Putniče neznani / Nepoznati / Skupi kosti naše / Ostatak / Gozbe / Gavrana / Guja / Vukova. Vanja Radauš, iz rukopisne ostavštine
Tekst[1] nastaje kao dokumentacija, na odabranim primjerima, mjesta sjećanja performativnih akcija vezenih uz ilegalnu borbu i partizanske borce, borkinje na lokalnoj sceni koje su nastale kao reakcija na revizionizam nacionalističkih devedesetih: godine 1998. Sanja Iveković započinje umjetnički projekt Nada Dimić File kojim povezuje heroinu Nadu Dimić, u to vrijeme izbrisanu iz javnog prostora grada (Zagreb); Labrovićeva intervencija/performans Zavijanje ranjenika u Đardinu u Sinju na Dan antifašizma, 22. lipnja 2000. godine, kada je umjetnik liječio ranjeni spomenik poginulim partizanima (usp. Potkonjak, Pletenac 2011);[2] Selma Banich – Rukovanje. Intervencija u spomenik (2014), kao gesta pružanja ruke brončanom Augustu Cesarcu u Osijeku (poznatom spomeničkom Šetaču); Gildo Bavčević – Padaj silo i nepravdo (2013) kojim slobodarski interpretira protok novca, a sve to kroz živu skulpturu-podsjetnik na poznatu fotografiju narodnog heroja Stjepana Filipovića kojega je njemačka vojska objesila 22. svibnja 1942. godine u Valjevu; Antonio Grgić – ciklus zvučnih performansa Spomenici sviraju (2020) kojim je umjetnik odabrane spomenike-mjesta sjećanja modificirao u zvučnu skulpturu; Nikolina Majdak – skulpturalni performans Podržavam (2021) – u Prolazu sestara Baković (Zagreb) umjetnice Nikolina Majdak i Adriana Josipović mirno stoje ispod poprsja antifašističkih borkinja. Revizija povijesti 90-ih i pojava poraženih ideologija iz Drugog svjetskog rata nagonski je potaknula rušenje (i pišanje) brojnih partizanskih spomenika u svim republikama.
… „Ne traži savjet od straha. Komandant.“[3]
Dakle, zadržat ću se na skulpturalnim[4] i zvučnim performansima posvećenima ilegalcima i partizanskim snagama, naravno, ovom prigodom dokumentirat će odabrane primjere, i to s nadnaslovom pjesme Padaj silo i nepravdo!, koju je kao moto svoga skulpturalnoga performansa koristio Gildo Bavčević 2013. na Performance Art Festivalu u Osijeku pod kustoskim vodstvom Marijana Crtalića. Pritom podsjećam kako je Gildo Bavčević izdanjem Almisse 2021. godine pod aktivističkom temom Slikati po platnu života dao izrazito jaki dokument artivizma, susretišta umjetnosti i aktivizma, dakle, života. Svoje je shvaćanje umjetnosti kustos-umjetnik potencirao i sljedećim konstativima politologa Gillesa Dauvéa o Situacionističkoj internacionali kao posljednjem velikom obliku radikalne kritike društva. Navedeno je potvrdio svojim „Gedankebildom“ Dan Perjovschi, Artist Today, iz 2008. godine, gdje je slikarsko platno zamijenjeno protestnim plakatom, što je bio plakat navedenoga izdanja Almisse – Open Art Festivala (Omiš) 2021. godine (usp. Marjanić 2022).[5]
Priča o Almissi Open Art festivalu suvremene umjetnosti polazi od 2010. godine kada je Vice Tomasović s Josipom Rogošićem organizirao prvo festivalsko izdanje pod nazivom Almissa Open Air, a pod tematskom odrednicom Događaj, na Trgu Franje Tuđmana u Omišu. Trg Franje Tuđmana bio je izvrsna platforma s obzirom na to da se nalazi u središtu starog grada, a tada – 2010. godine – nije bio asimiliran (turistički „zagađen“) restoranima. Na tom trgu je nekada stajao monumentalni mozaik s prikazom Tita i partizana/ Ide Tito preko Romanije Joka Kneževića,[6] koji je prvi obnovitelj tehnike mozaika u Hrvatskoj nakon Rimljana, kako je svojedobno ustvrdio likovni kritičar Josip Depolo. I kako navodi Vice Tomasović, jedan od organizatora Almisse:
„Nakon što je mozaik nekako preživio rat, samo bez petokraka koje su propucane, rad je odstranjen, kada je Franjo Tuđman došao održati govor na tom trgu. Od tada je na tom mjestu samo veliki bijeli zid koji nam je bio izvrsna podloga za projekcije, a kako je mozaik stajao na platformi od tri stepenice, nismo trebali plaćati binu.“[7]
Ili kao što je to umjetnikov unuk Marin Levaj prepričao o uništavanju mozaika:
„Tito na Tuđmanovu trgu. I onda je Tuđman trebao doći u Omiš i održati govor na ‘svom’ trgu, te se netko od dežurnih dušebrižnika sjetio – da kako će to Tuđman govoriti na ‘svom’ trgu s Titom u pozadini. Pa je naloženo da se mozaik ukloni. ‘Pitali su nas želimo li kamenčiće mozaika nazad ili da ih se baci u Cetinu’ (…). ‘Uzeli smo ih, naravno, i kasnije poklonili slikaru Anti Gamboru’”.[8]
Glumac Otokar Levaj pak navodi kako je taj rad doživio sudbinu koja kao da mu je zacrtana od početka:
„Taj rad od Joke je naručio splitski Muzej revolucije. I on ga je napravio s Titom na čelu kolone u kojoj su stupali i Ranković, Kardelj, Bakarić, Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, te ostali veliki drugovi toga vremena. Međutim, 1965. godine Ranković je pao u Titovu nemilost, pa i mozaik više nije imao smisla. Iz Muzeja su tada zamolili Joku da popravi stvar, pa je on, uz dosta muke, Rankovića pretvorio u doktora Buljevića, poznatog partizanskog liječnika iz Omiša.
Pa su tako u novoj verziji preko Romanije išli Tito, Buljević, Kardelji ostali. No, ovima iz muzeja to se nije činilo primjereno, kako će tamo neki Buljević biti prvi iza Tita, pa su Joki, ne znajući što bi drugo, vratili mozaik. A ni on nije znao što bi s njim, pa ga je nakon nekog vremena darovao gradu Omišu. A oni ga, svi sretni, postavili na trg koji će početkom devedesetih dobiti ime po Franji Tuđmanu.
I tako, jednoga dana, eto, Franje prema Omišu, a ove domaće uhvatila panika, pa udri po Jokinu mozaiku. Doslovno su ga izmitraljirali, a ono kamenčića što je ostalo skupili su u vrećicu i donijeli meni.“ (Otokar Levaj, prema Vuković 2012)
Podsjetimo i na partizansku ulogu Joka Kneževića: tijekom Drugog svjetskog rata među prvim umjetnicima odlazi u partizane, na Mosor, te sudjeluje u osnivanju Slobodne Dalmacije za koju crta prve ilustracije.
