Saša Jantolek proglašen je počasnim građaninom Kastva, na svečanoj sjednici povodom Dana Grada Kastva Jantolek se našao među laureatima, onima koji su svojim radom i djelovanjem doprinijeli da Kastav, kako je to naglasio gradonačelnik Matej Mostarac, ove godine bude grad bolji nego li je to bio prošle godine.
Jantolek je počasnim građaninom Kastva proglašen zbog iznimnog doprinosa kulturnoj promociji grada, što nije nimalo čudno budući da je svojim umjetničkim djelovanjem, kao i mjestom na kojem djeluje, Jantolek zaista postao jedan od prepoznatljivih simbola Kastva posljednjih godina.
Saša Jantolek rođen je 1968. godine u Rijeci, član je HDLU Rijeka, HDLU Istre, ULUPUH-a i HZSU-a, a u Kastvu djeluje od 2009. godine, prvotni atelje na Lokvini prije nekoliko godina zamijenio je ateljeom na samom ulazu u povijesnu jezgru grada, kojega je teško ne uočiti zbog šarenila boja i oblika, odnosno upravo zbog njegova umjetničkog izričaja.
– Mladen Ivančić i ja smo krenuli, našli smo prostor, sredili smo ga i počeli smo raditi. Grad Kastav nam je na početku zaista puno pomogao, a pomaže i dan danas, njihova pomoć je razlog opstanka. Bez nje bismo teško uspjeli napraviti to na način na koji radimo. Počasni građanin? Lijepo zvuči. Radili smo razno-razne izložbe, napravili smo neke festivale, jako drag mi je bio festival od Izložbe do izložbe. Imali smo čak 17 izložbi u jednom danu, svakih pola sata se otvarala jedna izložba. Zašto smo odustali od toga? Krenuli smo naprosto u nešto drugo. Kada smo krenuli s ateljeom Mladenu i meni cilj je bio da se kroz naš prostor pokuša afirmirati što više mladih umjetnika, obojica smo radili bez škole, radimo i danas, željeli smo privući ono što je nama blisko i željeli smo dati šansu ljudima da se afirmiraju. Dolazili su nam ljudi iz čitave Hrvatske. Trajalo je to neko vrijeme, onda je Mladen otišao, ostao sam sam, pa sam se s vremenom koncentrirao više na sebe, prisjetit će se svojih Kastavskih početaka Jantolek, kojega smo zatekli za radnim stolom u njegovom ateljeu.
Ateljeom, naravno, dominiraju Jantolekovi radovi, budući da je riječ o nekadašnjem muzejskom prostoru radni dio smješten je u imitaciju staroga ognjišta. Ima u tome simbolike, točno pod Voltom „kuhaju“ se Jantolekove ideje, bilo da je riječ o crtežu, ilustraciji, slikarstvu, izradi svojih dobro poznatih lutkica, instalacija.
– Ovo je klasični atelje, izložbeno-radni prostor, iako jedan dio radova nastaje u mojoj garaži u Matuljima. Dođem ujutro, nastojim doći što ranije jer volim jutra. I radim ono što mi je u glavi, smišljam ono što me vodi, a u međuvremenu dolaze ljudi. Idu dani. Kastav je na dobroj poziciji, s jedne strane Rijeka, s druge Opatija. I ima jednu dobru energiju, opuštenu. Nisam ja onako odlučio idem ja otvoriti atelje, oduvijek sam to imao u sebi. Crtao sam, radio stripove, početkom devedesetih sam objavljivao stripove. To mi je dalo neku energiju. Ali nisam išao na umjetničku akademiju, radio sam, a kada to više nisam mogao izdržati odlučio sam se posvetiti umjetnosti. Zadnje sam baš radio kao poštar u Kastvu, a onda smo pronašli taj prostor i rekao sam kud puklo da puklo, idem samo ovo raditi. Mojim radovima dominiraju mediteranski motivi, ali sve mi se i dalje vrti oko stripa, likovi su mi bitni. Mora biti neka figura, a onda me vodi znatiželja što sve mogu iskemijati. Bitni su mi i crteži, svode se na nadrealizam. Sada sam imao izložbu u Starigradu na Hvaru. Ali Mediteran dominira. Od stripa nisam odmakao, on je u biti ostao vodilja. Zašto ne radim strip? Prebacio sam se na ovo, nastavlja Jantolek, uz tvrdnju da je prvi osjećaj s otvaranjem ateljea bio osjećaj velike slobode.
