvari živi da bi ih radio. Ja ne živim profesionalno od pisanja, ali pišem, jer je to moja unutarnja potreba i smisao. Zadovoljna sam takvim svojim odabirom.
Autorica ste tri romana, sada i tri zbirke poezije, jedne zbirke kratkih priča. Postoji li kakva veza u Vašem radu, imaju li Vaše knjige neki zajednički nazivnik, neku zajedničku ideju, neki zajednički light motiv?
– Kad me ovo pitate, osjećam se kao kad se predstavljam nepoznatoj osobi koja me pita za tematiku mojih knjiga. Odgovor je uvijek isti: pišem o životu kao takvom! Naime, moje je mišljenje da je život čovjeka nepresušan izvor inspiracije i da ne postoji ništa na ovom svijetu što već nije netko proživio, dakle: osnova mog pisanja je stvarnost, a potka: zrnce fikcije čisto da razbije moguću dosadu, odnosno: stereotipnost.
Rođeni ste u Zagrebu, Vaš život se odvija na relaciji Zagreb – Rijeka – Novi Vinodolski, to je vaš „Bermudski trokut“ kako ste jednom prigodom izjavili. Na koji Vas je način taj prostor formirao, na koji je način utjecao na Vas kao književnicu?
– Taj moj „trokut“, koji me odredio kao čovjeka i književnicu, nije ni geografski, ni kulturološki velik, koliko bi se moglo pomisliti. Naime, Novi Vinodolski je (kao uostalom i cijelo Primorje) oduvijek „Zagrebačko more“, naime, najbliži izlaz Zagrebu na Jadran je upravo Novi. Sretna sam zbog toga što su moji roditelji pred više od pola stoljeća odabrali upravo Novi za svoju vikend destinaciju. Nakon toga, u mlađim godinama mog života, Rijeka i riječka kulturna scena, bila je logičan izbor. Zavoljela sam Rijeku i Rijeka mi je obilato uzvratila svojom ljubavlju. Zato sam i dobar dio svojih kratkih priča „Lica iz sjene“ posvetila upravo Rijeci i Riječanima. S druge strane, Zagreb je moj rodni grad, čvrst kamen koji me formirao, i otprilike danas u sva ova tri grada provodim podjednak broj dana godini. Naglasit ću da sva tri grada imaju „jak karakter“ i u svakom od njih čovjeku treba jaka osobnost da bi uspio!
Negdje sam naišao na tvrdnju da se u Vašim tekstovima često osjeti empatija, ali bez dodatka patetike. Kako to uspijevate, kako uspijete dozirati taj omjer i izbjeći patetiku?
– Davno, u mladosti, stari me prijatelj opisao kao „optimalan omjer reda i nereda“. Vjerujem da u tom opisu leži odgovor na Vaše pitanje, vjerojatno nema patetike jer nisam patetičan tip i prihvaćam živjeti život kakav jest!
Okušali ste se i na sceni namijenjenoj najmlađoj publici, koautorica ste slikovnice „Lola, Bugsy i Dora u svemiru“, što Vas je odvelo u dječji svijet?
– U dječji svijet me odvelo prijateljstvo iz vrtićkih dana, odnosno autorica Irina Balen Garland je željela napraviti hommage svojoj obitelji, a moje je bilo samo da od predloška napravim pjesmicu, što sam ja sa zadovoljstvom prihvatila. Posebnu čar tom projektu dalo je to što smo ga predstavili dječici u vrtićima „Vjeverica“ u Zagrebu, koji smo i nas dvije davno pohađale i što sam vidjela reakcije djece na „njihovu“ priču. To je bilo neprocjenjivo iskustvo!
Za Vama je značajan angažman na novljanskoj kulturnoj sceni, od Kulturnog kluba Fran Mažuranić, preko Festivala urbane lirike, do uređivanja lokalnog medija. Što danas znači raditi kulturu iz Novog, ste naučili vodeći lokalne kulturne inicijative, a da se, primjerice, ne vidi iz Zagreba?
– Da se razumijemo, ja sam pjesnikinja, nisam „kulturni aktivist“ i ne znam što bih Vam odgovorila na ovo pitanje. Sve što sam društveno angažirano radila, bili su projekti vezani jedino i isključivo u svrhu promoviranja i širenja suvremene urbane kulture. Generalno, mislim da razlika između funkcioniranja mikro i makro zajednice, nije velika i da svatko može djelovati u većoj ili manjoj sredini, ovisno o svom senzibilitetu. Ja, konkretno, mogu djelovati samo u sredini koja ima asfalt i barem jedan semafor, zaključila je Sandra Holetić.
#Gradska knjižnica Rijeka #Sandra Holetić #Stereotipovi