Spomenici sviraju
Kao prvi primjer zvučnoga performansa navodim ciklus performansa Spomenici sviraju (2020) Antonija Grgića, koji je najavno kao participativni performans izveo u okviru Ganz Novih Perforacija na Trgu Josipa Jurja Strossmayera u Zagrebu 2020. na površini spomenika Strijeljanje talaca Frane Kršinića.[9] Participativnim i zvučnim performansom spomenik je modificiran, kako je to umjetnik istaknuo, iz objekta u javnom prostoru u muzički instrument. Udaraljkama su umjetnici i namjernici proizvodili zvukove (pritom i dodatnim ozvučenjem), a kako su spomenici vrlo često izrađeni od bronce s unutrašnjošću koja je prazna, oni funkcioniraju kao unikatni instrumenti s visokom kvalitetom zvuka. Kompozicija je, dakle, kreirana in situ, participativno, i umjetnik je tretira kao jedinstven i neponovljiv događaj u prostoru (Grgić, 2020). Na taj se način spomenik vraća građanima, a ne samo prostoru i memoralizaciji. Spomenik Strijeljanje talaca (postavljen 1954.) prvi je spomenik žrtvama fašizma u najužoj jezgri Zagreba (Šimunković, Delač 2013: 89), memorija je na 7000 Zagrepčana koje su ustaše za vrijeme Drugog svjetskog rata pogubili u Dotrščini, a oko 400 smaknuli u šumi Stupnički lug kod Rakova Potoka (Ugarković, Stipe, Očak, Ivan 1979: 86).[10] Frano Kršinić u stilu socijalističkoga realizma uklesao je dramatičnu skupinu stradalnika od šest muškaraca i dvije žene, ukupno osam talaca.[11]
Jednako je tako umjetnik izveo i sviranje spomenika koprivničke Izvidnice (Partizanski borac u izvidnici, postavljen 1955)[12] Ivana Sabolića te iste godine. Naime, spomenik je po direktivi HDZ-a izmješten 1991. godine s glavnog koprivničkog trga na ulaz u Spomen područje Danica, prvog koncentracijskog logora NDH.[13] „Spomenik je uklonjen bez javne rasprave i s neumoljivo simboličnim lancem oko vrata, zaostalim od prijenosa dizalicom, deponiran na tada zapušten teren unutar spomen-područja logora Danica“ (Ostojić 2016).[14] U kontekstu navedenoga nasilnoga izmještanja spomenika iz vidljivosti glavnoga koprivničkoga trga na nenaseljeno područje navodim individualni protest partizana i kipara Jurja Vučetića Zorka koji je stao pred rušitelje podravskoga spomenika NOB-u Ivana Sabolića. Upravo kao jedan od prvih primjera suvremenoga barbarizma protiv antifašističkih spomenika u RH zabilježen je navedeni slučaj kada je 5. travnja 1991. u Koprivnici sa središnjeg koprivničkog trga uklonjen spomenuti spomenik. Bio je to jedan od prvih primjera modernog barbarizma usmjerenog protiv antifašističkih spomenika.[15]
Zoran Vitanović 2018. godine prvi je izvijestio o tome kako je Udruga antifašističkih boraca i antifašista Koprivnice čuva premješteni spomenik te kako je 2018. godine započela obnova postolja premještenog spomenika koja bi trebala biti završena do 15. travnja.
Nadalje, na 26. PUF-uMeđunarodnom kazališnom festivalu Antonio Grgić u Titovom parku održao je participativni glazbeni performans iz navedenoga ciklusa ovoga puta na skulpturi Vanje Radauša Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche-de-Rouergue koju jenaručila Vlada SRH 1952. godine kako bi obilježila događaj koji je u povijesti poznat kao Pobuna Hrvata, a koji se zbio 17. rujna 1943. u spomenutom francuskom mjestu. Bila je to prva pobuna protiv nacističkog režima u okupiranoj Europi. Iako je skulptura prvotno bila namijenjena za postavljanje u tom francuskom gradu, zbog protivljenja savezne vlade u Beogradu, spomenik je završio u Puli.
„Prednja strana spomenika, okrenuta moru, prikazuje ispred kamenog zida na desno i lijevo, dvije skupine umirućih, svaka na svom postamentu. Likovi u tim skupinama umirućih su nagi, jer bi opisna razina bila nacistička uniforma, što kipar nije želio, a želio je univerzalnost i simboliku. (…) Sa stražnje strane visoke pregrade od bijelog kamena nalazi se ženski lik, što je prema Radauševoj zamisli trebao predstavljati središnji kip. Ovaj ženski lik je lik majke, težak i statičan što je upravo različito od dviju krhkih i pokrenutih skupina muških tijela na suprotnoj strani. Ona, poput neke Eve iskupiteljice, drži u ruci jabuku“, što dokumentira na koji su način revolucionarni spomenici toga doba pazili na semiotiku arhetipa.[16] Ona ne priznaje smrt; iz njezine ruke pruža se posmrtna hrana, sama nada, sama nagrada. Ovaj lik odvojen je od cjeline i nespretno izoliran kamenom pregradom od ostatka spomenika. Na vrhu kamene pregrade nalazi se vojnik u odori s puškom u ruci te u pobjedničkom stavu. Identične skulpture (samo bez vojnika s puškom u ruci i u donekle drugačijem rasporedu) postavljene su u rujnu 2006. u Villefrancheu te su istovremeno Pula i Villefranche-de-Rouergue iskoristili taj događaj za pobratimljenje.“ (usp. Čorak, http; Vujičić 2015).[17]
Navedenim zvučnim performansima umjetnik je reagirao na revizionizam uništavanja spomenika NOB-u, odnosno njegovim riječima: „Poslije rušenja Berlinskog zida i Fukuyaminog proglašenja ‘kraja povijesti’ slijedio je jedan od najvećih ikonoklazama u povijesti svijeta – masovno uklanjanje spomenika u zemljama bivšeg Istočnog bloka. Hrvatska je slijedila taj trend i tisuće spomenika i spomen-obilježja je srušeno ili uklonjeno iz javnog prostora – poručio je Grgić i dodao da je participativnim performansom spomenik ponovno pretvoren u objekt u javnom prostoru, ali i u muzički instrument“.[18]
Podržavam: sestre Baković, Branko Jambrešić – Zriko, Vlado Bagat
