Dvojica iz pakla

            Iza ovakvog makabričnog naslova kriju se dvije ličnosti koje nisu toliko poznate danas ljudima, no one su često spominjane u povijesnim, školskim udžbenicima i čitankama i za njih znaju oni koji su polazili i završavali svoje osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u nekadašnjoj državi u socijalistički ustrojenom sistemu. Bili su spominjani u kontekstu drugog svjetskog rata kao individue koje su stigmatizirane kao ratni zločinci i domaći izdajnici, a to su uistinu i bili. No kakve veze oni imaju s našim krajem, zašto tekst o njima? Istina, ta dvojica nisu uprljala ruke zločinima nad ljudima našeg primorskog kraja, no bili su mnogo prije rata u više navrata posjetitelji na Sušaku i okolici. Jednog su srdačno dočekivali kao uvaženog gosta poznati bardovi naše književne elite, a drugi je spletom okolnosti pronašao ljubav u Hrvatskom primorju, no isto tako i završio, tada već znan po zlu i nebrojenim žrtvama koje je njegova organizacija počinila širom nekadašnje Jugoslavije u drugom svjetskom ratu, svoj život u bijegu pred osvetom blizu Rijeke u Sloveniji, odnosno na cesti od Ilirske Bistrice prema Ajdovščini. No taj njihov kraj bio je još budućnost koja ih čeka, a priča o njima, Sušaku i Bakru u koji su navraćali ovim ili onim poslom prije rata jest priča o dvojici tada još neokaljanih ljudi koje je pakao tek čekao.

Čovjek koji je ukrao šumu

            Prvi koji se doklatio na Sušak kasnih tridesetih godina 20. st. kao tobože da uveliča proslavu posvećenja pravoslavnog hrama Svetog Đorđa bio je čovjek poznat kao junak u redovima srpskih i jugoslavenskih unitarista čija je hrabrost u balkanskim ratovima te u prvom svjetskom ratu postala legendarna i neupitna, no ta hrabrost i junaštvo imala je samo jednu manu, bila je do srži prožeta nacionalizmom i šovinizmom prema svemu što se nije uklapalo u ideju o uniji južnoslavenskih zemalja pod jednom krunom, onom u Beogradu. Osim što je bio komita i sudjelovao u čarkama protiv Osmanlija po Makedoniji početkom 20. st., postao je kasnije četnički vojvoda. Konstantin Milovanović više poznat kao Kosta Pećanac bio je i  jedan iz poznatog trolista četništva u Srbiji. (druga su dvojica Vojislav Tankosić i Puniša Račić nama dobro znan kao atentator u Skupštini u Beogradu i ubojica Stjepana Radića). Nakon stvaranja Kraljevine SHS vezao je svoju sudbinu za krunu i Karađorđeviće. Agitirao je po čitavoj kraljevini za unitarističku stvar te organizirao četniče organizacije, a jedna takva stvorena je i u Zagrebu 1929. godine. Tridesetih godina Kosta je ugledni građanin kraljevine, neumorni putnik po kraljevstvu i revni radnik kad se radi o srpskoj stvari prebojano u unitarističku jugoslavensku ideju pod vodstvom kralja Aleksandra i nasljednika. Kao takav stigao je i na Sušak.

Kosta Pećanac rodio se na Kosovu, preciznije u okolici Dečana blizu grada Peći. Kada su izbili ustanci devedesetih godina 19. st. protiv Osmanlija u tom području, borio se na srpskoj strani, a početkom 20. st. odlazi u Srbiju i ondje organizira pobune na Kosovu i Metohiji te Makedoniji. Kada su ta područja pripala nakon balkanskih i prvog svjetskog rata Srbiji, odnosno novonastaloj Kraljevini SHS, Kosta često boravi ondje. Jednom je prilikom tako jednu čitavu šumu oko Peći na vlastitu inicijativu posjekao, ispilio i prodao, strpavši zaradu koja nije bila mala u svoj džep. Radilo se o državnoj šumi pa je to bila evidentna krađa. Otuda je stekao i nadimak Pećanac, a njegov poslije ljuti suparnik u četničkom pokretu Puniša Račić stalno ga je zbog toga prozivao, no u korumpiranoj jugoslavenskoj kraljevskoj državi to je bilo zataškavano.