– Prvo dobiješ ogromnu slobodu, a kada taj osjećaj prođe onda se uhvatiš posla i nakon nekog vremena jedva čekaš ponedjeljak da bi počeo raditi. Možda sam i previše u svemu ovome, malo se izgubi granica između posla i privatnog života, to možda isto nije u redu. Ali stalno razmišljaš o tome što ćeš napraviti, kako ćeš napraviti, jedva čekam to napraviti, ne mogu izdržati dok ne napravim. Jednostavno to počneš živjeti. Može li se živjeti? Mora se živjeti. Ne radim ništa drugo, samo to radim. Ne razmišljam o tome, radim. Dobro, nije da ne razmišljam, moram razmišljati. Ali krenuti u takvo nešto nije stvar hrabrosti, ti to imaš u sebi i naprosto kreneš. Sve drugo bi bila pogreška. Bila je pogreška što sam se odlučio raditi nešto drugo, uopće mi nije jasno zašto sam druge stvari radio jer i nisam želio raditi, ali gdje god bih došao, dobio bih posao. Nikad nisam htio raditi, dobio bih posao čak i onda kada sam bio uvjeren da ga neću dobiti. A onda kada dobiješ posao, ne možeš ga odbiti (ha, ha, ha). Ako truneš kao osoba na nekom poslu, onda moraš reći stop. Ako truneš na jednom mjestu to može utjecati negativno i na tebe i na sve u tvojoj okolini, govori počasni građanin Kastva.
Atelje Jantolek na iznimno je frekventnom mjestu, praktički svi koji u Kastav dođu moraju pored njega proći, što ne znači da Saša Jantolek u njemu nema mira raditi.
– Lokalni ljudi znaju da radim, imamo komunikaciju, dolaze kada im nešto treba, ne ometaju, puste me da radim jer ja u ateljeu zaista i radim. Ne smetaju niti ljudi koji dođu u atelje, to je ona normalna komunikacija. Problem je danas što ljudi pretežno nisu naučeni na atelje, slabije u njega ulaze. Danas ima toliko trgovina svega i svačega da je atelje postao upitnik. Oni uopće ne znaju što bi s prostorom, ne znaju kako komunicirati pa teže ulaze u njega. Ateljei jednostavno nisu dovoljno otvoreni prema ljudima zbog tih razno-raznih trgovina i svega onoga što se u ponudi nudi. Ponekad misle da je to suvenirnica, nisu na čistu što je to. I moramo ljude ponovo naučiti što je to atelje. Kako? Ne znam kako, ali znam da ljudima to iznova nekako moramo objasniti. Kada si na ovako dobroj poziciji ljudi možda očekuju hrpetinu majica, neke suvenire, možda ne očekuju atelje kao takav pa se iznenade. Ali naučio sam već na ovakav način rada, ne znam kako bi funkcionirao kada bih nakon toliko godina imao atelje u kojem ne bi bilo komunikacije s ljudima. Doduše, volim raditi sam, a i velike radove ne mogu raditi ovdje u ateljeu, pa ih radim u Matuljima.
Iako je njegova umjetnost dostupna apsolutno svima, Jantolek kaže da je njegov osnovni motiv raditi ono što želi raditi.
– Drago mi je da se moj rad ljudima sviđa i da mogu živjeti od njega, ali nikad ne razmišljam o tome hoću li rad kome prodati, razmišljam samo o likovima koje radim i kako ih napraviti. A što će od toga ispasti, to je nešto drugo. No, ljudima se sviđa to šarenilo, na neki je način postalo moj zaštitni znak. Malo se ljudi iznenade kada vide moju drugu stranu, nije ona mračna, ona je isto zabavna, ali na jedan drugačiji način. To su slike između apstrakcije i realnih likova, svi očekuju da vide moje lutke i kada vide te kukce malo ostanu iznenađeni. Ne znam zašto, ali kukci su mi nekakav motiv. To je nadrealizam, koji me interesira i zanima. Smišljam ideju kako to napraviti, zadovoljan sam kada uspijem. A kada si zadovoljan onda ideš dalje na tu temu. Okušao sam se i s fotografijom, slučajno dođe ideja dok radim. Ali uvijek se vratim svojim iskonima. Nema ovo više veze s mojim počecima, ali to je ta crta. Ilustrirao sam nekoliko slikovnica, trenutačno ne radim ništa novo, jedna knjiga mora izaći, ali ne želim o njoj pričati dok ne bude objavljena. U pitanju je slikovnica za djecu s autizmom. Napravio sam i slikovnicu s mojim dječjim pjesmama, ali moram pronaći nekoga tko bi to objavio, dodaje Jantolek, uz dodatak da zaista uživa u svemu što radi, jer radi ono što je oduvijek želio raditi.
– Uvijek može biti bolje. Ali kada gledaš kako je sve počelo i kako si bio izgubljen u svemu tome, a sada možeš raditi svaki dan ono što želiš. Čemu težim? Materijalno mora biti bolje da bi ti mogao mirnije raditi, što si materijalno sigurniji, to će tvoji radovi biti bolji. A onda će se i umjetnost dići na višu granu. I inače bih volio da umjetnost bude u boljoj komunikaciji s ljudima, da su izložbe posjećenije, da nas bude svugdje i svagdje. Kako je danas? Umjetnosti nema dovoljno, uvijek bi je moglo biti više, dosta toga bi se moglo zamijeniti umjetnošću. Moglo bi se više izlagati, komunicirati na neki način. Uglavnom ima je malo. I mislim da nije pravo pitanje ima li dovoljno kvalitetnih umjetnika, nego je pravo pitanje zašto ti umjetnici ne mogu izaći. Nisu oni krivi, krivo je što više na površinu izlaze neke druge stvari, zaključit će Saša Jantolek.
Naslovnu fotografiju i fotogaleriju snimio Aleš Suk