U sklopu Festivala Perforacije 2021. godine, odnosno Noći performansa, koja je dio festivala, Nikolina Majdak i Adriana Josipović izvele su performans Podržavam, koji je osmislila Nikolina Majdak. U Prolazu sestara Baković, umjetnice mirno stoje ispod poprsja antifašističkih borkinja (kipar Ivan Sabolić, biste su postavljene 1977 godine) koje su tragično preminule nasilnom smrću slijedom mučenja i progona (Rajka je umrla u bolnici Sv. Duh od posljedica mučenja, a Zdenka je počinila samoubojstvo skočivši s trećeg kata centrale Ustaške nadzorne službe…).[20] „Prazninu između vlastitih tijela i poprsja junakinja umjetnice ispunjavaju knjigama koje drže na glavi, odnosno „praksu nadomješta teorijom pretvarajući se privremeno u živu karijatidu“, kako je navedeno u najavi teksta. Herojstvo antifašističkih borkinja time je suprotstavljeno pasivnošću i teoretiziranjem koji autorica prepoznaje u bliskoj okolini. Umjetnice potpuno mirno stoje ispod poprsja, noseći na glavi knjige dva sata. Tim poetičnim ali angažiranim činom istovremeno odaju počast borkinjama, vraćaju u javni diskurs antifašizam, koji je slijedom povijesnog revizionizma i tranzicije degradiran i negativno reinterpretiran. Jednako tako u sklopu Festivala Perforacije umjetnice izvode navedeni performans na Trgu slobode u Koprivnici, stojeći svaka s jedne strane poprsja antifašističkog borca Branka Jambrešića – Zrike (kipara Josipa Fluksija); bista je postavljena 1986. godine ispred II. Osnovne škole u Koprivnici. Branka Jambrešića kao 21-godišnjaka pogubile su na koprivničkoj ciglani jedinice Crne legije predvođene ustaškim pukovnikom Bobanom.[21] Umjetnice na glavama nose gredu, svaka s jedne strane navedene biste. U opisnom tekstu je navedeno “Prazninu između vlastitog nejunaštva i junaštva odabranih figura iz prošlosti premošćujemo (još i) zajedništvom, pridržavajući zajedno teret koji proizlazi iz ovog nedostatka, pri čemu je podrška moguća isključivo kao uzajamna stvar, i ne postoji bez Drugoga, tj Druge.“ Jambrešić je bio jedan od organizatora SKOJ-a u koprivničkoj gimnaziji, a već je 1941. godine okupio skupinu mladih antifašista. Pod njegovim vodstvom, mladi skojevci širili su parole, distribuirali letke i održavali veze s partizanima (prema Janbrešić 2025).
U Zadru u prostoru bivšeg pogona Bagat Nikolina Majdak sama izvodi posvetni performans Bagat: “Machine that kills fascists” kod spomenika Vladi Bagatu koji je imao ključnu ulogu u formiranju Splitskog, Cetinskog i Biokovskog partizanskog odreda. Navodim umjetničinu interpretaciju navedenoga triptih-skulpturalnoga performasna:
„Prvo sam saznala da je biste sestrama Baković u Zagrebu izradio kipar baš iz (okolice) Koprivnice – Ivan Sabolić. Pripremajući se za Koprivnicu čitala sam naravno o tamošnjem logoru za vrijeme NDH – ‘Danica’. Pripremajući se dalje za Zadar, i tražeći lokaciju za izvedbu, uz pomoć ekipe festivala Zadar snova osvanula je jedna jedina – spomenik Vladi Bagatu u okruženju bivše tvornice Bagat. Oduvijek imam šivaću mašinu Bagaticu. Moja se Bagatica zove “Danica”. Kad sam došla na mjesto izvođenja u bivšem pogonu Bagat, dirnula me tužna ljepota tog prizora. Nekad narodni heroj zamišljenog i suzdržanog pogleda ulijevo opkoljen suhom travom viri iz stijene, među gigantskim namotima kablova (prostor je sada skladište HEP-a). Tvornica šivaćih mašina nazvana je po njemu, i čitava jedna serija mašina na kojima su udarale mnoge majke i bake, a skrovito se nadam da možda ipak i pokoji otac i djed. Mašine su nosile ženska imena: Višnja, Vesna, Ruža, Slavica, Jadranka i Danica, koju imam ja. Postane mi odjednom jasno da su ovi gigantski kolutovi zapravo neodoljivo slični donjem koncu na šivaćoj mašini. Koliko li sam ga samo puta psovala, jer se uvijek, znaju to sve švelje, u najnezgodniji čas odluči zapetljati ili pak nestati, pa ga usred posla moraš vaditi i petljati s njim. Zapravo ti kablovi i jesu taj konac. I sjetim se odjednom da sam prije hiljadu godina iz nepoznatog razloga potpuno nesvjesna postojanja nekog tamo Vlade koji joj je posudio prezime, na svoju mašinu zalijepila izrezak iz novina na kojem piše onošto je postavio Woody Guthrie na svoje gitare 1943.: ‘this machine kills fascists+. I eno još tamo stoji.“[22]
Rukovanje: intervencija u spomenik: August Cesarec
Selma Banich skulpturalni performans Rukovanje izvodi na 14. Performance Art Festivalu (19. 07. 2014. | 10:00 – 16:00h | Trg slobode, Osijek). Skulptura Augustu Cesarcu (rad osječkog kipara Stjepana Gračana) postavljena je na Trgu slobode (bivši Trg oslobođenja), u tada novoizgrađenom naselju Blok centar, 1974. godine kao prva ulična skulptura u Hrvatskoj i jedna od prvih u ovom dijelu Europe. Umjetnica performans-intervenciju koncipira kao rukovanje, pri čemu prolaznike i namjernike poziva na istu ritualnu gestu.
„Pružiti ruku ‘brončanom’ Augustu Cesarcu. Dugo i neprekinuto držati ga za ruku. Rukovati se. U lijevom dlanu njegov, u desnom nekoliko knjiga. A na prsima rečenice. Podno čeličnih oplata boje krvi, samo August i mi. U ruci sam držala sljedeće knjige: Peter Gelderloos: Anarhija je moguća i Barbara A. Engel & Clifford N. Rosenthal: Pet sestara – žene protiv cara“.[23]
Poznato je da su nedugo nakon postavljanja, stanovnici Osijeka brončanoj skulpturi dali nadimak Šetač. Skulptura je visoka dva metra i jedan je od rijetkih spomenika posvećenih istaknutim sudionicima antifašističke borbe koji nije oštećen u Domovinskom ratu. Nasuprot spomeniku 2003. godine podignuto je Spomen obilježje hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata: Gradska vrata. No, tom je željeznom instalacijom, popularno prozvanom „radijatori“, zatvorena prirodna pješačka transverzala između dviju glavnih osječkih ulica koju su urbanisti i arhitekti u sedamdesetima, prilikom izgradnje Blok centra, ostavili slobodnom. U projektu Originalni osječki semafori za pješake iz 2010. godine popularni je Šetač pretvoren u svojevrsni turistički brand grada izgubivši po putu ime i lik Augusta Cesarca.