            1939. godine došlo je do posvećenja crkve Svetog Đorđa na Sušaku čija je gradnja počela godinu ranije. Među tadašnjim posjetiteljima našao se i junak pećke šume Kosta Pećanac. Dočekao ga je ni manje ni više nego naš poznati književnik Viktor Car Emin. Sušak je pred rat bio malen gradić na samoj granici s fašističkom Italijom što je držala tad u svojim rukama Rijeku, odnosno Fiume. Kraljevina Jugoslavija ulagala je u Sušak, u razvitak njezine luke i grad se počeo ubrzano razvijati. Dobio je sve značajne državne zgrade te je Kraljevina Sušakom pokušala parirati Rijeci i opasnom susjedu Italiji. Viktor Car Emin došao je na Sušak 1929. godine iz Opatije, morao je bježati pred talijanskim fašistima jer je bio deklarirani protivnik sistema i jer je Opatija ugovorima pripala Italiji. Kao jugounitarist toga vremena nakon bijega pred fašistima naselio se na Sušaku. Viktor Car Emin bio je i na čelu vijeća Narodnog vijeća SHS za Sušak i Rijeku, ogranak Kraljevica i Bakar (1921-25. godine) te se kao takav nikako nije uklapao u talijansku stvar. Kada se Kosta Pećanac susreo s Viktorom Carem ovaj ga je ljubazno primio i ponudio da mu u kočiji pokaže Sušak. Kosta ga je odbio sljedećim riječima: ,, Ako, ako gospodine, ja sam stari četnik, mogu ja i peške.“ Književnik je ostao zatečen i neko je vrijeme pratio Kostu, no već u poodmaklim godinama (bližio se tada 70.-oj) ubrzo je odustao od želje. Kosta Pećanac bio je desetak godina mlađi od Viktora Cara, no nije mu nimalo bilo teško hodati (ipak je on bio stari komita što se godinama vrzmao i penjao po kosovsko-metohijskim i makedonskim vrletima i planinama, šumskim stazama i puteljcima), osim toga grad je bio malen tako da ga se moglo propješačiti za nepuni sat. O čemu su njih dvojica razgovarali, jesu li imali dodirnih točaka to su samo oni znali, no s obzirom na to da su ipak stajali, bez obzira na Carevo početno jugounitarističko mišljenje i kasnije antifašističko i hrvatsko opredjeljenje, na suprotnim stavovima teško da bi se mogli složiti. Kosta Pećanac znao je doći i poslije susreta s Viktorom Carem u tajnosti prije rata još nekoliko puta na Sušak. Vjerojatno po nalogu da i u Primorju osnuje svoju organizaciju. Obojica su završili svoje živote na različite načine. Viktor Car Emin u poodmakloj dobi kao poznat i priznat hrvatski književnik u svojoj Opatiji, Kosta Pećanac, vojvoda i šumar iz Peći, izdajnik i zločinac u nikad razjašnjenim okolnostima u međusobnom razračunavanju sa starim neprijateljem Dražom Mihailovićem koji je izdao nalog o Kostinoj likvidaciji sredinom ratne 1944. godine.

Zaljubljeni fašist sa željezničke postaje Škrljevo

            Druga ličnost iz pakla jest osobnost mnogo kompleksnija, opskurnija i zlokobnija od Koste Pećanca. Dok je Kosta bio samo najobičniji poluobrazovani seljak, odrastao u krugu deseteračke junačke i srpske pjesme što je slavila i poticala na nacionalno buđenje porobljeno slavensko stanovništvo pod Osmanlijama te sebi stavio u zadaću poput mnogih tadašnjih mladih ratnika silom oružja osloboditi sve Srbe, potom ostalu južnoslavensku braću od turske vlasti, Dimitrije Ljotić imao je sasvim drugu misiju. Ovaj akademski obrazovan čovjek iz bogate obitelji, čiji je otac Vladimir bio narodni poslanik u parlamentu, načelnik općine u Smederevu i generalni konzul Srbije u Solunu, prijatelj socijaliste Svetozara Markovića i prva osoba koja je prevela Komunistički manifest na srpski, nije krenuo očevim stopama socijalizma nego je postao najzagriženiji antikomunist i nepatvoreni fašist. Nemiran i borben duh njegovog oca nije se prelio u karakter njegova sina Dimitrija. Štoviše razvio se u mladosti u šutljivu i bogobojaznu ličnost. Nije imao ništa zajedničko s buntovnim i naprednijim generacijama svoga vremena, nego je razvio u sebi religiozni fanatizam i tu je karakternu crtu vukao do kraja života. Dok se školovao i poslije studirao pravo u Solunu i Beogradu gdje je diplomirao 1913. godine čitao je djela koja su tumačila kršćanstvo na način kako nije potrebno odupirati se zlu, nego ga treba trpjeti i podati mu se. Po njegovim riječima: „utjecaj, razumije se ne može se završiti samo na religiozno-moralnom životu. On mora prijeći i na moje shvaćanje društva i države; protiv prinudne veze države i društva, protiv države kao „tvorca svega zlog“ i ja sam postao religiozni anarhist. Sebe doživljava kao ozbiljnu osobu preko svake mjere, a Krista spasiteljem i učiteljem te je čitavu svoju doktrinu utemeljio na Isusovoj besjedi na gori iz petog poglavlja Evanđelja po Mateju. Uistinu čudni filozof kojim vlada nered u rasuđivanju.