„Sjećanje na ovog istaknutog borca, umjetnika i anarhokomuniste koji je živo ‘za slobodu od’ i ‘na slobodu za’ sve do smrti strijeljanjem u ustaškom logoru Kerestinec, time je u potpunosti depolitizirano, a posveta gotovo pa izbrisana.“ (iz umjetničina kritičkoga komentara)[24]
Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora (1955.): Vanja Radauš i Drago Ibler
Karlovački festival Performing Picnic Park 2024. godine kao prostor izvedbe i sjećanja odabrao jePerivoj – kod Zida, odnosno prostor nekadašnjega Spomenika palim borcima i žrtvama fašističkog terora (1955., spomenik Vanje Radauša i arhitektonsko rješenje Drage Iblera),[25] koji je danas tek u bijelo obojen zid, lelujavi zid, zid-bijela zastava koji je očito nemoguće minirati. Istina, ljudske piramide više nema; minirana je, iz mržnje.[26] Za sada. Vidljivi su i tragovi niza gelera za vrijeme posljednjega rata. I upravo taj zid-spomenik antifašizmu organizatori Performing Picnic Park Festivala (umjetnička ravnateljica Vera Mitrović Vrbanac)prenamijenili su te večeri kao prostor izvedbe trima performansima. I dok je ruski umjetnik Ivan Vanja Strelkin (glas: Kasija Vrbanac Strelkin) u svom govorno-plesnom performansu Solo silovane violine koristio zid-spomenik kao kulisu harmsovske tragedije, baš, eto, u ruskom stilu, o tome kako ni mrtav vojnik ne može izbjeći državotvornu vojsku (ako je već mrtav, može u svijetu politike apsurda ponovo poginuti),[27] Vlasta Delimar i Milan Božić u živoj skulpturi naslovno određenoj (realiziranom metaforom) Ispred zida koristili su naslovnu metaforu (zapravo, nalazili su se iza spomenika, iza zida) kao prijevod za dvije bitne riječi koje su izgovarali na megafonu: DOSTOJANSTVO, DOSTOJNO.[28] Na početku bili su razogrnuti kao što se događa s metaforama živih spomenika; jednostavnom je gestom s njihovih tijela skinuta crna zastava; postament je otkriven – dva naga tijela, muško i žensko, obojana u zeleno, pod žutim reflektorom, pred istinom tog bijelog zida-nekoć spomenika, i s megafonom preko kojega dostojanstveno, od tišine do izglasavanja, izgovaraju te dvije riječi. Dostojanstveno o dostojanstvu, biti dostojno, tišina spomenika. Spomenik Vanje Radauša i arhitektonsko rješenje Drage Iblera govori o tom sjećanju na dostojanstvo svim borcima, borkinjama: još su vidljive uspomene – spomenik je podignut 1955. godine u čijem je temelju zapisana brojka od 915 palih boraca i 1825 žrtava fašizma. Navedena je istina uklesana na poleđini spomenika; još je vidljiva, jedva, bijelo na bijelom uz niz grafita. No, on je ranjen: na postamentu nedostaju socrealističke figure koje su minirane: pet figura u dramatičnom, piramidalnom pozivu, kao što je dokumentirano na fotografijama, revolucionarno pozivaju na sakupljanje oružja; jedan od njih čita proglas CK KPJ. Nedostaju i brončane zoomorfne glave vukova, iščupane su, prodane. Ostaje priča kako su neki zarađivali prodavajući spomenike u staro željezo, broncu, a bilo je naravno i uništavanje spomenika iz ideoloških razloga, iz mržnje.[29]
U skulpturalnom i zvučnom performansu Adam i Eva Slaven Tolj u svojoj botaničkoj košulji, koja otkriva njegovu ljubav za hortikulturom, pristupio je spomeničkom zidu s džepnom svjetiljkom. Mrak. Off-zvuk: Hajdukovo nogometno igralište u Splitu, utakmica Hajduk – Crvena zvezda, muško skandiranje „Druže Tito, mi ti se kunemo“. Titova smrt: 1980. godina kada je počeo raspad Jugoslavije. „Drugovi i drugarice, umro je drug Tito. Mi smo Titovi, Tito je naš.“ Početak klanja; spomenik kao da ječi u tom mraku, poluosvijetljen, zvučna pozadina nogometnoga ratničkoga skandiranja. I koristeći samo rasvjetu džepne svjetiljke, umjetnik crvenom kredom ispisuje pet crtica (odnosno četiri koje petom križa u znaku odbrojavanja) i dvije crtice zasebno, u znaku sedmog mjeseca (srpanj) i pisanim slovima kraticu Ka u znaku Karlovca, nakon čega iznad toga ispisuje velikim slovima Adam i Eva (jedina imena koja nakon iskustva moždanoga udara umjetnik može ispisati). Još jedna sramotna krhotina nakon raspada Jugoslavije. Doktrina šoka, baš kao što je krojačkom politikom granica Velikih zacrtano. Kao što navodi Jan Assmann, problematizirajući sjećanje kao kulturu otpora, da kulturnim pamćenjem ljudski život dobiva dvodimenzionalnost ili dvovremenost. Likvidacija dvodimenzionalnosti, prema Marcuseu, vodi jednodimenzionalnosti koja je bez sjećanja uskraćena za drugu dimenziju svoje zbilje koja je danas prešarana, u slučaju ovoga spomenika, grafitima svakodnevice.
Preuzimanje za izvedbeno mjesto ovoga spomenika, koji to više i nije, poznatoga kao mjesto „kod palog spomenika palim borcima”, kako ga Karlovčani interno zovu, kao da poziva da se Karlovac, Grad koji postoji i zbog tih satelita mrtvih, prema svojoj prošlosti otvori. I dok su performansi Ivana Vanje Strelkina i Slavena Tolja kao prostor izvedbe koristili granatirano postolje samoga spomenika (pritom je crna zastava spajala izvedbeni prostor Strelkinovog i Delimar-Božićeva performansa), Vlasta Delimar i Milan Božić oživjeli su energijom svojih tijela prostor iza zida, baš kao što su to 6. srpnja te godine svojim u rozo (Božić) i plavo (Delimar) obojanim tijelima i bed-ins performansom/ protestom energetski ukazali na važnost devastirane karlovačke kavane Central.
Brojni tekstovi koji upozoravaju na uništavanje karlovačke baštine, npr. Boro Vitas ističe da je Radaušev spomenik od bronce 1991. srušen, izrezan u komade koji su nestali – vjerojatno su prodani u neko poduzeće koje otkupljuje takav materijal za daljnju prenamjenu. „Da stvar bude gora“, pridodaje Boro Vitas, „gipsani odljev skulpture spomenika, što se radi prilikom izrade spomenika, je uništen, tako da izrada replike spomenika nije moguća“. Jedino što je ostalo kip je „žene s lovorovim vijencem“ iza zida (Vitas 2020). Život spomenika je završen, nemoguće je obnoviti spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora kipara Vanje Radauša na Šetalištu doktora Franje Tuđmana (bivši Perivoj slobode), kao što je nemoguće spojiti razumijevanjem ta dva doba, antifašizam i tranziciju Franje Tuđmana, inače partizana. I topos je danas poznat „u Perivoju – kod Zida“, čime se briše njegova prvotna namjena, počast antifašizmu. [30]
Padaj silo i nepravdo ili protiv globalnoga zamračenja ili „Zarobili ga četnici, objesili Nijemci, ustaše mu minirale spomenik“
Gildo Bavčević skulpturalnim performansom Padaj silo i nepravdo (13. Performance Art Festival, Osijek 2013.; tema Re/akcija, kustos Marijan Crtalić) slobodarski interpretira protok novca, a sve to kroz živu skulpturu-podsjetnik na poznatu fotografiju narodnog heroja Stjepana/ Stevana Filipovića kojega je njemačka vojska objesila 22. svibnja 1942. godine u Valjevu. Navedenim je performansom G. Bavčević vizualno prizvao jednu od najjačih fotografija NOB-a. Uzdignute pesnice 26-godišnjega Stjepana Filipovića pod vješalom i s omčom oko vrata, nekoliko trenutaka prije smrti, i zbunjeni pogledi njemačkih vojnika i četnika, ovjekovječeno je na jednoj fotografiji, koja je kao fotomemorija[32] postala simbol antifašističke borbe naroda Jugoslavije. I ne samo bivše zajedničke države, kako se to ističe, nego i svijeta jer je ta fotografija dio stalnog postava Memorijalnog muzeja holokausta u Washingtonu (Obrenović 2017). Filipovićevo hrabro držanje poslužilo je kao inspiracija za podizanje dvaju spomenika. Jedan je podignut nedaleko Valjeva, u Srbiji, gdje je Filipović pogubljen, a drugi je podignut u njegovom rodnom Opuzenu, u Hrvatskoj, na ušću Neretve u Jadransko more. Prvi i danas ponosno stoji na valjevskom brdu Vidrak, a drugog su minirali nepoznati počinitelji u ljeto 1991. godine (usp. Belić-Koročkin-Davidović i Davidović 2012). Na osječkom Trgu Slobode točno u podne Bavčević je izveo navedeni performans gdje “mogućnost odbacivanja novca koji je, i sila i nepravda, bačena potom na pločnik gdje ga narod sakuplja sam, ne moleći za njega, baš kao i u stihovima pjesme”. Varijantu performansa gledala sam na Danima performansa MMC-a 2013. godine, gdje je umjetnik performans izveo na riječkom Korzu, najfrekventnijem urbo-toposu. Zvučna pozadina: prve dvije strofe revolucionarne pjesme Padaj, silo i nepravdo koje se reproduciraju u loopu preko megafona koji je ovješen na umjetnikovim grudima. Riječ je o hrvatskoj revolucionarnoj pjesmi nadahnutoj Hvarskim ustankom, a nastala je na osnovama pjesme Slobodarka Josipa Smodlaka. Pjesma doživljava veću popularnost nakon izvođenja u popularnom partizanskom filmu Bitka na Neretvi (red. Veljko Bulajić, 1969) (usp. Jergović http). “Pjesma datira iz 16. stoljeća, od vremena ustanka stanovnika otoka Hvara protiv nepravedne mletačke vlasti, a zatim je opet aktualna tijekom Drugog svjetskog rata kad je koriste partizani tijekom NOB-a.”[33] I slijedi pjesma – njezine prve dvije strofe: Padaj, silo i nepravdo,/ narod ti je sudit’ zvan;/ bjež’te od nas noćne tmine,/svanuo je i naš dan.// Pravo naše ugrabljeno/ amo natrag dajte nam,/ ne date li, ne molimo,/ uzet će ga narod sam.// Ostaje nam da kao i neke pjevačice “samo” pjevamo. Onda gromko (ako nam je dozvoljeno i ako umijemo): Paaadaj, silo i nepravdo…
Spomenik Stjepanu Filipoviću jedan je od 2 964 srušena, oštećena, oskvrnuta ili uklonjena spomen-obilježja u Hrvatskoj, pri čemu je 731 njih od velike umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti (usp. Hrženjak 2001). Procjenjuje se da je u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata podignuto gotovo 6000 spomen-obilježja. Stradalo ih je, dakle, polovina. Obnovljeno je tek oko 400.
„Pamćenju su potrebna mjesta“ ili Sjećanja u kamen uklesana
Spomenici palim borcima više se ne ruše, no, uništavaju se grafitima mržnje, neki se i obnavljaju, međutim komemorativne prakse svedene su na najmanju moguću mjeru (usp. Imamović 2024: 135). Socijalistički dan ustanka u Hrvatskoj 27. VII. izbrisan je s komemorativnog kalendara, a na njegovo je mjesto stavljen 22. VI. Dan antifašističke borbe koji je državni blagdan u RH (Dobrovšak 2022: 103). Sve navedene performanse, gdje sam se ovom prigodom zadržala na skulpturalnim i zvučnim performansima, možemo promatrati kao forme komemoracije koje se zapravo i ne održavaju na razini državotvorne memorije. Kako je fizička prisutnost zatomljena, umjetnici su počeli ukazivati na navedene propuste, podjednako i prema poginulima i prema spomenicima (Đorđević 2017: 147, Đorđević 2023: 352, Hrženjak 2001).
Kao što upozorava Jan Assmann – pamćenju su potrebna mjesta, u ovom slučaju spomenici, kako glasi naslov knjige Mahmuda Konjhodžića (1960).[34] Adorno u eseju Obrazovanje nakon Auschwitza navodi da misli na dva područja: prvo obrazovanje djece, posebno u ranom djetinjstvu; zatim opće prosvjetiteljstvo koje pruža intelektualnu, kulturnu i društvenu klimu u kojoj ponavljanje Zla više ne bi bilo moguće (Adorno 2005: 191).
Literatura:
Adorno, Theodor. 2005. Critical Models. Interventions and Catchwords. New York: Columbia University Press.
Assman, Jan. 2005. Kulturno pamćenje: pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama. Zenica: Vreme.
Baldani, Juraj. 1977. „Jugoslavensko angažirano socijalno i revolucionarno kiparstvo“. U: Drago Zdunić: Revolucionarno kiparstvo: umjetnost i revolucija. Zagreb: GZH, 10–17.
Belić-Koročkin-Davidović, Mirjana i Radivoje Davidović. 2012. Stevan Filipović. Istina o istorijskoj fotografiji. Beograd: Čigoja štampa.