            Studije u Parizu (postdiplomske) nikad nije završio. Ondje se počeo napajati literaturom krajnje desničarskih političara. Postao je mistik i zanesenjak koji gaji mržnju prema svakoj revolucionarnoj ideji, s dosljednim shvaćanjem i prihvaćanjem terora nad masama naroda u ime kršćanstva. Za vrijeme balkanskih ratova nije htio položiti kralju Srbije prisegu, nije se htio ni boriti nego je bio bolničar, ali već izbijanjem prvog svjetskog rata to se mijenja i više mu nije nikakav problem prisegnuti, uzeti pušku u ruke i boriti se. Iz rata je izašao kao poručnik i vojno raspoređen u novonastaloj državnoj zajednici Srba, Hrvata i Slovenaca 1919. na dužnost zapovjednika željezničke postaje u Bakru, odnosno na Škrljevu, i tu se on po prvi put upoznaje s Primorjem i samim time postaje nam zanimljiv.

            Ljotića nisu bez razloga postavili ovdje. Na tom području Kraljevina se izravno graniči s Italijom, opasnim susjedom agresivnog apetita za osvajanjem slavenskog teritorija. Pored vojne i vojno-prometnih zadaća on obavlja i one iz policijske i carinske domene. Također prikuplja izvještaje i vrši sigurnosne i špijunske zadaće. Kada je 1920. godine izbija opći prosvjed željezničara u Kraljevini on ga na dodijeljenoj dionici pruge od Delnica do Bakra uz odvojak prema Ogulinu nemilosrdno guši tako što jednostavno uhićuje 36 željezničara. Hvalio se kako je u samo jedno poslijepodne ugušio protest te je u izvještaju podnesenom višoj vojnoj komandi likujući izrazio zadovoljstvo svojim činom. To je bio njegov prvi izravni sukob s komunistima jer su oni organizirali prosvjede. I baš u trenutku kada je trebao svući odoru i vratiti se kući dogodila se ljubav. Upoznaje jednu djevojku hrvatskog podrijetla sa Škrljeva. Po njegovim riječima: „U mom daljnjem životu ovo obavljanje u Hrvatskom primorju imalo je za posljedicu da se upoznam sa svojom sadašnjom suprugom. Iz toga poznanstva razvila se ljubav i moja odluka da se oženim što sam i učinio u jesen 1920. Doista čudna odluka čovjeka koji je prisegnuo sam sebi da se nakon demobilizacije uputi u manastir i zamonaši. Ivka Mavrinac kako je bilo ime Ljotićevoj odabranici nije imala ništa protiv poći za jednog takvog čovjeka. O njemu nije ništa znala, osim toga vjerojatno joj je godilo i to što će se osloboditi teškog života u siromašnom selu na granici s Italijom. Žandar se Ljotić njoj, a sigurno i njenim roditeljima činio i više nego dobra partija. Pravnik iz dobrostojeće obitelji s imanjem u Smederevu i eventualno kućom u Beogradu, pa što se više ima poželjeti. Ljotiću sigurno nije predstavljao problem oženiti se Hrvaticom katolkinjom bez obzira na svoje kasnije poglede na rimokatoličku konfesiju i Hrvate. Licemjerstvo toga čovjeka u glavi uvijek je bilo pomiješano s njegovim religiozno-mističnim, fanatičkim pogledom na svijet. I tako je on postao hrvatski i primorski zet. Sigurno je da je i kasnije sve do izbijanja drugog svjetskog rata znao dolaziti kod svoje tazbine u Primorje. Je li s njima dijelio svoja razmišljanja, političke i druge poglede koje su se tridesetih godina preobrazile u fašističku organizaciju i političku stranku ZBOR što ju je osnovao, ideologiju izmiješanu s mistikom, kršćanstvom i fašizmom? Vjerojatno ne, dolasci u Primorje sigurno su postajali sve rjeđi dok nisu sasvim prestali. U ratu prešao je na stranu Nijemaca, stavio se na raspolaganje Gestapu i nacistima, progonio i ubijao svoje sunarodnjake i počinio izdaju svoje matične zemlje. Ostavio je po Srbiji, Bosni, a na koncem rata i po Sloveniji brojne zločine da bi skončao svoj radikalan i bjesomučan život nekoliko dana prije završetka rata u provaliji nakon što je automobil u kojem se vozio udario u konstrukciju polusrušenog mosta na cesti od Ilirske Bistrice ka Ajdovščini. Zanimljivost je da je samo on stradao slomljenog vrata od svih suputnika. Baš prikladna kazna za takvog čovjeka. Da je uspio pobjeći, sigurno bi bio izručen Titu i novonastaloj Socijalističkoj Jugoslaviji. Bio bi obješen kao izdajnik, ovako mu je mističnim prstom sudbine za kojom je uvijek tragao slomljen vrat, a da to nisu uradila vješala.

Istaknuta fotografija: Autobusna postaja Škrljevo; fotografija preuzeta s Vlakovi.ri.hr