Čorak, Željka. 2006. „Villefranche, pobjeda pamćenja Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu“. Vijenac, 328. Dostupno na: https://www.matica.hr/vijenac/328/Villefranche,%20pobjeda%20pam%C4%87enja/
Delimar, Vlasta, ur. 2024. Živa slika zajedništva. Zagreb. Sveučilišna tiskara.
Dobrovšak, Ljiljana. 2022. „Spomenici kao mjesta sjećanja na ratove u Hrvatskoj u 20. stoljeću“. Povijest u nastavi 33,1: 83-108
Đorđević, Marija. 2017. „Performance of Commemorating/Performing Heritage: Roles of Remembering and Heritagization of World War II“. Glasnik Etnografskog instituta 64, 1: 147–162.
Đorđević, Marija. 2023. „How to Remember? Commemorations at Memorial Sites Associated with the People’s Liberation Struggl“’. U: Shaping Revolutionary Memory, The Production of Monuments in Socialist Yugoslavia, ur. Sanja Horvatinčić i Beti Žerovc, Ljubljana and Berlin: Igor Zabel Association for Culture and Theory and Archive Books, 336-355.
Đukić, Sandro. 2023. „Institucije šute o rušenju antifašističkih spomenika“. Razgovarao Boris Pavelić. Nacional. 21. 10. 2023.Dostupno na: https://www.nacional.hr/sandro-dukic-institucije-sute-o-rusenju-antifasistickih-spomenika/
Grgić, Antonio. „Sjene srušenih spomenika: nedokumentiranje performansa kao negacija magijske dimenzije slike, teksta ili historije“. Život umjetnosti 98: 130–139.
Grgić, Antonio. 2020. „Antonio Grgić: Spomenici NOB-a jedinstveni su instrumenti“. Razgovarao Davor Konjikušić. Novosti. 25. 11. 2020. Dostupno na: https://www.portalnovosti.com/antonio-grgic-spomenici-nob-a-jedinstveni-su-instrumenti/
Grubić, Igor. 2009. 366 Rituala oslobođenja. Zagreb: Galerija Miroslav Kraljević.
Hrženjak, Juraj, ur. 2001. Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj: 1990–2000. Zagreb: Savez antifašističkih boraca Hrvatske.
Imamović, Azra. 2024. Nedovršena priča. Uloga spomen-obilježja u procesu sjećanja i oblikovanju identiteta u Bosni i Hercegovini. Studija slučajeva – Brčko, Banja Luka, Mostar, Sarajevo. Sarajevo: udruženje modernu historiju, Udruga za modernu povijest, Sarajevo.
Iveković, Sanja. 2008. „Tko su bile sestre Baković?“. Operacija: grad priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti. ur.Leonardo Kovačević et al. Zagreb. Savez za centar za nezavisnu kulturu i mlade, Multimedijalni institut, Platforma 9,81 – Institut za istraživanja u arhitekturi, BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture, SU Klubtura / Clubture, str. 235.
Jambrešić, Silva. 2025. „Prisjetili smo se Branka Jambrešića – Zrike“. Dostupno na: https://drava.info/2025/02/retroglas-prisjetili-smo-se-branka-jambresica-zrike/
Jergović, Miljenko. „Padaj silo i nepravdo“. Dostupno na: https://www.jergovic.com/ajfelov-most/padaj-silo-i-nepravdo/
Knežević, Ivan Joko. 1996. Moja sjećanja. Ne slažem se ni s kome, ni s čime. Zagreb: AGM, Slobodna Dalmacija.
Konjhodžić, Mahmud, prir. 1960. Sjećanja u kamen uklesana. Spomenici radničkog pokreta i narodne revolucije u Hrvatskoj. Zagreb: Ureda za informacije Izvršnog vijeća SNRH.
Lešaja, Ante. 2024. Zatiranje povijesne memorije. Spomenici Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.
„Leonardo iz omiškog kamenjara“. Globus, 9. listopada 2013. Dostupno na: https://www.jutarnji.hr/globus/leonardo-iz-omiskog-kamenjara-4084731
Marjanić, Suzana. 2022. Umjetnost performansa i kinizam: izvedbena linija otpora. Zagreb: Durieux.
Marjanić, Suzana. 2025. „O spomenicima, zidovima i ratovima“. Dostupno na: https://artkvart.hr/o-spomenicima-i-zidovima-i-ratovima/
Obrenović, Mladen. 2017. „Narodni heroj priznat u svijetu, ponižen u domovini“. Dostupno na: https://balkans.aljazeera.net/teme/2017/6/1/narodni-heroj-priznat-u-svijetu-ponizen-u-domovini
Petrić, Hrvoje. 2012. „Sukob sjećanja i simbola. O spomeničkoj baštini i sjećanju na svjetske ratove u koprivničkoj Podravini“. Podravski zbornik 38: 88–75.
Ostojić, Milena. 2016. „Vlak u zaboravu: Lokomotiva na Glavnom kolodvoru skriva mračnu tajnu“. Dostupno na: https://www.lupiga.com/reportaze/logorski-kolosijek-na-glavnom-kolodvoru?page=2
Potkonjak, Sanja i Tomislav Pletenac. 2011. „Kada spomenici ožive – ‘umjetnost sjećanja’
u javnom prostoru“. Studia ethnolgica Croatica 23, 1: 7–24.
Šimunković, Mario i Domagoj Delač. 2013. Sjećanje je borba. Spomen obilježja Narodnooslobodilačke borbe i revolucionarnog pokreta na području grada Zagreba, Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Rh – Alerta.
Ugarković, Stipe i Ivan Očak. 1979. Zagreb grad heroj: Spomen obilježja Revoluciji. Zagreb: August Cesarec.
Vitanović, Zoran. 2018. „Obrisana memorija Koprivnice“.
Novosti, 26. 2. 2018. Dostupno na: https://www.portalnovosti.com/obrisana-memorija-koprivnice/
Vitas, Boro. 2020. „Kako je uništavana i oštećivana karlovačka baština“. Dostupno na: https://aktivirajkarlovac.net/2020/08/kako-je-unistavana-i-ostecivana-karlovacka-bastina/
Vuković, Vinko. 2012. „Jokino blago ispod Ivan-kuka“. Slobodna Dalmacija, 27. 8. 2012. Dostupno na: https://www.dugirat.com/kultura/128-izlozbe/16260-jokino-blago-ispod-ivan-kuka-v15-16260
Vujičić, Davorin. 2015. „Geneza i analiza spomenika Pobuna u Villefrancheu Vanje Radauša“. Anali Galerije Antuna Augustinčića 32-33/34-35: 79–82.
Widrich, Mechtild. 2014. Performative Monuments. The Rematerialisation of Public Art. Manchester, New York: Manchester University Press.
Tomasović, Vice. 2019. „Odgovornost iz ljubavi“. (Razgovarala Suzana Marjanić). Plesna scena. Dostupno na: http://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=2359
Tekst nastao u sklopu konferencije „Partizanska umjetnost: kako misliti, kako se osjećati u organizaciji“ Subversive festivala i Srpskog narodnog vijeća (organizatori: Nenad Rizvanović i Nikola Devčić).
[1] Tekst nastaje u sklopu projekta „Infrapolitike: od devedesetih do življenih budućnosti“ (INFRA).
[2] Izložba Kad spomenici ožive (Galerija Nova, 2019, kustosica izložbe Davorka Perić) navedenu je intervenciju Siniše Labrovića odredila kao pionira/ pionire spomeničkog anti-ikonoklazma. https://refreshing-memory.com/o-projektu/
[3] Prema „Borbena načela I.“ U: Partizanska pozornica, 2. 1972.. Izabrala i uredila: Maja Hribar Ožegović.
[4]Pod skulpturalnim performansima (usp. Marjanić 2022) podrazumijevam performansa koji preuzimaju izvedbenu strategiju žive slike/ skulpture vezano uz spomenike, i jednako tako podrazumijevam i radove koje Mechtild Widrich određuje kao performativne spomenike (engl. performative monuments). Naime, Mechtild Widrich (2014) radove koji svjesno zahtijevaju od s publike javni čin preuzimanja odgovornosti za prošle događaje naziva performativnim spomenicima.
[5] O izložbama posvećenima spomenicama NOB-a i Socijalističkoj revoluciji pregledno je pisao u svojoj knjizi Ante Lešaja. Prva je bila izložba WHW-a Spomenici u tranziciji. Rušenje spomenika NOB-e u Hrvatskoj (Galerija Nova, Zagreb, 2012) (usp. Lešaja 2024: 269).
[6] „Mozaike je radio od prirodno obojenog kamena. U prirodi ima više od 300 tisuća nijansi boje kamena, isticao bi.“ Više o sudjelovanju u Drugom svjetskom ratu usp. Knežević 1996.
[7] I kako se navedena lokacija nije pokazala sretnom s obzirom na sukobe s ugostiteljima, organizatori Festivala odlučili su buduća festivalska izdanja održavati na drugim lokacijama. Tako je program suvremene vizualne umjetnosti preseljen, uzdignut na utvrdu Mirabelu i od tada, na drugom festivalskom izdanju pod tematskom odrednicom Osjetilnost, ta je lokacija postala središnji prostor festivala (Tomasović 2019).
[8] Usp. https://www.jutarnji.hr/globus/leonardo-iz-omiskog-kamenjara-4084731
[9] U sklopu navedenoga Festivala zvučna skulptura izvedena je i na spomeniku na ulazu u Brodogradilište 3. maj u Rijeci. Usp. https://thisisadominoproject.org/antonio-grgic-spomenici-sviraju/
[10] Knjiga Sjećanje je borba (2013) Marija Šimunkovića i Domagoja Delača sadrži fotodokumentaciju i opise 937 spomen obilježja Narodnooslobodilačke borbe i revolucionarnog pokreta na području grada Zagreba. Za naslovnicu knjige odabrana je fotografija navedenoga spomenika.
[11] Hrvoje Petrić podsjeća kako je Ivan Sabolić autor i ustaškoga spomenika u Drnju (nedaleko Koprivnice) koji je tamo postavljen povodom prve godišnjice NDH (usp. Petrić 2012: 68).
[12] Spomenik je postavljen na Trgu maršala Tita u Koprivnici pred zgradom Narodnog odbora grada, a podignut je inicijativom i sredstvima Saveza boraca. Na spomeniku je uklesan sljedeći tekst: „Palim borcima Narodne revolucije i žrtvama fašističkog terora 1941.-1945. god“. Na spomen-kosturnici uklesano je: „Ovdje počivaju posmrtni ostaci palih boraca Narodne revolucije, koji su dali svoje živote za oslobođenje Koprivnice. Slava im!“ (Konjhodžić 1960: 261).
[13] „Sve do 1991. kada se spomenik uklanja s lokacije na kojoj je, osim simboličko-memorijalne imao i svojevrsnu funeralnu funkciju– naime, ispod samog spomenika sagrađena je i kosturnica u kojoj se (i dalje) nalaze kosti palih boraca Koprivnice“ (Ostojić 2016).
[14] „S lancem oko vrata“, Glas Podravine, 5. travnja 1991.
[15] https://drava.info/2020/11/foto-video-koprivnicanac-antonio-grgic-izveo-performans-kod-spomenika-izvidnica-na-danici/
[16] Juraj Baldani u kontekstu članka o revolucionarom kiparstvu poziva se na Krležin članak o Heinrichu Kleistu iz 1934. godine u kojemu Krleža ističe da su socijalno tendenciozne „one književne i umjetničke teme kojima je namjera da prodube u čovjeku socijalan nagon (koji u svima nama pomalo drijema)“ (prema Baldani 1977: 10).
[17] Davorin Vujičić (2015) sustavno dokumentira nastanak i sudbinu spomenika Pobuna u Villefrancheu (1951.) Vanje Radauša, koji je zbog političkih razloga preoblikovan i postavljen u Puli kao Spomenik ustanku naroda Istre (1955.) da bi 2006. bio ponovno izmijenjen i postavljen u Villefrancheu.
[18] https://drava.info/2020/11/foto-video-koprivnicanac-antonio-grgic-izveo-performans-kod-spomenika-izvidnica-na-danici/
U okviru projekta Sjene spomenika umjetnik je, među ostalim iscrtavao i sjene srušenih spomenika NOB-a (usp. Grgić 2016).
[19] https://thisisadominoproject.org/antonio-grgic-spomenici-sviraju/
[20] https://www.jadranboban.com/bakovic/
Sanja Iveković instalacijom Tko su bile sestre Baković? u Miškecovu prolazu (tadašnji naziv prolaza) otvorila je program manifestacije Operacija: grad 2008. Umjetnica je postavila školsku ploču ispod njihovih bisti kao prostor ispisivanja sjećanja na borkinje. U to vrijeme spomen-ploča još uvijek nije bila obnovljena. „Projekt pretpostavlja postavljanje ploče na mjestu na kojem je postojao uklesani tekst s biografskim podacima o sestrama Baković. Na ploču će građani moći upisi vati svoj vlastiti tekst“ (Iveković 2008: 235). Prvi puta sestre Baković umjetnica uvodi u rad Gen XX. (1997. – 2001., serija od 6 printeva u boji, veličina: 100 x 70 cm) seriju radova predstavljenih u formi reklamnih oglasa preuzetih iz tiskanih medija. Na fotografskim reprodukcijama su portreti ženskih vrhunskih fotomodela s kojih su skinuti komercijalni sadržaji i potpisani imenima i kratkim podacima o smrti antifašističkih narodnih junakinja.
Intervenciju postavljanja crvenih marama izveo je i Igor Grubić na navedenim bistama (Grubić 61-62) Na naslovnici umjetnikove monografije nalazi akcija izvedena na Spomeniku borcima Vežice palim u NOR-u- Kvaternikova ul. 48. Riječ je o spomeniku palim borcima koji je podignut u čast 40-godišnjiece SKJ i otkriven je 20. travnja 1959. godine. Kipar je Vinko Matković, a na piramidi od kastavskog kamena uklesano je: Kraj je ovo / gdje kamen na kamenu raste./ Ljudi na kamenu žive iz nj umiru. (Konjhodžić 1960: 118)
[21] Za povijest Koprivnice obično se navodi da na prijelazu iz 1943. u 1944. godinu, Koprivnica je nakratko uživala u slobodi. „No, 9. veljače 1944., uz snježnu vijavicu, u grad su upale ustaške jedinice Crne legije predvođene pukovnikom Bobanom. Umjesto pjesme i radosti, ulice su ispunile ustaške čizme, hapšenja i strah.“ (Jambrešić 2025).
[22] Opis preuzet iz: Nikolina Majdak: https://www.facebook.com/permalink.php?story_fbid=pfbid0Qf55ayMCDyQAi914Sj7ajj8rWkar1F3LbfmNSaAXh7JfNqrcFoKvBuBEnUkCgMSQl&id=100010720246760&rdid=EFmG2lKZHteJ7MEu/
[23] Preuzeto s umjetničine internetske stranice.
[24] Prema: https://www.facebook.com/media/set/?vanity=selma.banich&set=a.10152622150803116
[25] Danas se spomenik nalazi u bazi uništenih i nestalih memorijalnih spomenika Jugoslavije: 50 Destroyed & Vanished Memorial Statues of Yugoslavia: https://www.spomenikdatabase.org/post/50-destroyed-vanished-memorial-statues-of-yugoslavia
[26] Juraj Hrženjak bilježi da je spomenik potpuno uništen (navedena je riječ u njegovoj knjizi boldirana), skulpture odnesene , a zid unakažen (isto bold) grafitima (Hrženjak 2001: 69).
[27] U tom harmsovskom performansu u njegovim izvedbenim svjetovima u Beču, kao gradu tranzicije, spajaju se različite nacije umjetnika, ljudi bez granica: dakle, Josef iz Njemačke, Sibylla iz Italije, Zdenka iz Hrvatske, Maximilian iz Austrije, Dmitri i Dasha s neimenovanog teritorija izvan schengenske zone susreću se u Beču, i to sve glasovno u čitanju Kasije Vrbanac Strelkin. I kako umjetnik u opisu performansa navodi: „Svih šestero likova su umjetnici, ljudi mira u svijetu razorenom ratom koji se bore da opravdaju vlastito postojanje.“ U Beču kao da ih metaforički spaja priča Anatomske Venere s kraja 18. stoljeća (Muzej Josephinum Medicinskog sveučilišta u Beču). Naime, dizajnirane da budu realistični i anatomski voštani modeli ženskog tijela, Anatomske Venere pojavile su se u Europi u 18. stoljeću kako bi pomogle u obuci studenata medicine (muškaraca) koji nisu imali pristup ljudskim leševima. Upravo to je priča ruskoga mladića, baletana iz ove multietničke priče koji je dezertirao jer ne samo što je harmsovski već bio mrtav nego i nije ni imao ratnički poriv za klanjem koje se legitimno promiče kroz državotvorno nasilje.
[28] Citiram ulomak iz opisa performansa Vlaste Delimar i Milana Božića, koji historijom sjećanja nastoje vratiti dostojanstvu zidu-spomeniku: „U našem slučaju pojam zida postavljamo obrnuto, kao pojam otvaranja tj. onoga što je nekada ovaj zid bio kao spomenik koji je ukazivao na borbu protiv isključivosti i mržnju. (…) Umjetnici samo žele podsjetiti na ove vrijednosti. Mantrično ponavljanje usmjereno prema ljudskim pravima i slobodama.
Mi, umjetnici nastupamo obojeni u zelenu boju. Zelena je ljudska boja. Zeleno je buđenje života, boja nade i snage. Zelena je umirujuća, osvježavajuća, ublažavajuća.
Naša umjetnička gesta ‘zelenih’ umjetnika memorija je spomeniku palim borcima koji se transformirao u ZID kao mjesto zajedništva, okupljanja i radosti.“
[29] Umjetnica je 2024. godine u Koprivnici zajedno s učenicima koprivničke Gimnazije Fran Galović izvela hepening Živa slika zajedništva na Zrinskom trgu kod praznoga mjesta spomenika Ivana Sabolića kao i živu sliku – naga s crnim šeširom, crnim sunčanim naočalama i crnim ružem – pored navedenoga spomenika. Više o navedenom projektu usp. Delimar 2024, https://glaspodravine.hr/delimar-moj-korzo-bio-je-ziva-slika-zajednistva-to-je-bilo-mjesto-dogadanja-velika-pozornica-na-kojoj-su-bili-pomijesani-publika-i-izvodaci/
[30] Ovdje donosim varijantu svoga prikaza objavljenoga na portalu ArtKvart (Marjanić 2025).
[31] Fotografija preuzeta s internetske stranice https://www.kafotka.net/9398
[32] Fotografiju je snimila 22. svibnja 1947. 17-godišnja Slobodanka Vasić (usp. Belić-Koročkin-Davidović i Davidović 2012). „Godine 1942. radila je kao kalfa u poznatoj fotografskoj radnji Kosare Antić u Karađorđevoj 67 u Valjavu. (…) Niko iz obezbeđenja je nije sprečavao da snima jer su je Valjevci znali kao ‘letećeg’ fotografa“ (ibid: 117).
[33]„DOSTA JE Ja se vas ne bojim“. https://www.facebook.com/jasevasnebojim/posts/padaj-silo-i-nepravdo-hrvatska-je-revolucionarna-pjesma-nadahnuta-hvarskom-bunom/1711560992434945/?locale=hr_HR
[34] Tišina koja je srušila spomenik naslov je umjetničko-istraživačkoga projekta skupine kustosa i umjetnika predvođenih kustosicom Davorkom Perić i umjetnikom Sandrom Đukićem, u sklopu kojega je, među ostalim, 1. listopada 2023. na brdu Blažuj kod Kamenske nedaleko od Požege – tamo gdje je stajao od 1968. do veljače 1992., kada je miniran i srušen – fascinantno virtualno rekreiran Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije, monumentalna apstraktna spomenička forma umjetnika Vojina Bakića (usp. Đukić 2023).
Istaknuta fotografija: Selma Banich: Rukovanje (Trg slobode, Osijek, 2014)
#Padaj silo i nepravdo #partizani #skulpturalni performans #Suzana Marjanić #zvučni performans
